Kada Zukorlić poselami džemat i građanska hrabrost Fikreta Karčića

21behar.fw

Po svemu sudeći mualimi, kao i drugi vjeroučitelji drugih religija, započeli su opravdavati svoj naziv na širim područjima današnje regije, pa tako i Hrvatske, već 90-tih prošloga stoljeća kada su bivši članovi Saveza komunista nahrupili u crkve i džamije. Bio je to prvi predznak uplitanja vjerskih službenika u tekuću politiku i državne poslove. Rat i podjele svakako su to pospješili. U Hrvatskoj je, primjerice, 91 posto katolika dok je premijer ateista, a predsjednik agnostik, ali su ipak zadobili povjerenje građana. No, ako pođemo od činjenice da je pobožnost ipak svijest o Bogu, a ne manipulacija i strah od Boga, zbunjuje činjenica da u Hrvatskoj neosporno postoji ra – s kol između sekularnog i vjerskog te naprosto nije moguće spriječiti uplitanje vjerskih institucija (izravno ili neizravno) i njihovih predstavnika u državne poslove i pitanje prava nacija. Kao da se oglušilo na pouku koja nam govori da nacije  imaju svoje granice iza kojih žive druge nacije. Stoga će hitno biti potrebno razjasniti odnos religije i nacionalizma.

Tko je dao više vakif eura, po deklamatorskim riječima srbijanskog muftije Muamera ef. Zukorlića na donatorskoj aukciji u Luxemburgu, zaslužit će kod Allaha veću nafaku i sevap. Ako je to neki tvorničar džemata iz Leipziga, njegove će pare poselamiti čitav džemat. Da je riječ o balkanskoj verziji Monty Pythona, čovjek bi se od srca nasmijao, no, pred našim očima se prikazuje stvarna slika i prilika jednog muftije.

 

Karčićev otpor muslimanskom klerikalizmu

Što se tiče muslimana to je već pionirski od – radio prof. dr. Fikret Karčić u svom tekstu “Etnonacionalno i vjersko u diskursu neke naše Ule – me“ koja direktno utječe na upravne organe Islamske vjerske zajednice. U časopisu za odgoj i obrazovanje “Muallim“ (broj 52. za 2012. godinu) potaknuo nas je da i mi promislimo o dominaciji etno-nacionalnog nad religijskim i to upravo u sklopu već rečenog diskursa “neke“ naše uleme. Stoga je instruktivno osvrnuti se na kritički tekst ovog stručnjaka za šerijatsko pravo i jednog od
najistaknutijih članova Islamske zajednice koji građanski hrabro daje vjerojatno prve smjernice o ulozi vjerskih službenika u državi usuprot klerikalizmu bilo koje provinijencije, napose muslimanskom. Karčić kritički ispituje tri teze koje ističe neka ulema: da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka i da bi upravo ona trebala predvoditi
izgradnju identiteta i etno-nacionalnih institucija. Međutim, autor se jasno zalaže za to da se religiji da dominantno mjesto u diskursu uleme i da se misija Islamske zajednice ostvaruje u okvirima paradigme religijske zajednice, a ne etno-nacionalne  institucije. Primjerice, na pojedinim hutbama, nastupima i u vjerskim glasilima naši se alimi obraćaju vjernicima sa “braćo Bošnjaci“ umjesto
“braćo vjernici muslimani“ i to u korist etnonacionalnih odrednica i na štetu islama i nacije, a potonja se ne može definirati vjerskim razlozima. Nacije su suverene, nas tavlja Karčić, i time limitirane, pošto su nastale u vrijeme prosvjetiteljstva i revolucija kada je uništena legitimnost dinastičkih država. Uostalom, zaključuje, na cionalizam nikada nije proizveo velike mislioce nego političare,
a islamska religija je univerzalna te je upućena svim ljudima bez obzira na rasu, boju kože i jezik. Svi oni čine svjetsku zajednicu muslimana koja se naziva Ummet. Uostalom, na Sudnjem danu bit ćemo pitani u šta smo vjerovali, šta smo radili, a ne koje smo nacije bili. Uostalom, sve su muslimanske države od Medine pa do Osmanskog carstva bile multietničke u kojima su živjele različite nemuslimanske konfesionalno etničke grupe. Ta se slika donekle mijenja tek u 20. stoljeću kada su snage europskih imperijalista srušile
Osmansku državu te se na cionalizam pokazao kao glavni protivnik islamskog imperijalizma. Međutim, svijest o Ummetu ostat će živa u
obliku muslimanske solidarnosti. U tom smislu,  ističe Karčić, muslimani su izbjegli sudbinu pravoslavnih hrišćana koji su etnički atribut stavili prije hrišćanskog u svom crkvenom nazivu: “Srpska pravoslavna crkva“. Bošnjaci su se, dakle, konstituirali kao moderna nacija prvo kroz kulturno buđenje, a ne kao millet Osmanske države. Točno je i to da su Bošnjaci jedini narod na Balkanu
koji nema svoju nacionalnu državu jer je Bosna i Hercegovina višenacionalna država te će biti ponajbolje ne nastojati stvoriti nacionalnu državu Bošnjaka na teritoriju BiH pa tako ne i inzistirati na formiranju paradržave po uzoru na millet sistem. Najprihvatljivije će biti, zaključuje   ovaj lucidni autor, dalje ulagati mu -kotrpne napore na izgradnji multietničke BiH. Završni zaključak bi bio da funkcija vjerske zajednice nije osnivanje etnonacionalne institucije već ostvarivanje svojih individualnih i kolektivnih vjerskih prava i sloboda. Budući  da je osnovica  autoriteta uleme “znanje“, pa ako je neki alim autoritet u pitanjima dogmatičke teologije ne može biti istodobno i autoritet na polju međunarodnih odnosa, teorije države, prava ili ekonomije.

 

Muftije koji kao da su proizišli iz čečenskog ustanka ili kabulskog gorja

Džamijama i crkvama trebalo bi biti strano bilo kakvo agitiranje i zauzimanje za različite političke stranke jer pritom nije riječ o nekim svetim prinosima Bogu i obrednom procesu. Upravo s takvim ustezanjem vjerske bi zajednice mogle puno više učiniti na smirivanju raznih tenzija u društvu. Međutim, odista ima pravo hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović koji u intervjuu za “Behar“ u jednom trenutku
kaže: “ni jedna vjerska zajednica ne može biti imuna na nemoralne pojave u društvu i na socijalnu nepravdu“. No, nije teško otkriti na koga se referiraju različiti autori kada pišu o bivšim vjerskim po g lavarima s leptir mašnom i muftijama koji kao da su proizišli iz čečenskog us tanka ili kabulskog gorja. Naime, većina ljudi-vjernika nije posvađana s Bogom već s vjerskim institucijama. Na
primjer, čini nam se nemoguća aukcija za gradnju Preporodovog kulturnog centra u Zagrebu koju bi mogao negdje u švedskoj Uppsali organizirati muftija Aziz ef. Hasanović. No, takvo nešto krajnje neukusno se uistinu dogodilo u Luxemburgu, a mogli smo to “uživo“ gledati na Youtubeu. Tko je dao više vakif eura, po deklamatorskim riječima srbijanskog muftije Muamera ef. Zukorlića na donatorskoj aukciji u Luxemburgu, zaslužit će kod Allaha veću nafaku i sevap. Ako je to neki tvorničar džemata iz Leipziga, njegove će pare poselamiti čitav džemat. Da je riječ o balkanskoj verziji Monty Pythona, čovjek bi se od srca nasmijao, no, pred našim očima se prikazuje stvarna slika i prilika jednog muftije koji će vazda u prvi saf gurati svoj liderski moral, iskrenost i nepotkupljivost, a ne
treba zanemariti ni to da tom akademiku BANU-a i predsjedniku Skupštine Svjetskog bošnjačkog kongresa godi kada ga nazivaju intelektualcem. Slika koja je procurila u medije nije lažirana i nije izvučena iz konteksta, kao što je to moguće u slučaju kada je muftija Zukorlić navodno no -kautirao svoga osobnog prijatelja i povjerenika u novopazarskom Uredu za hadž, pa su se na noge, u obranu moralnog kredibiliteta muftije, digle panbošnjački aktivisti. Hoće li i autoru ovog teksta netko oštro prigovoriti da je dio medijske  hajke na novopazarskog bošnjačkog preporoditelja, te huškačke pristrasne naivnosti, dapače nacionalne samonegacije i podaništva?
Iako se o ukusima ne raspravlja, imam, naime, apsolutno pravo reći da se moj bošnjački ukus dijametralno suprotstavlja ukusu i nastupu panbošnjačkog  Zukorlića.

Panbošnjačka Teorija kaosa

Naime, dobro poznata i često citirana  fi zikalna Teorija kaosa predstavlja eks t re -m nu osjetljivost na početne uvjete poznatu pod nazivom “leptirov učinak“, a gla – si: “Ako leptir zamahne krilima u Pekin gu, on može uzrokovati uragan na Floridi“. Pobliže objašnjeno to ne znači da vjetar koji nastaje mahanjem leptirovih krila uzrokuje uragan, već da i mahanje leptirovih krila može promijeniti slijed događaja koji bi se zbio da leptir nije mahao krilima. Odnosno, u Teoriji kaosa se na koncu navodi da “smo svi bitni i neraskidivo povezani“. Potonja konstatacija neslućeno koincidira s novovijekim panbošnjačkim manifestom koji poručuje da je “svaki
Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka“. Svako prijeteće frktanje leptir mašnice u Novom Pazaru, stoga, može uzrokovati uragan u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani, a upravo to brine.

Dakle, bujrum, bujrum, tko će prvi  odriješiti kesu i dati najmanje 500 ili najviše 5000 eura – mašallah. Čim netko da više para brzo će se osevapiti i kad je riječ o njegovoj porodici, poslu, pa čak i u saobraćaju. Zukorlić kao da inaugurira “Evru“ ili “Eurovicu“ kao majku koja još jedina može sačuvati vjeru u šehadet i biti presudni poticaj za neki novi bošnjački, odnosno panbošnjački, preporod. Mubarek olsun na vašoj odlučnosti, kliče muftija Zukorlić s pozornice. Dajte “evre“ pa ćemo se suprotstaviti i genocidu i asimilaciji. Allah olsun i za dobru omladinu od dobrih roditelja pa neka i oni nešto pridodaju i svako im dobro na ovom i budućem svijetu, njima i njihovim eurima. I … Zukorlić je zaista na ovaj estradni i komercijalizirani način, podilazeći vjerničkoj publici, slično srednjovjekovnim indulgencijama, prikupio znatna sredstva za “gradnju“ kulturnog centra u Sandžaku. Tim načinom kao da se udružio sa srpskim patrijarsima, jehovinim svjedocima, mormonima, kalvinistima i metodistima, katoličkim župnicima i tako dalje, kojima također nije strana ovakva afirmacija vjere i nacionalnih poticaja. Hoće se reći da nitko od muslimanske monoteističke braće nije imun na “evre“.
Možda zato bosanski čovjek bilo koje nacije često zaključuje “da su svi oni isti“. Ako nemaš “evre“ zaobić će te “fenomen muftija“ i ostat ćeš vječna fukara, možda čak i bez nacije i države. Dakle, vjerske bi zajednice odista mogle puno više učiniti na smirivanju ra –
z nih tenzija u društvu bez nacionalističkih lakrdijanja i svođenja vjere na fiskalni račun. Utoliko, ako konstatiramo da ve – ćina ljudi-vjernika nije posvađana s Bo – gom već s vjerskim institucijama, bojimo se da su neki samozvani bošnjački lideri, koliko god dobronamjerno težili jedinstvu muslimana i Bošnjaka s “pan“ prefiksom, posvađani s osnovnim islamskim načelima, a o podrazumjevajućoj posvađanosti s građanskom kulturom ovom prigodom nećemo ni govoriti.

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO