To su prijedlozi koje su u novoobjavljenom izvještaju “Od krize do približavanja – strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru” prezentovali Škola naprednih međunarodnih studija vašingtonskog Univerziteta Džons Hopkins i Vilson centar – jedna od američkih prestižnih akademskih instutucija.

Kako je navedeno u tekstu, izvještaj čiji su autori stručnjaci iz više zemalja, nudi strategiju za preokret – ne samo u vezi sa, kako je ocijenjeno, uznemirujućim pogoršanjem stanja na Balkanu već i rastućeg ruskog i kineskog uticaja u tom regionu.

“U srži strategije je jasan argument: trodecenijski raspad Jugoslavije potrebno je da se okonča tamo gdje je i započeo – na Kosovu. To se odnosi i na krizu koja se i dalje odvija u Bosni i Hercegovini. Američke sankcije uvedene početkom januara, čak i ako se prošire na širi spektar korumpiranih ličnosti u zemlji, neće riješiti decenijama dugu i neodrživu paralizu Bosne”, navedeno je u izvještaju.

Precizirano je da bi priznanje nezavisnosti Kosova četiri članice Sjevernoatlantske alijanse (NATO), koje to još nisu učinile (Španije, Slovačke, Rumunije i Grčke), doprinijelo transformaciji dijaloga, za koji je ocijenjeno da je na izdisaju, kao i čitavog regiona – uključujući Bosnu i Hercegovinu.

“Ubjiediti te četiri države članice NATO-a kao i petu – Kipar, koja je članica Evropske unije ali ne i Alijanse, nije jednostavno. Biće potreban odlučan napor administracije američkog predsjednika Džozefa Bajdena, u tandemu sa ključnim saveznicima, da države koje ne priznaju nezavisnost Kosova, ubijedi da promene stav. Kreatori politike koji se nalaze preko Atlantskog okeana ulagaće u taj poduhvat isključivo ako su uvjereni u neophodnost, šire koristi i održivost takvog pristupa – i ako prihvate da njihov dosadašnji pristup neće funkcionisati”, ukazano je u tekstu dokumenta.

Umjesto pritiska na strane koje iskazuju nespremnost priznavanja Kosova – izvještaj zagovara strategiju približavanja iliti konvergencije stavova tih zemalja sa većinskim pristupom koji zagovaraju Evropska unija i Sjevernoatlantska alijansa.

To bi se, kako je navedeno, moglo ostvariti ukoliko bi Zapad definisao zajednički stav o Kosovu. Ova teza zasnovana je na tvrdnji da napredak na Balkanu zavisi od toga prihvata li Srbija uspostavljanje poretka u regionu zasnovanog na zapadnim vrijednostima.

“U slučaju Srbije to zavisi od odnosa država koje nisu priznale Kosovo prema tom pitanju. Ukratko, evropske države koje to nisu učinile, kao i sa druge strane one koje jesu – ključ su regionalne stabilnosti”, prezentovano je u tekstu.

Kao jedna od potencijalno uspješnih metoda navedeno je identifikovanje i sprovođenje postupaka koji, kako je saopšteno, ne predstavljaju priznanje nezavisnosti, ali umanjuju uticaj Srbije i predstavljaju signal Beogradu i Prištini o mogućoj promjeni stavova država koje ne priznaju Kosovo.

Tu se ponajviše aludira na saradnju i dijalog sa Grčkom, jednom od pet država članica EU, koja se u dijelu međunarodne javnosti smatra prvom koja bi mogla napustiti dosadašnji principijelan stav u vezi sa nepriznavanjem nezavisnosti Kosova.

Takođe, dio pažnje izveštaja usredređen je na napredovanje Kosova ka članstvu u NATO.

“Što bi doprinijelo smanjenju broja država, čije je priznanje potrebno, na četiri. Time se izostavlja Kipar – država koja će se najmanje izvjesno opredijeliti za korak ka priznanju nezavisnosti Kosova. Istovremeno, u priču se uvodi Ujedinjeno Kraljevstvo (članica NATO-a – prim.nov.) i država koja važi za jednu od značajnijih pristalica kosovske nezavisnosti. Ujedno, time se šalje i snažna odvraćajuća poruka ruskom i srpskom avanturizmu u regionu”, navodi se u izvještaju.

Primjećeno je i da je potrebno da administracija američkog predsjednika Bajdena imenuje novog diplomatskog predstavnika i to, kako je navedeno, na funkciji specijalnog izaslanika za priznavanje Kosova.

Takav potez, piše dalje u dokumentu, kombinovao bi se sa izričitim upozorenjem Sjedinjenih Država da će sankcionisati svakog lidera Albanije ili na Kosova koji promoviše bilo kakav vid unije između te dvije nezavisne zemlje.

Značaj Alijanse

Obrazlažući ulogu i važnost otvaranja puta Kosovu ka Sjevernoatlantskoj alijansi (NATO) autori ukazuju da bi time, kako ocjenjuju, nestala trenutna prednost koju Srbija ima nad susjedima i u odnosu prema Sjedinjenim Državama i Evropskoj uniji.

“Umjesto toga, ravnoteža bi omogućila Beogradu i Prištini da pregovaraju o jedinom rješenju spora koje bi doprinijelo stabilizaciji: uzajamnom priznanju zasnovanom na potpuno suverenoj, unitarnoj i funkcionalnoj Republici Kosovo, uz punu zaštitu zajednice kosovskih Srba. Prednosti takvog sporazuma prevazilaze samo Kosovo. Što je sjever Kosova u kome dominiraju Srbi integrisaniji, to je manje izvodljiva bilo kakva unija Kosova i Albanije ili eventualna podjela – što predstavlja trajnu prepreku velikoj Albaniji i velikoj Srbiji”, smatra šestoro autora.

Time bi Kosovo, kako ukazuju, umjesto uporišta koje Rusija koristi za destabilizaciju, a Kina za širenje političkog uticaja, postalo brana etnoteritorijalnim aspiracijama i etnonacionalnim subverzijama koje promovišu Moskva i Peking.

Takođe, ustvrdili su da bi jačanje jedinstva unutar saveza zapadnih zemalja bio najbolji način da se testira spremnost Mađarske za promovisanje i zaštitu režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je označen kao neliberalni, uključujući tu i miješanje Budimpešte u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Ukazano je i da bi se bez prednosti i mogućnosti da sprovodi izolacionističku politiku nad Kosovom strateška kalkulacija Beograda promijenila.

“Ruski i kineski veto na Kosovo u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija biće od zanemarljive vrijednosti za ono što Beograd smatra glavnim političko-bezbednosnim izazovom. Vučićev režim više neće biti u mogućnosti da sprovodi kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova ili da koristi Kosovo kako bi unaprijedio ideologiju srpskog svijeta, ili pak da izbjegne odgovornost za napad režima na demokratski poredak”, navodi se u tekstu – uz napomenu da od Beograda ne bi trebalo izričito tražiti da prizna nezavisnost Kosova.

“Bez značajne podrške Moskve ili Pekinga pitanju koje je za Beograd od najvećeg značaja, tamošnji režim će se boriti da iskoristi politiku približavanja stavova (konvergenciju) na domaćem planu i boriće se da objasni građanima kako je prokockao prednost koju je imao u procesu vođenom između Kosova i Srbije. Poredak za koji se zalaže Zapad, kome se Beograd tvrdoglavo opirao i koji aktivno podriva, konačno će postati univerzalno prihvaćen. Biće ispunjen preduslov za primjenu zapadne strategije i primjenu reformi u regionu”, jedna je od procjena izvještaja.

Autori smatraju da bi takav razvoj situacije mogao da doprinese poboljšanju stanja u Bosni i Hercegovini.

“Otvara put za ponovne pregovore o manjkavom Dejtonskom sporazumu kojim je zarobljena Bosna i Hercegovina. Pošto bosanski Srbi prihvate rješenja koja predlaže Zapad, hrvatski separatizam i bošnjački demografski oportunizam će se raspršiti. Naravno, razrješenje na Kosovu ne zaključuje sve bolne dileme u Bosni – već ispunjava preduslov za to: srpsko prihvatanje trajnosti i održivosti bosanske države”, piše u tekstu.

Takođe, smatra se da bi u slučaju da četiri članice NATO-a priznaju nezavisnost Kosova – to Srbima i Crnogorcima omogućilo da osmisle način za suživot u, kako je precizirano, nekonfliktnoj, zapadno orijentisanoj Crnoj Gori, nesputanoj, kako je ocijenjeno, subverzijom iz Beograda.

“Rastuća transatlantska politika usaglašavanja stavova o Kosovu podstaći će zajednički pristup destruktivnoj, jednostranoj bugarskoj blokadi otvaranja pregovora sa Evropskom unijom za Sjevernu Makedoniju i Albaniju. Umjesto rješavanja više kriza širom regiona, konvergencija je direktno usresređena na glavni izvor nestabilnosti – otpor Srbije zapadnom poretku – i obezbjeđuje sredstva za njegovo prevazilaženje. Umjesto poziva na proširenje EU i članstvo u NATO-u, izvještaj uočava razlike između njih i ukazuje na put ka oba cilja”, navode autori izvještaja.

Oni smatraju i da politika usaglašavanja koju nude eliminiše, kako navode, primarni izgovor za skeptike prema politici proširenja Evropske unije: stagnaciju i previranja u regionu.

“Strategija konvergencije brzo se može pokrenuti, i to potezima koji ne predstavljaju priznavanje nezavisnosti Kosova, a mogu dati brz podsticaj dijalogu Srbije i Kosova koji vodi Evropska unija”, ističe se u dokumentu koga pisci smatraju svojevrsnom dopunom transatlantskih ciljeva – uključujući napore u odvraćanju ruske agresije u Ukrajini.

“Ruski predsjednik Vladimir Putin se više puta pozivao na Kosovo koristeći ga kao izgovor i racionalizaciju za moskovsku aneksiju Krima. Zajednički stav Zapada o Kosovu odbacuje neosnovanu tvrdnju o Ukrajini i obuzdava rusku destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Agitovanje Kremlja u Bosni i Hercegovini zavisi od Beograda, a ne obrnuto”, precizirano je u tekstu uz napomenu da bi zapadni uticaj primjenom strategije konvergencije zamijenio, kako je ocjenjeno, sve slabije molbe Zapada režimu Aleksandra Vučića.

Istovjetno, konvergenciju autori smatraju i vrstom protivotrova za, kako je naznačeno, korozivni politički i ekonomski uticaj Kine u regionu.

“Strateško partnerstvo Pekinga sa Beogradom djelimično povezuje i Kosovo. Jedinstveni stav Evropske unije o Kosovu vraća suštinsku prednost tog bloka u odnosu na Kinu”, jedan je od stavova izrečen u izvještaju “Od krize do približavanja – strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru”.

Autori zaključuju i da predvođena Bajdenovom administracijom, konvergencija osnažuje Brisel, omogućavajući Evropskoj uniji da, kako je navedeno, konačno odigra svoju ulogu u okončanju trodecenijske jugoslovenske drame.

(VOA)

– Vrlo traumatično iskustvo sam prošao. Podijelio sam to i s medijima i pošto je to bio početak korone, rekli su “nije to baš tako”, da bi mi poslije šest mjeseci, godinu dana, ljudi prilazili i govorili “znamo kakav si pakao prošao – prisjetio se Hadžihafizbegović, koji je preporučio ljudima cijepljenje, ali rekavši da “svako sa svojim tijelom radi šta želi”

Hadžihafizbegović kaže da je želio postati sportski novinar, ali se našao u glumi. Slučajno, a danas je iza njega 65 igranih filmova, mnoge serije, brojne međunarodne nagrade i s pravom se smatra jednim od najboljih glumaca s ovih prostora.

U nagrađivanom filmu “Quo vadis, Aida” rediteljice Jasmile Žbanić Hadžihafizbegović je igrao ulogu glavnog zlikovca, vojnika vojske RS. Kaže da je prvi dan snimanja bio vrlo težak. Osim što je trebalo odjenuti 800 statista pa je taj proces počinjao već u 4 ujutro, zbog traume koja se probudila u ljudima morali su prekinuti snimanje.

– Ja sam ušao u toj prvoj sceni, krenuo u tu zločinačku agresiju, ljudi su počeli padati u nesvijest, statisti, ali ne figurativno nego doslovno. U ljudima se probudila trauma. Među njima su bili ljudi koji su i sami proživjeli neke druge patnje po drugim logorima. Bilo je statista iz svih krajeva BiH – rekao je Hadžihafizbegović..

Igrati zlikovca mu je, kaže, u opisu radnog mjesta, a ova uloga je bila njegova osobna katarza. Svaki čovjek koji gleda film “Quo vadis, Aida?” doživi fenomen, istakao je Hadžihafizbegović.

– Vi ne gledate taj film s distancom, kao što gledate Šindlerovu listu. Vi kad izađete poslije Šindlerove liste znate da ste gledali genijalan, težak, potresan, najbolji film o holokaustu, ali znate da je to negdje daleko iza vas. Kada izađete iz sarajevskih ili hrvatskih kina, u Srbiji se film ne prikazuje, vi ste i dalje savremenici zločina.

Ja sam izašao sa zatvorene projekcije u Sarajevu, upalio mobitel, otišao na neki portal i vidio četnike koji se postrojavaju u Višegradu. Vidite divljanje ovo sada po RS za Božić, ispisivanje grafita po džamijama itd. Mi smo u Bosni savremenici Srebrenice na način da to nije film s distancom, da je to film koji mi još živimo i to u njegovom eklatantnom zločinačkom narativu. Onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovno počiniti.

Nije lako živjeti Bošnjacima u RS jer zaista zadnjih 15-ak dana stižu vrlo alarmantne vijesti o ponašanju domicilnog stanovništva prema povratnicima u RS – rekao je Hadžihafizbegović, te dodao kako publika nema vremena procesuirati film “jer je to stvarnost u kojoj mi živimo”.

Na pitanje jesmo li što naučili, kaže:

– Zlo je aktivno, dobro je pasivno. Tu je problem. Mi živimo u jednoj civilizacijskoj inverziji gdje zlo doživljava svoje zvjezdane trenutke, a dobro je pasivno. Kad je Ajnštajn (Einstein) bježao preko Tirane za Ameriku, on je rekao “Mene ne čudi dolazak Hitlera na vlast, čudi me šutnja čestitih Nijemaca”. Biti oportun, u nekoj vrsti konformizma i na bilo koji način ne imati stav po pitanju genocida u Srebrenici, ili Vukovara, ili Drugog svjetskog rata, ili holokausta nad Židovima, ili svoj stav o bilo kakvoj destrukciji, znači da je hedonizam nekako prevladavajuća karakterna osobina ljudi s ovih prostora.

I ta vrsta konformizma nije samo politički konformizam, nego je to zapravo jedan kukavičluk i potreba za lagodnim životom gdje empatija, moral, etika, svi ti atributi civiliziranog čovjeka doživljavaju ozbiljnu atrofiju, i to je ono čega je mene strah u vremenima koja dolaze. Ne nekog novog rata, jer mislim da rata neće biti, ali me strah jednog novog stanja duha, jednog novog čovjeka u mentalnom smislu, u narativnom smislu, političkom smislu – rekao je Hadžihafizbegović, između ostalog, u emisiji HRT-a.

On je dodao kako je politika neodvojiva od kulture i obrnuto. Hadžihafizbegović je govorio i o svojoj ulozi u filmu “Otac na službenom putu” te legendarnoj “Audiciji” koja je, kaže, u ono vrijeme razbijala tabue.

(Vijesti.ba)