Samo dva mjeseca nakon smrti Mehmeda Spahe potpisan je Sporazum Cvetković-Maček, kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske. Očito je da je s njegovom smrću JMO ostala bez kadrovskog potencijala i političke figure koja bi mogla nadomjestiti njegovu poziciju i raditi na zaustavljanju antibosanske politike. S druge strane, veliko je pitanje da li bi i sam Spaho uspio spriječiti udružene srpsko-hrvatske snage koje su radile na rastakanju Bosne i Hercegovine

Period između svjetskih ratova na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini obilježila je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Kako piše Atif Purivatra u knjizi Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, jedna od osnovnih karakteristika JMO bilo je okupljanje ogromnog broja muslimanskih birača, bez obzira na njihove klasne, socioekonomske, obrazovne i kulturne razlike. “Tako je, ustvari, JMO bila politička stranka bosanskohercegovačkih Muslimana, koji su u društvenom, političkom, kulturnom i nacionalnom životu činili posebnu grupaciju”, zaključuje Purivatra. Stoga je svaki govor o JMO ujedno i govor o političkoj poziciji Bošnjaka između svjetskih ratova.
Potreba za osnivanjem bošnjačke političke stranke kulminirala je po završetku Prvog svjetskog rata, kad su se Bošnjaci, posebno zemljoposjednici, našli u veoma nezahvalnoj poziciji. Bošnjaci su u to vrijeme svoje političke stavove iskazivali u listovima Vrijeme i Jednakost. Posebno značajne figure okupljale su se oko lista Vrijeme. Među njima su bili dr. Mehmed Spaho, dr. Salih-beg Hrasnica i Sakib Korkut, koji su se u tekstovima bavili vrlo važnim nacionalnim pitanjima, poput jezika i države, pozivajući na demokratsko rješavanje političke situacije u zemlji. U isto vrijeme, krajem decembra 1918. godine, u Tuzli je održan sastanak bošnjačkih prvaka ovog grada s tuzlanskim muftijom Ibrahim-efendijom Maglajlićem na čelu, s ciljem organiziranja jedinstvene bošnjačke političke organizacije. Intelektualci okupljeni oko Maglajlića i lista Vrijeme okupili su se 16. aprila 1919. i zajedno formirali političku stranku pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija. Za prvog predsjednika izabran je upravo muftija Maglajlić.
Kada se sagleda proces nastanka, postaje jasno da je JMO izrasla putem ujedinjenja lokalnih političkih organizacija i da upravo tome duguje svoju prvobitnu snagu i poziciju. Kao i mnoge druge političke organizacije svojstveno vremenu u kojem su nastajale, imala je i svoj političko‑informativni list – Pravda. Činjenica da je prvi predsjednik JMO-a bio tuzlanski muftija Ibrahim Maglajlić, smatra historičar Admir Mulaosmanović, potvrđuje vezu između vjerskog i nacionalnog pitanja kod Bošnjaka, odnosno neraskidivosti ovih dvaju pitanja u političkom životu ovog naroda. Tokom tri izuzetno burne godine, od osnivanja do rascjepa u martu 1922. godine, JMO je imala sve karakteristike velikog narodnog pokreta: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, već 1920. godine bila je najjača stranka u Bosni i Hercegovini (osvojena 24 mandata ili približno 110.000 glasova) i imala je u rukovodstvu vrlo heterogen sastav iz različitih slojeva društva.
“Kada se kaže da su ove tri godine bile burne, želi se naglasiti vrlo loša pozicija Bošnjaka u tom periodu. Izuzetno vrijedan pokazatelj te teške situacije jeste činjenica da su Srbi od 1918. do 1921. godine ubili približno dvije hiljade Bošnjaka, a da počinioci, iako su bili poznati, nisu odgovarali pred sudom pravde. Kada se pogleda ukupan društveni život i položaj bošnjačkog življa, više je nego jasno da su bili prepušteni na milost srpskom političkom faktoru i srpskoj populaciji koja je osjetila da nova država treba služiti isključivo njihovim interesima i željama”, piše Mulaosmanović u knjizi Kratka politička historija Bošnjaka.
U ovom prvom periodu postojanja zajedničke države (do izbora 1920) Mehmed Spaho bio je jedan od dva priznata zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka, od ukupno 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslavenska muslimanska organizacija je, shodno procjeni ukupnih odnosa, uvidjevši potentnost vlastite stranke, smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta. Ova se procjena temeljila na činjenicama, ali nije uzimala u obzir najznačajniju među njima. “Muslimanski živalj ukupno, a bošnjački napose, u novoj državi bio je predodređen za drugu kategoriju, tj. da ne bude značajan politički faktor. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak koji je u Vladi Kraljevine SHS, formirane 20. decembra 1918. godine, na čijem čelu sa našao jedan od osnivača Narodne radikalne stranke Stojan Protić, obavljao poziciju ministra, i to ministra šumarstva i rudarstva”, piše Mulaosmanović.
U martu 1921. godine, zbog potrebe srpskog bloka za glasovima pri donošenju ustava, JMO je formirala delegaciju za pregovore s Vladom. Nju su sačinjavali dr. Mehmed Spaho, dr. Hamdija Karamehmedović i Osman Vilović. Ta je delegacija 15. marta te godine sklopila sporazum s mandatarom Vlade Nikolom Pašićem, pri čemu se Pašić, pored očuvanja teritorijalne kompaktnosti Bosne i Hercegovine, obavezao i na osiguranje vjersko-prosvjetne autonomije. Ovim sporazumom za JMO bila su otvorena vrata ka podršci ustavu, pa je u Skupštini glasano u prilog predloženom vrhovnom pravnom aktu Kraljevine SHS. Uvjet da se prilikom organizacije državne uprave u Bosni i Hercegovini moraju poštivati njene historijske granice, odnosno da će se očuvati teritorijalna kompaktnost Bosne i Hercegovine, bio je ispunjen i definiran. Članom 135. Ustava Kraljevine SHS – koji je u historiji zapamćen kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da Bosna i Hercegovina “ostaje u postojećim granicama” – dobijena je značajna bitka u korist bošnjačkog političkog faktora i bosanskohercegovačke samobitnosti. To je, ujedno, i jedna od najznačajnijih političkih pobjeda JMO-a u prvim godinama postojanja zajedničke države.
Da je JMO bila dinamičan pokret, a ne stranka jednog lica, svjedoči i unutarstranačka dinamika. Prije izbora 1923. godine došlo je do razlaza s Ibrahimom Maglajlićem, a potonji osniva Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO) od pripadnika poražene frakcije JMO-a. Ova diferencijacija, ističe Mulaosmanović, dovela je do toga da je Spaho izrastao u istinskog vođu Bošnjaka.
“Prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe, koji u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho bira se za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), a poslije 1923. u JMO prevladao interes nekoliko hrvatski orijentiranih ličnosti”, piše Purivatra.
Naznake rascjepa bile su vidljive godinu ranije. Zbog neispunjenja većine dogovorenih stvari u koaliciji koja je predvodila Vladu, veliki broj poslanika JMO u Skupštini Kraljevine SHS zagovarao je ideju da se prekine saradnja s vladinom koalicijom. Zbog toga je došlo do podijeljenosti u redovima stranke. Grupa na čelu s prvim predsjednikom JMO Ibrahimom ef. Maglajlićem bila je za ostanak u koaliciji, dok je grupa koju je predvodio Mehmed Spaho bila protiv svake saradnje s koalicijom. Skupina koja je bila za nastavak koalicije imala je 13, od ukupno 24 skupštinska poslanika. Kako objašnjava Mulaosmanović, zbog svega toga je 1. februara 1922. godine Mehmed Spaho podnio ostavku na ministarsku dužnost, čime je prešao u opoziciju iako je njegova stranka, zahvaljujući odnosu snaga u Poslaničkom klubu u Skupštini, ostala u vlasti. Sukob dviju grupa kulminirao je na zasjedanju Centralnog odbora JMO održanom od 14. do 16. aprila 1922. godine. Najvažniji zaključak s ove sjednice bila je odluka da se za sredinu juna 1922. godine sazove Zemaljska skupština stranke, koja treba arbitrirati u sukobu između dviju nastalih frakcija. Na Zemaljskoj skupštini održanoj 15. juna 1922. godine grupa koju je predvodio Mehmed Spaho odnijela je definitivnu pobjedu, što će mu pomoći da se profilira kao nesporni lider ne samo svoje stranke nego i većine Bošnjaka.
Nakon atentata u Skupštini, kojeg je 1928. godine izveo Puniša Račić, poslanik Narodne radikalne stranke (NRS) iz Crne Gore, kada je pištoljem ustrijelio poslanike Hrvatske seljačke stranke (HSS) Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Stjepana Radića, Pavla Radića i Ivana Granđu, nastupila je dotad neviđena kriza. Basariček i Pavle Radić podlegli su ranama već u Narodnoj skupštini, dok je Stjepan Radić u augustu 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja umro u Zagrebu.
Kako objašnjava Zlatko Hasanbegović u tekstu Jugoslavenska muslimanska organizacija od uvođenja diktature kralja Aleksandra do Sarajevskih punktacija (1929–1933), početkom jula iste godine Vlada je odstupila i otvorila prostor kralju da ozbiljnije intervenira u društveno‑političke procese. Ipak, kralj nije mogao brzo naći mandatara, da bi u posljednjem pokušaju vratio stvar na sami početak. Četvorna koalicija bila je jedino rješenje. Mandat za sastavljanje nove vlade ponuđen je Slovencu Antonu Korošcu, koji je 27. jula 1928. godine sastavio Vladu, ali od istih stranaka koje su je činile i u vrijeme Račićevog napada, ovaj put pojačanu Stjepanom Barićem, liderom projugoslavenske Hrvatske pučke stranke.
Politička situacija bivala je sve bremenitija zbog velikog hrvatskog nezadovoljstva. S druge strane, u Bosni i Hercegovini prilike su također postajale radikalnije zbog prvih općinskih izbora planiranih za septembar 1928. godine. Uspostavljanje novih općinskih uprava i predizborna utrka, piše Hasanbegović, prošli su u ozračju dodatnog političkog zaoštravanja između JMO-a i bosanskohercegovačkih radikala na čijem se čelu nalazio Milan Srškić. U mnogim mjestima došlo je do saveza JMO s HSS-om i preuzimanja nadzora u većim općinskim upravama u Bosni i Hercegovini, čime je kod radikala izazvana negativna reakcija i stav o rađanju novog “katoličko-muslimanskog bloka”. Ova radikalska bojazan, smatra Mulaosmanović, bila je povezana s mišljenjem da se time potpuno mijenjaju političko‑nacionalni i stranački odnosi u Bosni i Hercegovini, odnosno, da bosanskohercegovački Srbi gube poziciju koju su ostvarili nastankom Kraljevine SHS, što je bilo izvjesno. Novouspostavljenim lokalnim savezima s HSS-om Spahin JMO uspio je prvi put dobiti gradonačelnike u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i drugim mjestima s bošnjačkom većinom, a u kojima su od 1918. godine lokalnu vlast imali općinski komesari bliski Radikalnoj stranci.
Revolt i bijes radikali su iskazali prvom prilikom. Tokom organiziranja obilježavanja desetogodišnjice ulaska srpske vojske u Sarajevo (5. novembar 1928) vrlo snažno naglasili su svoje nezadovoljstvo. U povicima su, kako navodi Hasanbegović, isticali značaj Sarajeva i Bosne i Hercegovine za srpski narod, odbacujući mogućnost obnove granice na Drini u bilo kojem obliku, čime su samo potvrdili kako se percipirao položaj Bosne u Kraljevini SHS. “Policijskim zalaganjem i intervencijom spriječeni su sukobi s pristalicama bošnjačkog JMO-a i hrvatskog HSS-a, dok su sarajevskim ulicama odjekivali povici: ‘Živjela Velika Srbija’ i ‘Živio Puniša Račić’. Ministar Mehmed Spaho tražio je od velikog župana Sarajevske oblasti da se izgrednici primjereno kazne zbog veličanja zločina, misleći pritom na skandiranje Račiću. I ovaj primjer može biti vrlo značajan u sagledavanju razloga veličanja zločinaca nakon i tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), posebno Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Centralna ideja oko koje su okupljene radikalne skupine iz kasnih tridesetih i ranih devedesetih jeste stvaranje ‘Velike Srbije’ i brisanje granice na Drini u tome procesu. Ovaj zloslutni zaključak može biti i nekom vrstom sugestije Bošnjacima o žilavosti ove ideje i danas, tj. poziv na oprez kada se razmatraju ustavno-pravna rješenja”, zaključuje Mulaosmanović.
Dok su politički prvaci u Zagrebu razmatrali mogućnost teritorijalnog uređenja u slučaju da Bosna i Hercegovina ne ostane jedinstvena, dotle je Milan Srškić u beogradskoj Politici eksplicitno zagovarao nestanak Bosne i Hercegovine eliminacijom JMO i Mehmeda Spahe. Stanje je kulminiralo time što je kralj Aleksandar odlučio preuzeti potpunu odgovornost uvođenjem Šestojanuarske diktature.
Donošenjem Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, postavljen je 3. oktobra 1929. godine temelj novoj političkoj ideologiji – integralnom jugoslavenstvu. Shodno tome, promijenjeno je i ime države u Kraljevina Jugoslavija, s novim teritorijalnim uređenjem. Formirano je devet banovina, a Bosna i Hercegovina bila je podijeljena dominantno između Drinske i Vrbaske banovine (u kojima se formirala srpska većina), a Savska i Primorska banovina proširile su se na dijelove Bosne i Hercegovine nastanjene hrvatskim katoličkim stanovništvom. “Ovakav razvoj Bošnjake je stavio u težak položaj, a Vrbaska banovina, u kojoj su Srbi činili većinu, viđena je kao srpsko zapadno uporište i administrativna jedinica koja će suštinski doprinijeti rastakanju Bosne i Hercegovine”, piše Mulaosmanović.
Istovremeno je pokrenut proces implementacije Zakona o zabrani rada političkih partija, što je u Bosni i Hercegovini dominantno primjenjivano na bošnjački politički faktor, jer je jedna od odredaba nalagala zabranu političkih stranaka s vjerskim ili plemenskim obilježjem. Šturo pravljenje ovog zakona, smatra Mulaosmanović, doprinijelo je njegovom ambivalentnom tumačenju – srpske stranke nisu bile obuhvaćene zabranom i gašenjem lokalnih odbora, za razliku od JMO-a i HSS-a. Čitav proces gašenja zapravo je pokazao kako je JMO imala veoma lošu stranačku infrastrukturu. Stranačke aktivnosti vodile su se po privatnim kancelarijama, bez zapisnika i formiranja arhiva, a nerijetko takve lokalne organizacije nisu imale ni pečat. No, ono što je najviše pogodilo JMO bilo je raspuštanje općinskih odbora, bitne upravne jedinice koju je JMO netom bio osvojio i na koju su posebno srpski radikali bili kivni. To je dovelo do Spahinog zahtijevanja da se ne narušavaju sastavi odbora u korist radikala. Međutim, nije bilo sluha za ove njegove apele, što je nastavilo producirati oponiranje režimu i diktaturi. Mehmed Spaho bio je označen kao opozicija kraljevoj diktaturi. Zbog indicija da spahinovci ne gledaju blagonaklono prema onome šta se pod diktaturom događa, navodi Mulaosmanović, nad njima je uspostavljen policijski nadzor, koji je trajao godinama.
Status quo u odnosima između kralja i političkih aktera prekinula je Seljačko-demokratska koalicija (SDK) svojim Zagrebačkim punktacijama iz novembra 1932. godine. Temeljni zahtjev ovog dokumenta bio je obnova parlamentarizma i ukidanje diktature, a u ostalim pokrajinama slijedili su SDK i objavljivali vlastite punktacije (Srbija, Slovenija, Vojvodina, Crna Gora). Slična stvar očekivala se i od bošnjačkih prvaka, no oni su stajali neodlučni i rezervirani prema ovim pitanjima. Studenti koji su predstavljali aktivniji dio naroda, piše Mulaosmanović, nisu bili zadovoljni ovakvim odnosom Mehmeda Spahe i JMO-a, tako da su direktno tražili rezolutan stav od bošnjačkog političkog vodstva, a posebno se to odnosilo na bošnjačke studente Zagrebačkog sveučilišta. Objava Ljubljanskih punktacija dovela je i do promjene kod JMO, koja je očekivala priključenje srpske opozicije Zagrebačkim punktacijama, što je trebalo dovesti do širokog fronta kojemu se Spaho nadao. Krajem ramazana (januar 1933) u kući Vejsila Bičakčića sastavljena je rezolucija, poznata poslije kao Sarajevske ili Bajramske punktacije jer je narodu dijeljena za Bajram. Značaj ovih punktacija bio je veliki. Njima je JMO prvi put tokom diktature objasnila i predstavila vlastito stajalište o političkom stanju, a s druge strane postavljeni su i zahtjevi o položaju Bosne i Hercegovine u sklopu budućeg državnog preuređenja.
“Ovim dokumentom JMO je ponovila stajališta koja je imala i prije uvođenja diktature, a vlasti su se tek nakon Sarajevskih punktacija počele ozbiljnije razračunavati s opozicijom. Odmah je uslijedilo hapšenje i sudsko procesuiranje Vladka Mačeka, a potom i Antona Korošca. Zanimljivo je da bošnjački prvaci nisu bili strogo kažnjeni kao prethodna dvojica. U Sarajevu su Mehmed Spaho, Halid Hrasnica, Edhem Bičakčić i Uzeir Hadžihasanović kažnjeni novčano i određeno im je dvadeset dana policijskog zatvora. Isti slučaj je bio i sa Šefkijom Behmenom u Beogradu”, piše Mulaosmanović.
Punktacije su bile uspješno distribuirane među Bošnjacima, a režim je kažnjavao posjednike ovog dokumenta. Odnosi između opozicije na čitavom području Kraljevine Jugoslavije, a uslijed ovakvog razvoja, bili su narušeni. Posebno je JMO bila u određenoj stagnaciji, tako da je tek u drugoj polovini 1933. godine počela obnavljati kontakte, u prvom redu sa srpskom stranom. Ono što je sve okrenulo naglavačke bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu oktobra 1934. godine.
Osnivanjem Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), nakon atentata na kralja, Mehmed Spaho ulazi u Vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja. Ključni uvjet za ulazak JMO-a u novu vladu i Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) bio je vezan za jačanje islamske vjersko‑prosvjetne i vakufske samouprave koja je tokom diktature bila poljuljana. Obrazloženje za ulazak u JRZ, zajedno sa srpskim radikalima i Slovenskom ljudskom strankom, kako navodi Šaćir Filandra u knjizi Bošnjačka politika XX stoljeća, Mehmed Spaho dao je riječima da ona treba donijeti mir i ljubav između često zavađene braće. Spaho je od JRZ-a očekivao i zakonsko rješenje važnih vjerskih pitanja. Međutim, stvarni rezultat novog zakona bio je dominiranje Jugoslavenske muslimanske organizacije Islamskom vjerskom zajednicom, što se u konkretnom političkom kontekstu može tumačiti i kao jačanje bošnjačkog društveno-političkog tkiva.
Uprkos brojnim neslaganjima pri samoj izradi Zakona, 28. februara 1936. godine konačno je proglašena Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije. “Pored ukidanja muftijstava i diobe na dva medžlisa (sarajevski i skopski), najznačajnija promjena bila je premještanje sjedišta reisul-uleme iz Beograda u Sarajevo. Donošenjem ovog, kako su ga zvali, Spahinog zakona, utjecaj JMO-a u strukturama IVZ-a postao je dominantan, a glavna osoba za provođenju reorganizacije bio je brat Mehmeda Spahe Fehim, budući reisul-ulema. JMO je, naravno, Zakon smatrao velikim dostignućem u osvajanju autonomije IVZ-a. Ipak, jasno je da je ova stranka njegovim usvajanjem potpuno utvrdila svoje položaje unutar IVZ-a, što je sankcionirano i Ustavom donesenim u oktobru 1936. godine”, piše Mulaosmanović. On ističe da su političko organiziranje oko IVZ-a primijetili i određeni srbijanski listovi, koji su potcrtali kako Spaho i JMO ovim vode proces koji će na kraju kulminirati pojavom želje za vlastitim nacionalnim obilježjem.
Ipak, na temelju kritike Spahine koncesije, kojom je u Zakon ušlo da se djecu podučava na državnom, a ne maternjem jeziku, čime su Albanci i Turci u skopskom medžlisu bili diskriminirani, Hakija Hadžić koncipirao je program svoje Muslimanske organizacije. “Fra Hakija”, kako je nazivan zbog promoviranja modernizma u ranijem periodu, Hadžić je uspio, unatoč ne baš sjajnoj poziciji, za svoju prohrvatsku stranačku akciju protiv JRZ-a pridobiti dio starije uleme koja je bila dijelom šestojanuarske uprave u IVZ-u, kao i skupinu mlađe uleme školovane na kairskom univerzitetu El-Azhar, čiji je lider bio Mehmed Handžić. Tu je bilo i novoosnovano društvo “El-Hidaje”, koje je, također, davalo podršku Hadžiću.
Ipak, Spaho se nije previše obazirao na Hadžićeve napade, tako da je već početkom 1937. godine pokrenuo raspravu o načinu sastavljanja kandidacionih lista na vakufskim izborima. Iako je muslimanska organizacija pokušala preko bivšeg reisa Čauševića destabilizirati utjecaj JMO-a, piše Mulaosmanović, Džemaludin-efendija nije ušao u ovaj proces kao mogući kandidat. Time je, kada se gleda iz pozicije JMO-a, čitava priča uspješno završena, jer je lista koju je nosio Mehmed Spaho preuzela tijela IVZ-a.
To je rezultiralo postavljanjem Mehmedovog brata Fehima za reisul-ulemu. Fehim je imao skoro dvostruko više glasova od Ahmed-efendije Bureka, predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda. Samo ustoličenje dovelo je do još jedne krize koja je značajan svjedok posljedica stavljanja Islamske vjerske zajednice pod kontrolu jedne političke opcije. Naime, reisul-ulema dao je prisegu pred vlastima u Beogradu (knez Pavle mu je lično čestitao), gdje je promoviran prije dodjele menšure. Mnogi uglednici i alimi zbog toga su govorili da je riječ o nelegalnom činu, tako da na ustoličenje upriličeno u Sarajevu nisu došli mnogi važni i istaknuti alimi.
Pitanje imenovanja Fehima Spahe za reisul-ulemu ostavilo je dubokog traga na političke tokove među Bošnjacima. To je čak dovelo i do nezamislivih saveza. Kako navodi Mulaosmanović, pred izbore u decembru 1938. godine na istoj političkoj platformi našli su se kemalista i prohrvatski orijentirani Hakija Hadžić, te konzervativci Šaćir Mesihović (član Ulema-medžlisa) i Mehmed Handžić (tada upravnik Gazi Husrev-begove biblioteke). U bajramskoj čestitci ovaj se trojac žestoko obrušio na JMO i Mehmeda Spahu, optužujući ih za skoro sve negativnosti kojima su od 1921. godine bili izloženi Bošnjaci, ali i drugi muslimani u Kraljevini, te ih, pozivajući da “u ime životne potrebe i propisa našeg uzvišenog Islama”, biraju kandidate Muslimanske organizacije na Mačekovoj izbornoj listi. I pored velike agitacije, savez koji je bio navrat-nanos osnovan potpuno je poražen na izborima. Mehmed Spaho odnio je važnu pobjedu.
Period poslije izbora bio je značajno određen zategnutim odnosima Srba i Hrvata. Knez Pavle slao je Mačeku vrlo jasne poruke da je došlo vrijeme rješenja političkih pitanja između Srba i Hrvata. Za provedbu plana odabran je Dragiša Cvetković. “Novoformirana Vlada Dragiše Cvetkovića vidjela je Spahu na istoj ministarskoj poziciji, tako da u tom segmentu nije bilo većih promjena za lidera JMO-a. U Vladu je ušao i Džafer Kulenović, Spahin suradnik, i na određeni način zamijenio je dotadašnjeg drugog bošnjačkog člana Vlade Šefkiju Behmena. I Spaho i njegovi saradnici bili su svjesni da bi podjela Bosne, koja je postajala sve očitijom, značila i kraj za Bošnjake, tako da je njegov ured u Beogradu postao središte bosanske političke akcije. Znatan broj političara koji su podupirali njegove argumente nudili su pomoć i saradnju”, piše Mulaosmanović. U jeku borbe da se spriječi negativan razvoj situacije, Mehmed Spaho je 29. juna 1939. godine nađen mrtav u apartmanu beogradskog hotela “Srpski kralj”. To je bio veliki udarac i Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, koji je olakšao potpisivanje Sporazuma Cvetković-Maček 29. augusta 1939. godine. Sporazumom je formirana i Koaliciona vlada, u kojoj je Maček postao potpredsjednikom. Formirana je i administrativna jedinica Banovina Hrvatska, koja je duboko zadirala u teritoriju Bosne i Hercegovine.
Oni koji vjeruju u ubistvo, piše Husnija Kamberović u knjizi Hod po trnju, navode da je glavni naručitelj bio knez Pavle, koji je smatrao da je Spaho prepreka za sporazum Cvetković-Maček o podjeli Bosne i Hercegovine. “Dopisnik istanbulskog lista DžumhurijetMehmed Sulejmanpašić objavio je 5. jula 1939. sumnju da je Spaho otrovan, argumentirajući to i stavom šefa beogradske policije Dragog Jovanovića, koji je sve vrijeme bio u sobi sa Spahinim tijelom, istjerujući svakog ‘koji se zadržavao više od pola minute’”, navodi Kamberović. U naučnom radu Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija Kamberović navodi da je smrt Spahe i Bijedića u kolektivnoj svijesti Bošnjaka upamćena kao ubistvo, iako sam Kamberović smatra kako se radi o mitskom narativu koji je “bio odraz političkog konteksta u kojem se mit gradio i promovirao, te da nije imao puno dodirnih tačaka sa realnim vremenom u kojemu se ta smrt desila”.
U ozračju strepnje, nakon smrti lidera Mehmeda Spahe, Džafer Kulenović odlučio je jasno progovoriti o Sporazumu. Njegovo traženje autonomne Bosne i Hercegovine i insistiranje na njenoj nedjeljivosti naišlo je na jednoglasnu podršku Bošnjaka.
“Ovaj prijedlog naišao je na jednoglasnu podršku bosanskih muslimana, čak je i prorežimski Gajret, podsjetimo se, tražio uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine, kojoj bi se priključio i Sandžak. No, način kako su političke, kulturne i crkvene elite te šire mase bosanskih Srba reagirale na ovaj prijedlog – bez obzira na činjenicu da niko u Srbiji nije ozbiljno razmatrao mogućnost da kompromitira teško postignuti sporazum sa Hrvatima rješavanjem nepostojećeg bosanskog pitanja – vrlo je indikativan u smislu odbojnosti prema ideji Bosne kao prostora administrativno odvojenog od Srbije, ali i u smislu neprihvatanja da se čuje i muslimanski glas kada je sudbina Bosne i Jugoslavije u pitanju”, zaključuje Adnan Jahić u tekstu Alija Izetbegović u političkoj historiji Bošnjaka u 20. stoljeću.
Atif Purivatra primjećuje da JMO, uprkos svim pozitivnim političkim procesima koje je vodila, ipak nije uspjela zaustaviti antibosansku politiku prvih susjeda, a to je najvidljivije na primjeru sporazuma o podjeli Bosne između Cvetkovića i Mačeka. U rukovodstvu JMO došao je do izražaja “mentalitet i psihologija sitne buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene koristi”, pisao je Atif Purivatra. Pri ovom treba napomenuti da Admir Mulaosmanović ovakve stavove drži suviše teškim, smatrajući da “vjerovatno zahtijevaju reviziju”, no da “pokazuju trend koji je postojao”.
Samo dva mjeseca nakon Spahine smrti potpisan je Sporazum Cvetković-Maček, kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske. Očito je da je sa smrću Mehmeda Spahe JMO ostala bez kadrovskog potencijala i političke figure koja bi mogao nadomjestiti njegovu poziciju i raditi na zaustavljanju antibosanske politike. To je možda i najveći politički propust Jugoslavenske muslimanske organizacije. S druge strane, veliko je pitanje da li bi i sam Spaho uspio spriječiti udružene srpsko-hrvatske snage koje su radile na rastakanju Bosne i Hercegovine.

Izvor Stav