Zukorlić izgubio kompas, ne veruje  više ni najbližim saradnicima a kamo li Ugljaninu!

 Zukorlić Muamer se preko svog portala sandzakpress oglasio tekstom “Nacionalno pomirenje ili nacionalni blok.” Nije udostojio svoje simpatizere, koji su uzrujani zbog odlaska pod skute Ugljaninu, niti samog Sulejmana i njegove saradnike uskomešane i nezadovoljne zbog saradnje sa Muamerom, da potpiše tekst, nego je potpisao neznanog Harisa Isabegovića. Helem, u tekstu, punom patetične analitike i prosipanja iz šupljeg u prazno Zukorlić nastoji sebe prikazati kao jedinog ispravnog Bošnjaka, vernika muslimana a sve ostale, uključujući tu i gore spomenutog, i naravno Rasima Ljajića kao krivce za stanje u bošnjačkom korpusu. Tekst počinje poznatim floskulama koje Zukorlić godinama koristi poput one “Odsustvo bošnjačkog nacionalnog jedinstva jedna je od ključnih prepreka ostvarenju političkih ciljeva Bošnjaka, a prije svega pune slobode i dostojanstva i poštivanja od strane drugih.” Uvek o problemima, navodno, brine glavni generatori istih, onaj koji je najviše doprineo da se među Bošnjacima nesloga i razjedinjenje pojave i traju godinama. Takvi se u trenucima pred izbore sete da treba da izdominiranu na neki način, pa plasiraju narodu inicijativu za pomirenjem, tako što organizuju propali miting na kome se pojave zajedno pred malobrojnom skupinom koju posmatra široka lepeza nezadovoljnij ljudi osuđujući licemerstvo dva čoveka što su svojim postupcima zavadila Bošnjake i uništila njihovu perspektivu u nedogled. Označeni kao nazadni, netolerantni, drski i diktatorski opredeljeni, vođe u pobunama i huškanju naroda protiv sebe samoga, nikako da uspeju sebi da skrate “rogove” pa tim istim rogićima počnu da se ročkaju i pre nego što išta ozbiljno i kažu o zajedničkim koalicijama koje su, eto (bile) na pomolu.Obojica sa jakim diktatorskim nagonima i željom za dominiranjem ne mogu da popuste naslagama zavidnosti i animoziteta već hoće preko uske ćuprije (u suprotnim smerovima) zajedno, a znaju da tako ne mogu, neko mora pasti, ili obojica. Pa je možda bolje da se neki “jarac” povuče nazad, možda tako ostanu van vode, nepotipljeni, nego da u situaciji zajedničkog nastupa na izborima, a bez suštinskog jedinstva jedna od opcija (čitaj BDZS) u potpunosti nestane sa političke scene.

Sulejman i Muamer znaju da njihovi simpatizeri (to što ih je ostalo) nisu spremni na mir dok jedno drugima ne priznaju “kapitensku traku”, a ovi Muamerovi traže i da se vrati oteto od Islamske zajednice, da ne bi ispalo da ih je Zukorlić prevario i nasamario u borbi u kojoj su neki ranjeni, osakaćeni, nagrđeni, a Muamer profitirao, vile sagradio, stanove kupio, kuće napravio….

Svestan da može da izgubi sve, Muamer je pohitao da probni balon odlaska na propali miting SDA, što pre probuši i pošalje poruku šačici simpatizera da neće sa Suljom jer ” političko jedinstvo nije i versko” te da, i pored dobre volje Sulejman, (ako je ima) ne može kontrolistai onu IZ-u koju vodi Adem Zilkić, i uticati na nju da se vrati lod palicu Zukorlića koji to zahteva. Zilkić i njegovi, osokoljeni godinama lagodnom samostalnošću i uživanjem u dobrim platama, neće ni po koju cenu sa Zukorlićem i zapretili su Sulju osnivanjem nove SDA ako ovaj sklopi savez sa arhi neprijateljem IZ-e Srbije.

Nije Zukorlić iz svoje šeme izostavio ni Rasima Ljajića kao važnog faktora u građenju jedinstva među sandžačkim Bošnjacima, dodajući: “Glavna prepreka takvom dogovoru su teške riječi, optužbe pa čak i uvrede iznošene s obje strane, kao i nepoznanica političke samostalnosti Rasima Ljajića da nezavisno od Beograda pravi bilo kakva partnerstva u Sandžaku. Medjutim, ne treba isključiti ni takvu mogućnost obzirom i da su obračuni na relaciji ove dvije partije vjerovatno dozlogrdjele svima.”

Namerno zaboravlja Zukorlić da je on iznosio, preko ljudi kojima je izdavao naredbe, teške optužbe, neistine i insinuacije, pa i ogavne uvrede. Za takvo nasilje nikada sa Ljajićeve strane nije dobijao istom merom, jer je Ljajić poznat kao tolerantan, strpljiv i mudar političar, koji je takvim ponašanjem zaslužio poštovanje širokih masa pa čak i bivših protivnika koje je uz mudre poteze i politiku otvorenih vrata uzeo k sebi, dajući im odgovorne pozicije unutar partije i sistema koji uspešno vodi i gradi već više od dve decenije. Takođe, Zukorlić spominje ovisnost Ljajića od Beograda, i to samo iz razloga što je on zapravo najveći ovisnik od zvaničnog Beograda, radi kojega bira reči, i političke poteze, te određuje sebi kada će i šta reći, učiniti ili kamo otići…(ove godine nije išao u Srebrenicu niti se oglašaovao po drugim pitanjima vezanim za opstanak Bosne, odnosno Republike Srpske, što je redovno, i to veoma oštro činio ranijih godina).

Baš zbog te ovisnosti od Beograda, straha od toga kako će poslodavci reagovati, on u startu buši probni balon pravljenja koalicije sa SDA Sulejmana Ugljanina koji je, u periodu od kako nije ministar, dao nekoliko šovinističkih izjava po pitanju suvereniteta Srbije, posebno onu o pravljenju države Sandžak, što je dodatno poljuljalo njegovu i onako lošu reputaciju u Beogradu, a i na međunarodnom planu.

Zukorlić iz straha da se njegova BDZS ne utopi u SDA, te skroz nestane sa političke scene nakon izbora, a posebno iz bojazni od Beograda beži od koalicije sa Ugljaninom.

Na kraju citata Zukorlić ostavlja otvorena vrata, i nudi se SDP jer su “sukobi i teške reči dozlogrdile svima.” On bi se rado “udao” u SDP, ali se postavlja pitanje da li ga ona želi, obzirom da je poznat kao neko ko hoće da vlada, dominira i ne trpi pametne, radne i iskusne. Posebno, da li SDP-u treba koalicija sa nekim ko je ostao na kombi zajednicu, a u situaciji kada je SDP prerasla u opšte narodni pokret širokoh masa koje godinama, a posebno zadnjih meseci postaju članovi ove partije dajući joj podršku na njenom putu razvoja Novog Pazara i Sandžaka.

Sigurno je da Zukorlić ostaje sam, napušten od najboljih saradnika, pa i političara koji su ranije sa njim pravili koalicije, te da on postaje talac nazadne, svađalačke retorike i politike koja nikakvog dobra nije donela Bošnjacima osim razjedinjenja, sukoba i nazadovanja.

U pomenutom tekstu očita želja Zukorlića jeste da pogrešnu loptu koju je dodao Ugljanininu odlaskom mu pod skute, vrati na svoj teren i preuzme dominantnu ulogu u nuđenju rešenja Bošnjacima, koja su po principu vrćenja u krug, prosipanja iz šupljeg u prazno i već viđenoga pred svake izbore.

SDP je ostala veoma ozbiljna i jaka partija, čije ne miješanje u sukobe i “mirenja” dvojice nazadnih političara narod nagrađuje podrškom koju joj pruža, i ona sa pravom računa na nove članove iz redova obe posrnule političke opcije. Njoj se smeši radosno proleće i nova izborna pobeda

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO