U vremenu kada se imena često pamte po skandalima, a ne po ljudskosti, priča o Samiru Bulji Ajdinoviću iz Kovača, Novog Pazara izdvaja se kao svjedočanstvo o karakteru koji nije slomljen ni tamo gdje mnogi izgube i ime i obraz.
Pet godina provedenih u KPZ Niš, kao i godinu dana u Zabeli, nisu ga promijenile – naprotiv, pokazale su snagu njegovog stava. Oni koji su s njim dijelili najteže dane kažu da je Samir uvijek znao ko je i odakle je, i da to nikada nije zaboravio niti pogazio. U zatvorskim krugovima ostao je upamćen kao čovjek koji nije tražio sukobe, ali je znao stati uspravno kada je trebalo.
Posebno mjesto u tim pričama zauzima podatak koji se često ponavlja u porukama pristiglim redakciji: Samira je, kako tvrde njegovi savremenici, izuzetno poštovao i Joca Amsterdam – do te mjere da, kažu, „niko na liniju nije smio da mu stane“. U Zabeli su mnogi željeli bliskost s Ajdinovićem, ali se isticalo da je bio jedini čovjek sa prostora Sandžaka koga je Joca otvoreno uvažavao.
Ipak, oni koji su Samira zaista poznavali ističu da strah nikada nije bio njegov alat. Poštovanje je dolazilo iz činjenice da nikada nije dirao slabijeg, da je pomagao svojima – riječju i djelom – i da je u teškim uslovima bio oslonac Sandžaklijama. Njegova pojava ulijevala je sigurnost, a ne haos; njegov stav je jasno poručivao da se dostojanstvo ne može oduzeti.
„Pred čovjekom sa stavom i obrazom nema lakih pobjeda“, poruka je koja se često ponavlja u svjedočenjima onih koji su mu bili protivnici. Upravo zato, kažu, mnogi su u njemu vidjeli prepreku, ali rijetko neprijatelja.
Samir Buljo Ajdinović ostaje zapamćen kao jak, snažan i poštovan čovjek iz Novog Pazara, ne samo u KPZ Niš već i u drugim zatvorskim ustanovama u kojima je boravio. Njegova priča podsjeća da i u najtežim okolnostima čovjek može ostati – čovjek. I da se ime čuva obrazom, a ne silom.
