Prije tačno 33 godine, jednog vrelog julskog dana 1992. godine, mladi Esko Halilović napustio je svoje rodno Godočelje u Bihoru i krenuo u nepoznato. Danas, decenijama kasnije, sa braćom vodi uspješnu firmu u Luksemburgu, ali srce mu je i dalje vezano za rodni kraj.
Ljeto 1992. u Bihoru bilo je kao i mnoga prije njega – radilo se u poljima, skupljala ljetina, pripremalo za dugu i oštru zimu. Ali porodica Halilović tog dana nije bila na njivi. Ispratili su sina prvijenca na dalek i neizvjestan put.
Dvadesetčetvorogodišnji Esko napustio je oca Meha, majku Ramizu, braću Haruna i Hajra, sestru Veziru i rodno selo. Krenuo je u Švedsku, u grad Norrköping, o kojem gotovo ništa nije znao. Nije imao rodbinu, nije imao oslonac. Imao je samo odlučnost i majčin amanet da nikada ne zaboravi ko je i odakle je.
U Švedsku je stigao kao izbjeglica. Smješten u kamp pun ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, započeo je borbu za opstanak. Radio je u restoranima, prihvatao sve poslove koje je mogao dobiti.
„Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam zaradio prvu platu i poslao je porodici“, prisjeća se.
Dok su drugi novac trošili na sebe, on je gotovo sve slao kući. U tim godinama pomaganje porodici bilo mu je najveća motivacija. Esko je u rodnom kraju završio osnovnu školu u Godočelju i Petnjici, potom Gimnaziju u Beranama, a diplomirao agronomiju u Prištini 1992. godine. U Crnoj Gori nije radio ni dana – odlučio je da ode, vođen tadašnjim okolnostima i željom da obezbijedi sigurniju budućnost.
Nakon što je regulisao boravak i savladao švedski jezik, dobio je posao u struci u renomiranoj kompaniji koja je proizvodila stočnu hranu i mineralno-vitaminske dodatke za goveda, svinje i konje. Bio je prvi stranac zaposlen u firmi staroj 80 godina. Tokom 11 i po godina rada postao je najbolji od 18 predstavnika kompanije u Švedskoj.
To više nije bila borba za opstanak – to je bio dokaz da se upornost i rad isplate. Sudbina ga je potom odvela dalje. U Belgiji je 1999. godine upoznao suprugu Arminu. Godinu dana kasnije zasnovali su brak, a danas imaju troje djece – Dalilu, Ines i Benjamina.
Braća Harun i Hajro u međuvremenu su se nastanila u Luksemburgu. Esko im se pridružio i zajedno su pokrenuli firmu „EHH LUX“. Kompanija se bavi uređenjem vanjskih prostora i infrastrukturom objekata, a posluje širom Luksemburga. U gradu Grevenmacheru Halilovići su poznati kao vrijedni i pouzdani ljudi.
Zajedništvo koje su ponijeli iz Godočelja pretvorili su u poslovni uspjeh. Esko je aktivan i u radu Zavičajnog kluba „Bihor“, koji okuplja iseljenike, čuva tradiciju, jezik i identitet. Ipak, bez obzira na uspjeh, emocije ostaju vezane za rodni kraj.
„Sve što sam postigao, nosi pečat Godočelja. Tamo sam naučio šta su rad, poštenje i porodica“, kaže Halilović.
Iako danas živi u Luksemburgu, srce mu je i dalje u Bihoru. Njegova najveća želja je povratak u rodno selo, da jednog dana život zaokruži tamo gdje je počeo. Jer neki ljudi odu daleko – ali nikada ne odu iz svog zavičaja.
Izvor Fokuspress.com
