U specijalnoj emisiji “Borba za vakuf medijske hajke” emitovanoj na TV Sandžak 18. avgusta 2018. godine a čiji su gosti bili predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice Admir Muratović i efendija Hajro Tutić predsjednik Sabora Islamske zajednice u Srbiji, Admir Muratović je u završnici ove maratonske emisije ničim izazvan sa moje strane na najbrutalniji, najpogrdniji i najuvredljiviji način govorio o meni sa neviđenom dozom mržnje, drskosti i nevaspitanja, upotrebljavajući uličarski vokabular i način obraćanja sa namjerom da me omalovaži i ponizi pred televizijskim auditorijumom na najneprimereniji način koji ne priliči ni uličnom dripcu, a kamoli jednom hodži. On tom prilikom kaže: “I sad ja treba da tumačim Esada Rahića koji ode kod Rasima Ljajića kod kuće, traži nešto za njega, pošto je zaslužio da mu se ovo ispriča. On je poznat da je snishodljiv kad je neki interes u pitanju – katastrofa. Kaže mu ovaj ti si jeo to i to za mene. Ja se izvinjavam što moram biti ovako slikovit. Ovaj kaže: Jesam Rasko al oprosti.” Da napomenem, da tragedija bude veća, emisija sa ovakvim izjavama koje izriče jedan hodža snimljena je u prostorijama Islamskog fakulteta u Novom Pazaru gdje se predaje i uči Božija riječ.
Ovo su riječi, ovo je ders jednog svršenika Islamskog fakultata i profesora i zamenika Dekana Islamskog fakulteta u Novom Pazaru. Je li to sve od gradiva što si zapamtio iz perioda dok si završavao Islamski fakultet i od znanja koje prenosiš svojim studentima. Osoba koja javno izgovara sijaset proizvoljnih i sumanutih rečenica koje predstavljaju dnevnik uvreda ispod svakog ljudskog i intelektualnog nivoa, časti i dostojanstva govori u istoj emisiji o značaju odbrane časti i obraza.
Admir Muratović je moj najveći promašaj u čitavoj mojoj profesorskoj karijeri. Stidim se što je on bio moj učenik u Muru. Nadam se da će i njegovi učenici i studenti imati ovakvo poštovanje prema njemu jednoga dana. A osim toga, nažalost, zbog nekih munafika sličnih tebi, poslednji razgovor sa gospodinom Rasimom Ljajićem imao sam 2014. godine. Ali vrijeme je najbolji pokazatelj svih istina i zabluda.
Napominjem da sam između ostalog sedam godina predavao historiju i u ženskoj i u muškoj medresi “Gazi Isabeg” u Novom Pazaru; da sam tamo bio najvoljeniji i najcenjeniji profesor. Također sam bio tri godine, što je vjerovatno i rekordno vrijeme – urednik glasila Mešihata Islamske zajednice u Srbiji “Glas Islama” (1999-2002). Da mi je u tom periodu gospodin Zukorlić u više navrata nudio da napustim državnu školu i potpuno pređem da radim u Mešihatu uz beneficije o kojima si ti tada mogao samo da maštaš. Potsjećam te, mada si ti tada u Mešihatu bio igrač od desetorazrednog značaja, da sam bio član svih najviših i najznačajnijih Mešihatovih delegacija i u ime Mešihata govorio na svim skupovima u Beogradu i drugim mjestima, vodeći zajedno sa vašim čelnicima tešku borbu za uvođenje vjeronauke u školi. Vjeronauka je uvedena u škole kao predmet zahvaljujući meni i još nekim članovima ovog malog, ali trijumfalnog tima. Čast mi je da se mogu svrstati i među tri najzaslužnija čovjeka za uviđenje bosanskog jezika u školama u Sandžaku.
I sjećam se šta ste mnogi od vas najpogrdnije ranije u mom prisustvu govorili o tom istom Zukorliću.
U saopćenju Društva historičara Sandžaka zbog kojeg me verbalno granatiraš sa najodvratnijim i naprizemnijim munafiklucima i uvredama ne postoji nikakva lična uvreda prema tebi, a niti prema gospodinu Mevludu Dudiću i njegovoj porodici.
Čak gospodin Hajro Tutić je pokušavao tokom cijele emisije, osim manjih izleta, koliko god je mogao da obuzda i kontroliše svoju ljutnju.
Kauboj iz Bajevice vrijeđa 415 hadžija i njihovo iskreno vjerovanje u Alaha Uzvišenog, i njihove porodice i porijeklo i porodice naših mladih intelektualaca, vrijeđa mene i moje kompletno bratstvo Rahića, i širu porodiju i bezbroj mojih prijatelja.
Pa umiješ li da se zaustaviš Admire Muratoviću? Kad ćeš prestati da miješaš dnevnu politiku i čast i dostojanstvo porodičnih ljudi i njihove godine dostojne pijeteta i trag koji su ostavili u kulturnom stvaralaštvu bošnjačkog naroda.
Najavljujem ti sudsku tužbu zbog vrijeđanja dostojanstva i kako ti reče u emisiji “časti i obraza”, klevete i nanošenja duševne boli meni lično i mojoj porodici. Tamo objasni šta je meni Rasim rekao, a šta sam ja Rasimu i kada. A da govoriš laži svjedočiće i sam gospodin Ljajić. Da li će sudskom tužbom biti obuhvaćena I televizija Sandžak o tome ću odlučiti nakon konsultacija sa advokatom. A kao nepobitni dokaz priložiću snimak emisije.
Predsjednik Društva historičara Sandžaka: Esad Rahić
DOKLE ĆEŠ VRIJEĐATI POŠTENE LJUDE ADMIRE MURATOVIĆU?
1878-Berlinski kongres, dan kada je Bosna ostala bez Sandžaka
Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali s ciljem da se odupru
Za stanovnike Bosne i Hercegovine Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u njihovim životima. Odluke Berlinskog kongresa označile su radikalne promjene za stanovništvo Bosne i Hercegovine jer je ona povjerena Austro-Ugarskoj na upravljanje, bez formalnih povreda dotadašnjih sultanovih prava. Godine 1878. Bošnjaci nisu imali svoju formalnu organizaciju u koju bi se udružili. Svoju političku organizaciju stvorili su tek nakon dolaska austrougarske vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Politika austrougarskog režima, konzervativna po prirodi, prodirala je u sva područja društva. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine odupirali su se nametnutim novinama novog režima, kako oružanim putem, tako i javnim protestima.
AUSTRO-UGARSKA SE NIJE DRŽALA POSTIGNUTIH DOGOVORA
Na Berlinskom kongresu u junu 1878. godine donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je ustanovilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Vodeće evropske sile, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, težile su da svoju teritoriju prošire “preko mora”. Za razliku od njih, Austro-Ugarska se morala okrenuti djelovanjem prema Balkanu kako bi ostala u utrci s ostalim silama. Pravo da Austro-Ugarska uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini bio je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Ovim diplomatskim potezom zadatak Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini bio je da uspješno demonstrira upravljačke sposobnosti, čime će ona uspostaviti svoju potpunu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, što Bošnjacima nije išlo u prilog.
Novopazarska konvencija, ili Aprilska konvencija, iz 1879. godine riješila je zakonski status Bosne i Hercegovine te potvrdila da je sultan zadržao pravo suvereniteta uprkos austrougarskoj okupaciji. Austro-Ugarska je dobila pravo na vojsku, koje osigurava separaciju od Srbije i Crne Gore. Ovakve odluke govore o tome da je dvojna monarhija trgovala s mnogim pravima u svojoj tadašnjoj koloniji. Iako je, prema dogovorima i svojim političkim obećanjima, trebala omogućiti Bošnjacima neometanu saradnju i komunikaciju sa svojim tadašnjim duhovnim vođama u Osmanskom carstvu, često se dešavalo da dolazi do narušavanja ovih odredbi, što je značilo da se Austro-Ugarska nije držala postignutih dogovora.
Takav odnos novoosnovane vlasti nailazio je na negodovanje domaćeg bošnjačkog stanovništva, međutim, Austrija je sve to dobro znala kontrolirati. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska je primijenila britanski model kolonijalizma, zadržavajući domaće kulturne kodove te status postojećih elita, dok su zapadne norme ponašanja i administrativne tehnike nametane postepeno. Ovakav odnos tokom okupacije Bosne i Hercegovine različit je od klasičnih kolonijalnih nametanja režima koji je bio prisutan kod Francuza, a ogledao se u tome da se domaće okupirano stanovništvo asimilira pomoću jezika i kulture. Dolazak nove vlasti za Bošnjake značio je gubitak prijašnjih privilegija, a takav stav prema ovom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva zauzeo je Kallay, koji se trudio da se Bošnjacima ukinu sve političke i zakonske povlastice.
BOŠNJACI IZMEĐU STAMBOLA I BEČA
Bošnjaci su se nakon okupacije našli između utjecaja iz Beča i onog iz Stambola. Prvi utjecaj želio ih je prilagoditi na onaj način na koji će što više biti lojalni novoj vladi, dok se nostalgija i povezanost s nekada matičnim Stambolom još uvijek mogla osjetiti. Zbog takve složene situacije, Bošnjaci su pružali žestok otpor prema austrougarskoj vlasti pokazujući im time da je ne prihvataju. Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali, s ciljem da se odupru okupaciji. Diplomatski i konzularni predstavnici imali su informacije o organiziranju nezadovoljnih Bošnjaka, međutim, nisu pronašli način da ih spriječe u nastojanju da novoj vlasti pruže vojnički otpor.
U trenutku kada je austrijska vojska ušla na teritoriju Bosne i Hercegovine 29. jula 1878. godine počele su intenzivne borbe. Austro-Ugarska je shvatila ozbiljnost vojnog otpora, pa je stoga za potrebe okupacijskog otpora upotrijebila između 72.000 i 268.000 vojnika. Nakon 76 bitaka u 80 dana, otpor je ugašen, a predvodnici vojničkog otpora uhapšeni su te osuđeni na smrt. Vojnički otpor Bošnjaka nije bio jedini bunt okrenut spram Vlade Austro-Ugarske. Bošnjaci su svoja nezadovoljstva iskazivali i kroz protest, a jedan takav desio se 1890. godine, kada se Bošnjaci u Sarajevu bune protiv sve većeg broja vjerskih konvertiranja. Ova reakcija Bošnjaka bila je povod za donošenje statuta 1891. godine koji je regulirao ovo po njih veoma bitno pitanje. Nezadovoljstvo se širilo i bilo je prisutno u svim slojevima bošnjačkog stanovništva. Vlada je primala veliki broj peticija i žalbi koje su govorile o nekorektnom odnosu vlasti, a borba se manifestirala kroz razne akcije, definitivno najradikalniji oblik bunta bio je iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se iselilo 5.255 porodica, prema zvaničnim podacima.
Austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine te prelazak iz islamsko-orijentalnog u evropski i kršćanski civilizacijski krug muslimani su doživjeli kao veoma negativan proces, pa su učestala iseljavanja bila razumljiva. Bošnjačko stanovništvo, koje je bilo u velikoj mjeri vezano za Osmansko carstvo, u prvim godinama okupacije nije se moglo pomiriti s činjenicom da u Bosni i Hercegovini dolazi do promjene vlasti, pa su iseljavanja bila sve češća i masovnija. Većina muslimanskih iseljenika smatrala je da život pod nemuslimanskom vladom za njih neprihvatljiv, a tu odredbu iz Kur’ana smatrali su veoma važnom i bili su joj dosljedni. Svoj novi život počinjali su daleko od svoje domovine, a najčešće su to bili odlasci u druge dijelove Osmanskog carstva. Ugledni iseljenici pokušavali su osnovati organizacije preko kojih su tražili da turske vlasti reagiraju na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, međutim, nastojanja iseljenika da se pitanje bosanskih muslimana stavi na vrh prioriteta pred osmanske vlasti nikada nije dobio na značajnosti. Nezadovoljstvo s novom vlasti Bošnjaci su iskazivali i zbog gubitka lokalnih poslova, koji su sada radili austrougarski doseljenici.
Ovakvi stavovi prema novoj vlasti nisu bili prisutni kod cjelokupnog bošnjačkog stanovništva zbog toga što su neki muslimani iz viših slojeva stanovništva pokušavali svoje odnose s novom vlasti očuvati i ne kvariti, naravno, zbog svojih ličnih interesa. Veoma je važno istaknuti da bošnjački intelektualci s pdručja Sarajeva, na čelu s Hercegovcem Mehmed-begom Kapetanovićem, zahtijevaju pokretanje sedmičnog časopisa pod nazivom Bošnjak.
Glavni cilj pokretanja ovog sedmičnog časopisa bio je odbrana Bošnjaka i njihovih interesa koje su ugrožavali srpska i hrvatske politika, a čiji je glavni cilj bio da Bošnjake pripoje svojim interesima, ne smatrajući ih zasebnom cjelinom. List je u veoma kratkom roku imao zadatak istaknuti nove društvene vrijednosti i stimulirati transformaciju među bošnjačkom elitom. Bošnjak je često govorio o obrazovanju, te je radio na tome da pomogne bošnjačke porodice i usmjeri ih prema obrazovanju vlastite djece. U časopisu se isticalo da Srbi i Hrvati nastoje svoju djecu obrazovati i da ne vide nikakve smetnje tome jer nova vlast i njen obrazovani sistem neće sigurno utjecati negativno na bošnjačku omladinu. Strategija tadašnje bošnjačke elite mijenjala se između saradnje i protesta te se može posmatrati kao logična posljedica austrijskog nastojanja da bosanskom društvu nametne formalno birokratsko uređenje. Uslijed ovakvog stanja, Bošnjaci su izražavali negativan stav protiv nove vlasti, međutim, njihov jedinstveni stav povodom ovog pitanja polahko se gubio u nadolazećem periodu zbog prorežimske orijentacije poređenih bošnjačkih političara.
Izvor Stav
5 mitova o punjenju i trajnosti baterije mobilnih telefona
Mnogo je tvrdnji o tome šta je dobro ili loše za životni vek baterije mobilnih telefona, ali da li sve istinite?
Ovo je pet najčešćih zabluda kada je u pitanju životni vek baterije.
1. Baterija treba da bude prazna ili gotovo prazna pre punjenja
Ovo važi jedino ako se koriste nikl-kadmijumove baterije čiji kapacitet opada ako se mobilni telefoni prerano ili prečesto pune. Litijum-jonske baterije koje se koriste u modernim pametnim uređajima, s time nemaju problema.
2. Korišćenje punjača koji niste dobili uz uređaj šteti bateriji
Nema pogrešnog punjača kada su u pitanju moderni pametni telefoni koji za punjenje koriste standardan USB priključak. Razlika je isključivo u brzini punjenja jer nemaju svi mobilni uređaji mogućnost brzog punjenja.
3. Novi mobilni telefon potrebno napuniti do maksimuma prilikom prvog punjenja
Danas ne, to je bila praksa pre litijum-jonskih baterija. Danas svaki korisnik samostalno odlučuje da li hoće do kraja da napuni uređaj i pritom ne treba da brine da li će ta odluka da utiče na kapacitet baterije.
4. Često priključivanje i isključivanje sa punjača smanjuje životni vek baterije
Još jedna zabluda. Tačno je da životni vek baterije sadrži određeni broj ciklusa punjenja, ali i jedan ciklus može da se sastoji od nekoliko pojedinačnih punjenja.
5. Uvek napunite mobilni uređaj do maksimuma
Netačno, optimalni nivo napunjenosti kreće se između 30 i 70 posto. Za očuvanje baterije bolje je da ga se puni u nekoliko kraćih vremenskih intervala nego uvek do maksimalnih 100 posto.
DSS OPTUŽIO MINISTRA RASIMA LJAJIĆA, DA SE AKTIVNO UKLJUČIO U PRIZNAVANJE KOSOVA
Potpredsjednik Vlade i ministar Rasim Ljajić aktivno se priključio kampanji priznavanja nezavisnosti Kosova svojom izjavom da je “neverovatno da dobar deo političke elite zagovara zamrznuti konflikt u rešavanju kosovskog pitanja”, saopšteno je iz Demokratske stranke Srbije.
U saopštenju se navodi da je Ljajić svjesno iznio mnogo neistina, a osnovna, na kojoj gradi sve ostale, jeste da zalaganje za zamrznuti konflikt predstavlja “protivljenje bilo kakvim pregovorima o rješavanju kosovskog pitanja”.
DSS ističe da Ljajić zna, kao što to zna i predsjednik Republike, da se pod zamrznutim konfliktom podrazumijeva samo da se pitanje konačnog statusa Kosova stavi u stanje mirovanja, a da sva druga pitanja treba i mogu da se rješavaju razgovorima, dok se istovremeno Srbima u Pokrajini pruža svaka vrsta pomoći.
Ponavljanje neistina o “zaustavljanju reformi” , “zaustavljanju ekonomskog oporavka” i druge, postalo bi već smešno, da nije sastavni dio beskrupulozne manipulacije javnosti, dodaje se u saopštenju.
Da sprovodi reforme, uređuje državu, razvija domaću privredu drugačijom ekonomskom politikom i disperzijom tržišta, da jača institucije i vrati demokratski poredak, Srbiju ne sprečava nerešen status Kosova, već nepostojanje političke volje vlasti, zaključila je DSS u svom saopštenju.
Izvor Sandžačke novine
Historija Zemzem vode
Sa sigurnošću se može kazati da je najpoznatija voda na svijetu, voda za kojom žudi više od milijarde
muslimana širom svijeta voda iz bunara Zemzem.Oko ove vode i ovog izvora prepliću se brojne priče, vjerovanja i predanja, neka su vjerodostojna, dok neka od njih nisu. U narednom tekstu pokušat ćemo iznijeti sažet prikaz historije ovog bunara.
Voda zemzem je ime dobila od arapske riječi zemzeme što u prijevodu znači klokotanje vode, odnosno glas pri izviranju vode.
Ibn Abbas, r.a., navodi da je voda nazvana ovim imenom zato što je ‘zarobljena’, odnosno zatvorena zemljom da se ne bi rasipala, jer je Hadžer, kada je dotrčala do mjesta gdje voda izvire počela praviti mali bazenčić u koji se voda sakupljala, a u arapskom jeziku za to se koristi glagol zemme.
Pored ovog imena, zemzem-voda ima i drugih imena, kao što su tajba-ugodna, ismet-zaštita, sejjida-gospođa, salima-zdrava i ljekovita, mubareka-blagoslovljena, kafija-dovoljna itd.
Prva pojava vode zemzem doseže, prema historijskim proračunima, oko četiri hiljade godina ranije, u vrijeme Allahovog vjerovjesnika i prijatelja Ibrahima, a.s., i njegove supruge Hadžer i sina Ismaila, a.s. Historijski je poznata priča da je Ibrahim, a.s., u dolini Mekke, u kojoj tada nije bilo ničega, doveo svoju suprugu Hadžer i sina Ismaila, novorođenče. Tu ih je, prema Allahovoj zapovjedi, ostavio sa posudom hurmi i vodom. Kada je nestalo hurmi i vode.
Hadžer je, nakon što joj je nestalo vode, trčala od Safe do Merve, što danas simbolizira sa’j, koji je jedan od obreda hadža i umre. Tada je čula glas meleka Džibrila koji je pozvao, i koji je svojim krilom ili nogom iskopao izvor zemzema. Kada je dotrčala vidjela je da voda izvire pored obraza njenog djeteta, malog Ismaila, a.s., pa je počela zgrtati rukom.
Nakon nekog vremena, u Mekku su se doselila brojna plemena voda zemzem je zatrpana ili se izgubio njen izvor. Mekka je postala veliki grad, zahvaljujući Kabi koja se u njoj nalazila, a izvor je pronađen tek oko dvije ipo hiljade godina nakon Ismaila, a.s., pronašao ga je Poslanikov, s.a.v.s, djed, Abdulmutallib. On je u snu vidio bunar zemzem i iskopao ga. Nakon toga sa ovog bunara su pili hadžije koji su u predislamskom periodu obilazili Kabu. Abdulmutallib je imao mnogo deva, pa bi ih u vrijeme hadža izmuzao i u kožnim vrećama pomiješao njihovo mlijeko s medom. Također bi u zemzem vodu, koja je tada bila jako gusta, sipao suho grožđe. Tim napicima on je hranio i pojio hadžije.
U bunar zemzema se ulivaju tri kraka izvora, izvor od Hadžeru-l-esveda, izvor koji dolazi od Saffe ili brda Kubejs i izvor koji dolazi od Merve.
Bunar zemzema je kroz historiju bio mjesto o kojem su brigu vodili brojni halife i vladari. Posebnu pažnju ovom bunaru poklanjali su abasijski halife, jer je njihov predak Abbas b. Abdulmutallib, bio zadužen da poji hadžije. Prvi koji su prostor oko bunara obnovili i ozidali mermerom bili su abasijski halife i to Ebu Dža’fer el-Mensur, a kasnije i el-Mehdi. To je 210. godine po Hidžri promijeno Omer b. Feredž er-Rahdži u vrijeme vladavine abasijskog halife Mu’tesima. Prije toga prostor je bio natkriven osim male kupole koja je bila direktno iznad bunara. Omer je to promijenio i uradio krov od tikovine nad cijelim zemzemom i u unutrašnjosti ga pozlatio. Spolja je uradio mozaike i ukrasio krov raznim svjetiljkama.
U jednom opisu sa početka devetog stoljeća stoji: “Bunar zemzem sada se nalazi u četvorougaonoj građevini i u zidovima ove građevine nalazi se devet česama iz kojih teče zemzem voda, a koje služe za abdest. Zid koji je okrenut prema Kabi je sa prozorima, a iznad ove građevine nalaze se i dva munareta. Ne zna se ko je graditelj ovog objekta.”
Ibrahim Rif’at-paša, s početka 13. vijeka, u vrijeme Osmanske uprave, daje opis bunara: “Ovaj bunar se nalazi južno od Mekami Ibrahima. Sjeverozapadni ugao ove građevine nalazi se na nekih 18 metara od Kabe.”
Ovako je bunar zemzema izgledao u prošlosti. Pristup i prilazi vodi u novije vrijeme se osavremenjuju, tako da je sada voda izvedena savremenim tehničkim metodama, a prostor oko bunara i način dostave vode se svake godine osavremenjuje i olakšava se hadžijama korištenje ovog izvora.
Izvor IslamBosna.ba
Hrabar film o ratnom zločinu o kojem se u Srbiji šuti
‘Teret’ je priča o pojedincu koji se suočava sa teretom ostavštine zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.
Vlada (Leon Lučev) tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civilaUstupljeno Al Jazeeri
U sklopu Takmičarskog programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF) prikazan je srbijanski film Teret reditelja Ognjena Glavonića, o vozaču Vladi koji tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. godine u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civila, ubijenih i zakopanih od strane srpske policije, vojnih i paravojnih snaga.Riječ je o filmu koji se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji ne smije govoriti već 20 godina, a koji krajnje hrabro, direktno, iskreno i emotivno prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava sa teretom ostavštine jedne zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.Nakon što je 2009. godine igrom slučaja naišao na zastarjeli tekst o masovnoj grobnici u Batajnici, mladi reditelj iz Pančeva Ognjen Glavonić je počeo istraživanje. Uskoro je saznao da je riječ o jednom od najstravičnijih zločina iz ratova na području bivše Jugoslavije vođenih ‘90-ih godina, a koji je kao i većina drugih nastao u političkoj fabrici Slobodana Miloševića.
Sedam odbijanja
Naime, vlast na čelu sa Miloševićem je tokom bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije od strane NATO-a, osmislila cijeli plan prikrivanja tragova zločina počinjenih na Kosovu. Taj zločinački projekt, u koji je bila uključena cjelokupna izvršna vlast u Srbiji, od političkog vrha do lokalne policije, podrazumijevao je prebacivanja leševa ubijenih Albanaca koji su s područja Kosova u hladnjačama prevoženi u Beograd gdje su zatim u više navrata pokopavana u masovnim grobnicama i to na području baze posebnih jedinica policije u Batajnici.Ono što je privuklo Glavonića da se upusti u istraživanje ovoga zločina jeste navođenje ličnih stvari žrtava, nakon čega saznaje da je riječ o više od 700 civila, od čega 75 djece. On odlučuje “progovoriti” o ovome zločinu o kojem se u Srbiji glasno šuti, uprkos pronađenim masovnim grobnicama s tijelima ubijenih Albanaca, 110 identifikovanih pripadnika policije koji su učestvovali u ovome zločinačkom projektu te svakako i svjedočenjima vozača kamiona koji su prevozili leševe.O nepoželjnosti teme ovoga filma svjedoči i podatak da je scenarij sedam puta odbijan na konkursu Filmskog centra Srbije te da je određeni iznos dobio tek na kraju pretprodukcije.”Za nas je jako značajno što je na kraju Filmski centar podržao ovaj film. Ne samo zbog novca koji nam je nedostajao, već simbolički mislim da je užasno bitno da je na kraju ova tema prihvaćena i prepoznata u Srbiji. Kada ljudi budu pogledali film u Srbiji shvatiće da apsolutno nije antisrpski, kako se pokušavalo predstaviti, ali ga moraju prije svega pogledati prije osuđivanja, jer je on prerastao u nešto mnogo više od same teme kojom se bavi”, rekla je producentica Dragana Jovović.Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo Srbije (FHP) je dodao da i nakon premijere filma u Cannesu i velike pažnje koje je privukao u regionalnoj javnosti, određeni mediji u Srbiji i dalje pišu o “navodnim” masovnim grobnicama, što svakako svjedoči o konstantnom odbijanju suočavanja sa prošlošću u Srbiji i strahu koji se poput sjene nadvio nad pojedincem.
Od Dubine dva do Tereta
Tokom istraživanja za igrani film Teret, Glavonić prikupljeni materijal odlučuje da uobliči u dugometražni dokumentarni film Dubina dva.”Sve je krenulo sa Teretom prije sedam godina i pošto je produkcija trajala dosta dugo, a istraživanje se odvijalo bez prestanka, ubrzo sam skupio dosta materijala koji nisam mogao iskoristiti u priči o Vladi i nastala je Dubina dva. To je dokumentarac koji se bavi samom organizacijom ovoga zločina i još više organizacijom njegovog prikrivanja”, rekao je Glavonić.Dubina dva je, dakle, eksperimentalni dokumentarac premijerno prikazan na 66. Berlinaleu, koji počinje pronalaskom hladnjače na dnu Đerdapa, s tijelima ubijenih Albanaca. Kombinujući, zatim, stvarna svjedočanstava porodica žrtava, svjedoka, ali i učesnika u zločinu sa suđenja pred Haškim tribunalom, sa snimcima lokacija gdje su se zločini desili – od Suve Reke do Batajnice, kao svojevrsnim mapiranjem prostora zločina te fikcionalnim prizorima vožnje hladnjače, Glavonić kreira jedno meditativno i hipnotizirajuće ostvarenje koje nalikuje košmaru iz kojeg se nemoguće probuditi.Stvarajući efekat začudnosti odsustvom prikaza lica svjedoka svedenih samo na glas, koji uz pomoć fluidne kretnje kamere putuje od jednog mjesta zločina na drugo, reditelj gledatelja budi iz pasivnog stanja koje donosi uobičajeno intervjuisanje protagonista, te tako djeluje na njegovu maštu i osjećanja.Na koncu, Dubina dva je film koji dodaje sliku glasu prepuštenom zaboravu i uz pomoć rediteljevog poigravanja sa neograničenim kreativnim prostorom koji nudi dokumentarna forma, gradi i predstavlja jedan zločinački projekt od temelja (pojedinaca) do vrha (predsjednika Slobodana Miloševića), čije je postojanje u stvarnosti prebrisano akcijom tajanstvenog naziva Dubina dva i to po uputama predsjednika lično: “Nema leša – nema zločina”.
Sa leševima kroz apokaliptičnu Srbiju
Film Teret apočinje preuzimanjem kamiona vozača Vlade (Leon Lučev) koji tako, njegov nepoznati i odlučno zaključani teret, a sa njim i svu odgovornost koju on sa sobom nosi, preuzima na svoja pleća.Bez ikakve ideje o tome šta zapravo prevozi, Vlada izlazi na cestu i započinje svoj uobičajeni dan vozača, nastojeći što prije završiti posao, isporučiti “teret” i vratiti se kući sinu i teško bolesnoj supruzi. Ipak, već na početku vožnje, Vlada nailazi na zastoj na cesti, zbog čega biva primoran pronaći alternativni put do Beograda, što za nekoga ko je iz Pančeva i nije tako jednostavan zadatak.Uskoro mu se na njegovom životnom putovanju pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle Čemerikić), koji očigledno pokušava pobjeći od rata na Kosovu, iako ga u Beogradu očekuju nove eksplozije s potpisom NATO-a. Upravo njihov odnos ispočetka ispunjen nepovjerenjem, nelagodom i nerazumijevanjem, a koji se postepeno pretvara u iskreno prijateljstvo, definiše Teret kao generacijski film o “teretu” koji su stariji ostavili mladima.Taj krug teretnog života na prostorima bivše Jugoslavije, obilježen iskopavanjem jama i zakopavanjem leševa, u ostvarenju Teret počinje simbolima o Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što je upaljač s posvetom bitki na Sutjesci, koji Vlada čuva kao poklon od oca veterana, a završava “poklonom” koji će on ostaviti svome sinu. Da li će to biti hladnjača sa leševima, napunjena od strane iste fašističke ruke protiv koje se njegov otac borio ili pak prihvatanje lične odgovornosti za zločine koje je počinila država u kojoj danas živi?Tokom Vladinog i Pajinog putovanja Srbijom sa leševima u kamionu, oni se zaustavljaju na mjestima koja, s jedne strane, prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u sumraku vladavine Slobodana Miloševića, kao što su puste ceste i napuštene ruševine te lokalne kafane s pjesmama Svetlane Ražnatović Cece, a s druge, apsolutno odricanje od sjećanja na antifašističku borbu i brisanje značenja natpisa “Kad zatreba, ponovi me” koji stoji na zapuštenom spomeniku bitki za Popinu (teška bitka Nijemaca i partizana 1941. godine).Atmosferu kraja svijeta, Glavonić gradi uz pomoć oskudne palete boja, stvarajući sivkasto i maglovito ozračje u čijoj maglovitosti njegovi likovi lutaju, ali i priklanjanja žanru filma ceste koji se po pravilu povezuje sa postapokaliptičnim ostvarenjima u kojem se traga za hranom i bježi od “živih mrtvaca”.
‘Neću odustati’
Vlada na kraju filma donese odluku s kojom će zasigurno ugroziti vlastiti, ali i živote svoje porodice, ali koja sa suncem novog dana donosi nadu u čovječnost na balkanskim prostorima, do guše zatrpanu jamama, leševima i teretima ratne prošlosti.”Meni sve ovo postaje mučno, baš mučno. Posljednjih deset godina sam igrao u većini filmova koji su pokušavali otvoriti istinu na ovim područjima i povraća mi se nakon tih deset godina, jer situacija je sve gora i gora. Bitno je ovo što radimo, jer je jedino moguće i ispravno raditi ovako. A šta će biti sa nama, hoće li nas pobiti ili ćemo ovo sve preživjeti, nemam pojma. Često se pitam za koga sve ovo radimo, jer nema promjena. Za sad vidim samo sve goru situaciju, sve fašistoidniju i sve radikalniju. Ali barem ja neću odustati. J… ću im majku do kraja”, rekao je glumac Leon Lučev nakon regionalne premijere filma za novinare.Po njemu, Teret “nije niti antisrpski, niti antihrvatski, niti antibošnjački, već da je jednostavno anti jer se bavi istinom i odgovornošću koje na ovim prostorima ne odgovaraju nikome”.Lučev je za ulogu Vlade u filmu Teretnagrađen Srcem Sarajeva za najboljeg glumca na 24. Sarajevo Film Festivalu.
Izvor: Al Jazeera
Pet trijumfa mladih atletičara u Kragujevcu
Mladi atletičari Novog Pazara osvojili su danas pet prvih, drugo i treće mjesto u četvrtom kolu Letnje mini lige Atletskog saveza centralne Srbije u Kragujevcu.
Saima Murić pobjedila je kod mlađih pioinirki na 600 metara, gdje je treće mjesto pripalo Mejri Mehmedović, dok je u tom uzrastu na dvostruko kraćoj dionici slavila Vanja Petrović, a Kanita Brahić je bila četvrta.
Vahid Gicić ostvario je trijumf u konkurenciji mlađih pionira na 800 metara, ispred drugoplasiranog Džemala Hasanovića, dok su kod atletskih škola za 2007. i 2008. godište bez premca bili Samed Hadžić na 800 i Nejra Brahić na 600 metara.
Prethodno kolo Letnje mini lige Atletskog saveza centralne Srbije održano je pre sedam dana u Smederevskoj Palanci, a mladi Pazarci uknjižili su četiri prva i dva treća mesta.
Murić je trijumfovala kod mlađih pionirki na 600 metara, Mehmedović i Lenka Nikolić završile su na trećoj i četvrtoj poziciji, dok je Petrović u toj starosnoj kategoriji bila najbrža na 300 metara.
Kod mlađih pionira na 800 metara pobjedio je Džemal Hasanović, uz treće mjesto Gicića, dok je Hadžić na istoj dionici slavio u konkurenciji atletskih škola za 2007. i 2008. godište.
Erdogan ponovo izabran za predsjednika vladajuće stranke
Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan, koji je na kongresu vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) ponovo izabran za predsjednika te partije, ponovio je večeras da njegova zemlje neće popustiti pred SAD posle naglog pada turske lire.
“Nećemo se predati onima koji se predstavljaju kao naši strateški partneri, dok pokušavaju od nas da naprave stratešku metu”, rekao je Edogan na kongresu stranke i dodao da niko ne može da preti Turskoj sankcijama, privredom ili inflacijom.
Turska lira je u padu pošto su SAD zapretile novim sankcijama. SAD su već uvele sankcije za dvojicu turskih ministara i udvostručile carinske namete na turski čelik i aluminijum.
Turska je uzvratila carinama na uvoznu robu iz SAD u vrednosti od 533 miliona dolara i najavila bojkot američkih elektronskih uredjaja.
“VOLIM LJUDE, ALI NE ZNAM ŠTA ĆU S NJIMA” Čuvenog bošnjačkog pisca stalno citiraju po društvenim mrežama, ali ove njegove izjave su JOŠ BOLJE!
Mehmed Meša Selimović je jedan od najcitiranijih bošnjački i jugoslovenskih pisaca koji je stvarao u drugoj polovini 20 vijeka. Najveći uspjeh postigao je romanom “Derviš i smrt” (1966). Ovaj roman je osvojio sve značajnije domaće književne nagrade. Sledi, takođe, značajan roman “Tvrđava” (1970).Njegove mudrosti i danas se često citiraju, a u nastavku pročitajte neke od njegovih najzanimljivijih mudrosti o ljudima.
“Ljudi se u stvari boje, zato su surovi”.“Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi”.“Čudan svt, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismejava plemenita dijela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada”.“Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima”.
“Ljudi preziru sve one koji ne uspeju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu”.“Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svjetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost”.“Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka”.“Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi”.“To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan posle pobede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko”.“Ljudi su zla deca, zla po činu, dijeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji”.
“Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?”“Čovek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu”.
Pet lica iz Prijepolja biće angažovano u anketiranju poljoprivrednih gazdinstava
POLJOPRIVREDA
Pet lica iz Prijepolja biće angažovano u anketiranju poljoprivrednih gazdinstava
Republički zavod za statistiku od 1. oktobra do 30. novembra sprovešće Anketu o strukturi poljoprivrednih gazdinstava. Prijava za 536 anketara, od kojih će pet biti angažovano u Prijepolju, traje do 21. avgusta.
Zadatak anketara biće da anketiraju porodična poljoprivredna gazdinstva i gazdinstva preduzetnika na terenu, na osnovu dodeljene Liste gazdinstava. Dobijene podatke unosiće u elektronski upitnik na laptopu, a u skladu sa propisanim uputstvima i smjernicama dobijenim na obuci, koju će izabrani anketari pohađati od 24. do 27. septembra.
Prednost pri izboru imaće nezaposlena lica koja poseduju diplomu o visikom obrazovanju iz oblasti poljoprivrede, zatim kandidati koji imaju mogućnost korišćenja vozila za rad u anketi, kao i oni kandidati koji su učestvovali u Popisu poljoprivrede 2012. godine ili drugim statističkim istraživanjima Zavoda u poslednje tri godine.
Građani i građanke koji žele da budu anketari trebalo bi da se prijave do 21. avgusta. Kandidati se prijavljuju isključivo preko veb sajta Zavoda za statistiku, popunjavanjem elektronske prijave. Lista kandidata koji su ušli u uži izbor biće objavljena 24. avgusta, a preliminarna lista izabranih anketara 4. septembra. Izabrani anketari biće radno angažovani u periodu od 24. septembra do 7. decembra ove godine.
