Sandžački muftija Muamer Zukorlić ne bira sredstva kako bi posato novi reisu – l -ulema. U tom cillju Zukorlić traži podršku aktuelnog reisa Mustafe ef. Cerića i medijsku potporu od vlasnika Avaza Fahrudina Radončića. Ukoliko nije moguće da novi reis postane Zukorlić, Radončić priželjkluje da Mustafa ef. Cerić bude ponovo izabran na to mjesto, čak i doživotno. Za lansiranje takvih stavova putem Avaza, Radončić je upotrijebio publicistu i predsjednika NBS Nedžada Latića. Inače, braća Latići su veoma bliski sa Zukorlićem, koji je osigurao da prof. dr. Džemaludin Latić ima značajnu ulogu na Univerzitetu u Novom Pazaru.
Negativne ocjene o ljudima sa kojima su u sukobu, Radončić i Zukorlić žele učiniti obavezujućim za sve Bošnjake, a posebno za bošnjačke lidere u BiH. Kad primijete da pojedini bošnjački lideri odstupaju od njihovih ocjena o ljudima, onda orkestrirano pokreću svoje stranačke (SBB), medijske (Avaz) i vjerske (IZ) potencijale radi kompromitiranja bošnjačkih lidera čije im se djelovanje ne dopada. Oštrica takovog djelovanja, u poslednje vrijeme je usmjerena prema bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću. U nedostatku argumenata, pri tome se koriste uvredama ličnog i porodičnog integriteta Bakira Izetbegovića. Radončić i Zukorlić sebe smatraju „nadprosječnim“, a Bakira Izetbegovića „prosječnim“, te poručuju da je za bošnjački narod i državu BiH porazno što se na vrhu nacionalnog i državnog predstavljanja nalazi „prosječni“ Bakir Izetbegović, koji je, navodno, dobio najvišu funkciju po osnovu autoriteta svog oca, a ne po osnovu ličnih kvaliteta. Važna referenca Radončićeve uspješnosti u takvom djelovanju protiv Bakira Izetbegovića je u činjenici što su mu lojalni braća Latići. Pri pomaganju da Radončić porazi Bakira Izetbegovića, braća Latić se koriste pričama da su bili bliski sa Bakirovim ocem rahmetli Alijom Izetbegovićem, čime žele pojačati uvjerljivost i efikasnost svog destruktivnog utjecaja u skladu sa politikom Radončićeve SBB, jer je Nedžad Latić svoju NBS podredio Radončićevoj SBB.
Negativan politički smisao ujedinjenog Cerićevog i Zukorlićevog političkog djelovanja je spriječavanje pozitivnih promjena u odnosima između Srba i Bošnjaka u BiH i Srbiji, kao i spriječavanje pozitivnih promjena u odnosima Srbije i BiH, što upravo žele radikalne velikosrpske, nacionalističke snage. Tako naprimjer, kritikujući Bakira Izetbegovića za sastank u Karađorđevu i za sastank sa zamjenikom reisul-l-uleme Srbije Muhamedom Jusufspahićem, „zaoštrenost“ svojih odnosa sa vlastima u Beogradu (što može biti i fingirana zaoštrenost), Zukorilić prenosi na produbljivanje inače loših odnosa između Bošnjaka i Srba, odnosno na porodubljivanje loših odnosa između Srbije i BiH. Zukorilić je uporan da svoje lične, negativne ocjene o Jusufspahiću i srbijanskom reisu Ademu Zilkiću, koji sarađuju sa beogradskim vlastima, nametne Bakiru Izetbegoviću, što bi samo po sebi bilo otežavajuća okolnost za Izetbegovićeve, nužne razgovore sa državnim autoritetima Srbije sa kojima treba poboljšavati odnose ili bar ostavljati jasne dokaze da, za pogoršavanje odnosa nije kriva bošnjačka, odnosno bosanskohercegovačka strana. Pri tome treba imati u vidu da je Zukorlić medijski negativan lik u transparentnoj politici beogradskih državnih i banjalučkih entitetskih vlasti, što znači i negativan medijski lik u očima srpskog naroda, ali to istovremeno ne znači da je on negativan lik u tretmanu od strane srbijanskih sigurnosnih službi, odnosno, vjerovatno je da je Zukorlić pozitivan lik u netransparentnoj politici beogradskog režima. Uloga Zukorlića,u skladu sa ciljem koga imaju najradikalniji srpski nacionalisti da se pogoršavaju odnosi između Bošnjaka i Srba, odnosno između BiH i Srbije, može se usporediti sa ulogom novinara Slobodana Vaskovića, za koga je tek u poslednje vrijeme postalo jasno da su njegovi novinarski prilozi u emisiji „60 minuta“ bili pod kontrolom srbijanskog obavještajnog aparata.
Ako bi se Izetbegović stavio u funkciju Zukorlićeve remetilačke politike, on ne bi mogao računati ni na kakav uspjeh u cilju poboljšavanja odnosa između Srba i Bošnjaka, odnosno između Srbije i BiH. Time se, za reisa Cerića i muftiju Zukorlića postavlja pitanje: Da li Izetbegovićevo ponašanje treba podrediti njihovim ličnim i karjersitičkim interesima ili oni svoje takve interese trebaju podrediti interesima države BiH koju voljom naroda, u ime Bošnjaka predstavlja Bakir Izetbegović? Samim tim što su njima dvojici puna usta bošnjačkog i bosanskohercegovačkog patriotizma, bilo bi normalno da, ako već neće podržati, da, bar ne ometaju Bakira Izetbegovića dok obavlja poslove od strateškog interesa za budućnost bošnjačkog naroda i države BiH kao zajednice ravnopravnih naroda i građana koji u njoj žive.
Drugi primjer, štetnog, ujedinjenog Cerićevog i Zukorlićevog političkog djelovanja u spriječavanju pozitivnih promjena u odnosima između Srba i Bošnjaka u BiH i Srbiji, kao i u spriječavanju pozitivnih promjena u odnosima Srbije i BiH, što upravo i žele najradikalnije velikosrpske nacionalističke snage, jeste dodjela od strane reisu-l-uleme Cerića, akademiku Ejupu Ganiću priznanja pod nazivom „ALEM bosanskog gazije“. Perspektivu svojih uspjeha na političkoj sceni, Radončić i Zukorlić, u značajnoj mjeri grade na emocijama Bošnjaka u Sandžaku i Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka koji žive u BiH. Emocije svih Bošnjaka, a posebno „Sandžaklija“ prema Ejupu Ganiću su ojačale zbog Ganićevog zatvaranja u Londonu i tretmana od strane srbijanskih vlasti u vezi sa optužnicom za događaje maja 1992. godine u sarajevskoj ulici „Dobrovoljačka“. Dodjela navedenog prizanja, upravo u vrijeme dok se odvija pravosudna bitka u vezi slučaja „Dobrovoljačka“, odnosno u vrijeme kad je nužno smirivanje međunacionalnih tenzija, jer je to strateški interes patriotskih snaga BiH, Cerić i Zukorlić se eksponiraju kao Ganićevi dušebrižnici, te nanose štetu i Ganiću, i bošnjačkom narodu i Islamskoj zajednici i državi BiH. Takvim zaključkom se ne dovodi u pitanje Ganićev doprinos odbrani BiH. Naprotiv,takvim zaključkom se ističe odgovornost za afirmaciju i zaštitu Ganićevog doprinosa, ali na primjeren način kojim se ne bi zavaravao ni Ganić, ni bošnjački narod koji ga poštuje. Ganić je obavljao državne poslove, u interesu svih naroda i građana, te u interesu svih društvenih grupa, što znači i u intersu različitih konfesionalnih grupa u BiH, a ne samo u intersu muslimana i Islamske zajednice. Za ocjene o takvom Ganićevom angažiranju od državnog značaja, nadležne su državne institucije, a ne Islamska zajednica. Uplitanje Islamske zajednice u državne nadležnosti, ima smisao sužavanja, odnosno obezvređivanja Ganićevog doprinosa. Time se daju argumenti onima koji odavno, s ciljem rušenja BiH ističu teze da postoje ambicije da BiH bude islamska država. U političkoj klimi koja je radikalno zaoštrena zbog Dodikovih provokacija protiv integriteta BiH, Cerićeva odluka da se Ganiću dodijeli vjersko priznanje„ALEM bosanskog gazije“, za čiji smisao rijetko ko u BiH bilo šta zna, koristit će Dodiku i drugima koji jedva čekaju da u greškama bošnjačkih autoriteta i institucija, pred međunarodnom zajednicom i srpskim narodom, „dobiju opravdanje“ za svoju antibosasnkohercegovačku i antibošnjačku političku praksu.
Uz sve to, Cerić i Zukorlić su putem mehanizama svog utjecaja na javno mnjenje, vrlo aktivni s ciljem da kompromitiraju ljude koji u uslovima vrlo zaoštrenih odnosa između Bošnjaka i Srba i između Srbije i BiH, unose tonove smirivanja, stišavanja strasti i dijaloga između relevantnih nacionalnih i državnih predstavnika. Njihovi destruktivni utjecaji su praćeni ozbiljnim prijetnjama, posebno predsjedniku SDA Tihiću i bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću. Njima je Zukorlić, sa pozicije vjerskog službenika poručio: „…imat će teške posljedice. Izgubit će…“ Cerić i Zukorlić su već razvrstali Bošnjake na one koji su za „probeogradski“ i one koji su za „bošnjački“ koncept, očito svrstavajući Izetbegovića u „probeogradski“ o kome će „narod reći posljednju riječ“, aludirajući da će na slijedećim izborima pobijediti njihov (Cerićev i Zkorlićev) „probošnjački“, a izgubiti Tihićev, Izetbegovićev … „probeogradski“ koncept. U vezi s tim, vrlo loše poruke nosi Zukorlićeva izjava kojom, u istom kontekstu ističe da Izetbegović i Tihić svojim „probeogradskim“ konceptom „peru“ Islamsku deklaraciju ili/i odgovornost za zločine pred Haškim tribunalom. Znači, Zukorlić smatra da Tihić, Izetbegović … svojim „probeogradskim“ konceptom, pred velikosrpskim liderima u Beogradu i Banjoj Luci žele ublažiti njihovu srdžbu zbog sadržaja „Islamske deklaracije“ i zbog „ratnih zločina“ za koje su, prema kontekstu Zukorlićeve izjave pred Haškim tribunalom odgovorni autor Islamske deklaracije i njegovi sljedbenici. Očito, Cerić i Zukorlić se osjećaju superiornim u odnosu na Bakira Izetbegovića, pa poručuju: „… mnogo je važnije šta mi mislimo o Izetbegoviću nego ono što on misli o nama.“ Ko su to oni? To su upravo Cerić i Zukorlić. Naprijed citiranom Zukorlićevom izjavom, Izetbegoviću se poručuje da navedena trojka, stranačkim (SBB), medijskim (Avaz) i vjerskim (dio IZ) snagama i sredstvima mogu narod uvjeriti u ispravnost svojih stavova, a da Izetbegović nema takvih mehanizama, te predviđaju da će u takvim uslovima, Tihić i Izetbegović, na izborima izgubiti od njih.
SUTRA: OSNIVANJE BOŠNJAČKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI