U bečkom podzemlju osamdesetih i devedesetih godina postojala su imena koja se nisu izgovarala olako. Jedno od njih bio je Novopazarac Hamza Bihorac iz Potoka, čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da je bio oličenje fer borbe, ličnog kodeksa i neupitne hrabrosti. U vremenu kada je Beč bio središte balkanske dijaspore, Hamza je važio za legendu – ne zbog kriminala, već zbog stava.
Hamza je bio vlasnik čuvene kafane „Lepa Brena“ u Mariahilfu, mjesta gdje su se susretali svijet estrade, gastarbajteri, sportisti i ljudi s margine. Između nastupa Halid Bešlić i Šerif Konjević, pričale su se priče koje nisu ulazile u novine – ali su ostajale u pamćenju.
Među tim pričama najčešće se spominje ona o sukobu sa Ljuba Zemunac, jednim od najopasnijih ljudi beogradskog podzemlja tog vremena. Prema svjedočenjima ljudi koji su tada živjeli i radili u Beču, Hamza je bio jedan od rijetkih koji se usudio stati Ljubi oči u oči.
– Istina je da se Hamza tukao sa Ljubom i da je bio jači. Tukli su se fer, bez noževa i bez miješanja drugih – navodi jedan od svjedoka.
U toj tuči, kako se ističe, Hamza je imao prednost, pokazao snagu i odlučnost, zbog čega je čak i Ljuba Zemunac pokazao poštovanje prema njemu. Međutim, sukob nije završio onako kako bi završila čista fer borba.
- – Kada su vidjeli da Hamza nadjačava Ljubu, umiješala su se braća Šoškić, i to sa vatrenim oružjem. Tada su nadjačali Hamzu, ali ne zato što je bio slabiji, već zato što su došli s pištoljima – svjedoče ljudi iz dijaspore.
Uprkos tome, ističe se da su se Hamze bojali i da su ga kasnije izbjegavali, što dodatno govori o reputaciji koju je imao.
Sagovornici naglašavaju da Hamza nikada nije bio u prijateljskim odnosima s Ljubom Zemuncem, niti je tražio zaštitu drugih.
- – Hamza nikada nije dozvoljavao da se neko bori umjesto njega. Uvijek je izlazio sam. Bio je lav, ali i fer čovjek – navodi svjedok koji je Hamzu lično poznavao.
Dodaje da je Hamza bio igrač među ljudima, čovjek kojeg su cijenili i oni koji su nosili oružje, ali i obični ljudi iz dijaspore. Decenijama kasnije, ime Hamze iz Potoka i dalje se spominje s poštovanjem. Ne kao kriminalca, već kao čovjeka koji je imao hrabrost, kodeks i mjeru u vremenu kada je to bilo rijetko.
U Beču tog vremena, snaga bez obraza nije vrijedila ništa, a Hamza je, kako kažu oni koji su ga poznavali, imao i jedno i drugo. Svjedočenje kao dokaz pogledajte na fotografiji ispod teksta.
