Ovo je klasični šovinizam!
Mi koji smo odrastali i ljetovali na Jadranu tu smo obalu znali samo kao jedno od dva najskuplja polja u društvenoj igri Monopol: kad staneš na nju i njezine velebne hotele, bankrotiraš ili samo što nisi. Azurna je obala dakle uvijek bila simbol luksuza i prestiža. Njezino je mjesto na kartonskoj tabli bilo proizvoljno, ali sve su dodane vrijednosti takve. Prihvatiš ih bespogovorno jer takva su pravila. Ako želiš sudjelovati u igri, nemaš drugog izbora. Mainstream mediji nedavno su javili kako je Monopol ovog ljeta odigrala i nepoznata muslimanka koju su na Azurnoj obali, točnije u Nici, opkolila četvorica francuskih policajaca i tražila od nje da se otkrije. Zasmetala im je njezina marama za koju su mislili da je burkini, zabranjen u 15 francuskih gradova zbog straha od terorističkih napada. Policajac u bermudama je čučnuo, napisao kaznu, ali ne znamo što se dalje s partijom Monopola događalo jer ishod igre uvijek ovisi o monopolu, odnosno o tome koliko para u banci imaš. Igrali mi Monopol na šljunkovitoj ili na apstrahiranoj plaži od kartona, potpuno je svejedno, ali o tome mainstream mediji nisu nažalost rekli ništa jer se to ne uklapa u izraubanu priču o terorizmu i sukobu civilizacija kojom nas svakodnevno bombardiraju. Stoga se na Muf vraćam s pričom o tome kako istovremeno možemo biti protiv burke, ali za burkini, istovremeno protiv pokrivanja žena i protiv zabrane da se žene pokriju. Pravilo da jedno isključuje drugo izmišljeno je i lažno, i netko na njemu masno zarađuje.
Piše: Asja Bakić
Pošto je ljetovanje na Jadranu postalo preskupo, ovog sam ljeta otišla nakratko u Sarajevo da obiđem rođake. Odmah u blizini njihove zgrade podignuti su luksuzni hoteli u koje mahom dolaze dobrostojeći Arapi. Žene su obučene u hidžab (otkriveno lice) ili nikab (vide se samo oči), hodaju u grupama, par koraka iza muškaraca, ali ne nužno. Razlog zašto Arapi rado dolaze u Sarajevo nije zato što je grad halal destinacija i gosti ne moraju brinuti ima li svinjetine u hrani, i toče li se u nekoj slastičarnici ili restoranu alkoholna pića. Ne, razlog zbog kojeg Arapi dolaze u Sarajevo je taj što ga polako kupuju. Rekli su mi da gosti s Bliskog istoka kupuju prvenstveno zemlju oko Sarajeva kako bi bili izoliraniji od javnosti, kako bi na miru mogli živjeti poligamiju koja im je šerijatskim zakonom dozvoljena. Istovremeno, međutim, adaptiraju javni prostor sukladno svojim potrebama: podižu tržne centre u kojima se ne može jesti svinjetina ili kupiti alkohol, ali se može klanjati. Bliskoistočni kapital mijenja sliku glavnog grada Bosne i Hercegovine, i čini od njega svojevrsnu Azurnu obalu na kojoj bi osiromašen čovjek uskoro vrlo lako mogao bankrotirati.
Kad hrvatski mediji prenose vijesti o selefijama aka vehabijama u Bosni, rado preuzimaju šovinističku retoriku o nepremostivim kulturnim i društvenim razlikama, o mogućim terorističkim prijetnjama, koriste dakle sva opća mjesta kako bi Hrvatsku pozicionirali na suprotnu obalu, na stranu gdje se poštuju europske vrijednosti i pravila civiliziranog svijeta u koji susjedna, Big Shit zemlja kako ju je nazvao Zoran Milanović, ne spada. Pri tom se nijedan od hrvatskih, ali ni ostalih medija u regiji, ne usudi dublje istražiti ekonomske korijene vehabizma u BiH. Javna je naime tajna da vehabije dobivaju novac koji se raspoređuje iz Beča, o čemu bosanska javnost potajno govori već godinama. Sjećam se jako dobro žene u kvartu koja je prva prodefilirala Tuzlom u nikabu. Odlično je pamtim jer su iz crnila u koje je bila umotana izbijale samo njezine oči (nosila je naočale) i šljašteće cipele s platformama s motivom američke zastave. Bilo je odmah jasno da je u tu crninu nije zavila duboka vjera u Allaha jer se čitava njezina pojava rugala islamu. Moja je susjeda bila hodajuća karikatura, ali mislim da joj je bilo svejedno.
No bez obzira na to što izvana izgledaju slično, možemo li u isti koš staviti siromašnu Bosanku koja se pokrila za nekoliko stotina konvertibilnih maraka mjesečno i Arapkinju koja u Sarajevu noći u najskupljem hotelu? Možemo li u isti koš staviti ženu koju četiri policajca siledžijski skidaju na plaži u Nici i pokrivenu ženu kojoj se ti policajci ne bi smjeli na plaži ni približiti jer bi to bila privatizirana francuska plaža, kupljena petrodolarima? Naravno da ne, ali medije boli briga jer kad bismo počeli govoriti o klasnoj nejednakosti, o monopolu nad javnim prostorom, o različitoj debljini novčanika, razlike više ne bi bile kulturološke, razdor ne bi bio civilizacijski, a prijetnju ne bismo više zvali terorističkom. Supstancijalne razlike između siromašne Bosanke koja je prinuđena pokriti se i siromašne Hrvatice koja ide u Austriju prati guzice bogatim umirovljenicima – nema. Hrvatska je također Veliko Sranje, pokriveno doduše drugačijom crninom. Od te nas spoznaje mainstream mediji nastoje „zaštititi“ neprestanim ponavljanjem o nepremostivom jazu između muslimana i kršćana jer dok su ljudi isprepadani tim jazom, zaboravljaju na onaj koji je doista opasan – na disproporcionalni jaz između siromašnih ljudi i bogataša koji drže monopol nad javnim plažama, medijima, nad hranom i odjećom.
Vehabije nisu plaćene slučajno, jer i ljudi prilagođavaju sredinu vjerski obojenom kapitalu. Zanimljivo, u Sarajevu je u veljači ove godine bila održana protestna šetnja pod nazivom „Hidžab – moje pravo, moj izbor“ zbog zabrane nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama u zemlji. Odluka Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine da zabrani vjerske simbole u sekularnim institucijama nije isto što i odluka da se na francuskim javnim plažama zabrani nošenje marame ili burkinija, ali Sarajevo se, kao što sam već rekla, postupno prilagođava potrebama ljudi kojima je sekularna država misaona imenica. Sukladno tome, hidžab ovim prosvjedom prestaje simbolizirati rodnu diskriminaciju i prerasta u simbol ženskog otpora sekularnom društvu koje ženu nastoji emancipirati. Paradoksalno, ono što su francuski priobalni gradovi napravili zabranom burkinija također je udarac na sekularnu državu jer udaraju na javni prostor, nastoje ga vjerski označiti i homogenizirati: na kršćanskim plažama muslimanke nemaju što tražiti. Skinuti ženu uostalom isto je kao i pokriti je crninom od glave do pete jer jasno pokazuje da odjeća uopće nije njezino „pravo“, a još manje njezin „izbor“. Žene nemaju monopol nad vlastitim tijelom, što znači da nemaju ni monopol nad odlukom hoće li ga na plaži otkriti ili pokriti. Tu je odluku za nas donio netko drugi, svjedno govorimo li o Rijasetu Islamske zajednice u BiH ili naselju Villeneuve-Loubet.
Hidžab, nikab i burka nisu muslimankin izbor, već njezina „dužnost“, ovisno o kojem čitanju Kur’ana govorimo, jer da budemo jasni, Kur’an se u različitim zemljama čita na različite načine: nekad konzervativnije, nekad fleksibilnije, ali uvijek muškim glasom. Četvrta sura Kur’ana prepuna je ajeta koji govore o ženama, obraćajući se muškarcima. Muhammed a.s. bio je trgovac te ne čudi što je u Kur’anu govor o ženama ujedno govor o vlasništvu, govor o novčanoj kompenzaciji, darovima i preraspodjeli imetka: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima pred drugima i zato što oni troše imetke svoje“ (4:34). Bez obzira o kojem učenju islama govorimo, muška je dominacija, pogotovo financijska, neosporna jer je riječ zapisana u Kur’anu neizmjenjiva. Što se knjige vjernije pridržavamo, bolji smo muslimani. Reći da u tekstu postoji greška i da Allah muškarcima nije dao prednost nad ženama, prije svega je bogohulna jer zadire u sveti tekst koji ne dopušta ni najmanju redakturu. „Moje pravo, moj izbor“ – isprazna je floskula jer u islamu muškarac odlučuje i bira za ženu. Nemoguće je stoga prigrliti nikab, a biti feministkinja, jer rodna je ravnopravnost u očitoj kontradikciji s riječima Muhammeda a.s. Kao što je i s drugim popularnim religijama slučaj, islam nije kompatibilan s feminizmom jer propisuje i uređuje svijet duboke neravnopravnosti te na toj diskriminaciji prosperira. Feminizam ne isključuje vjerovanje u Boga, ali islam isključuje vjeru u rodnu jednakost.
U svojoj je Islamskoj deklaraciji (1970) Alija Izetbegović eksplicitno napao feminizam i sekularnu državu jer, kako je rekao, „islam nije samo religija“. Moderna Bošnjakinja koja brani svoje pravo na hidžab sljedbenica je Izetbegovićeve politike koja afirmira islamsku državu u kojoj emancipacija nije dobrodošla jer bi se uloga muslimanke trebala „promijeniti u skladu s njezinim zadatkom majke i prirodnog odgojitelja podmlatka“. Islamska bi država osim toga implementirala šerijatski zakon (jer pravosuđe više ne bi bilo sekularno) po kojem bi financijski situiran muškarac mogao imati i po četiri žene, ali tko su financijski situirani muškarci u Bosni danas? Tko ima para da izdržava više od jedne žene? Naravno, investitori s Bliskog istoka jer Bosanci, kao i Hrvati uostalom, jedva sastavljaju kraj s krajem. Stopa nezaposlenosti u BiH je ogromna, plaće nikakve, što znači da nas je jeftino kupiti. A kad govorimo o kupovini i trgovini, ne treba zaboraviti da su žene uvijek tražena roba.
Pokrivanje žena uostalom vlasnički je, posesivan čin: žena koja pripada muškarcu skrivena je od tuđeg pogleda i dodira. To se posjedovanje međutim maskira kao briga za ženino dobrostanje, njezinu sigurnost. Pokrivena je žena navodno sigurna od muške žudnje i prljavih misli. No s tim opravdanjem postoji ozbiljan problem: „There’s porn of it, no exceptions“, glasi 34. pravilo interneta. A ako o nečemu nema pornografije trenutno, bit će napravljena. Pokrivena je žena jednako seksualizirana kao i ona otkrivena jer je žena sama po sebi uhvaćena u matricu muške želje i trgovačkih ambicija. Istovremeno, žene koje pristaju na to da budu podređene u vjeri i pokrivene pred muškarcem (a ne pred Bogom kako neki insinuiraju) sudjeluju u trgovini. To je još jedan od razloga zašto je nikab, na primjer, problematičan: on je intrinzično vezan uz novčanu razmjenu, ali je krije od očiju javnosti. Govorimo o tržištu koje je posve netransparentno. Pokrivene, žene kriju muški novac i klasnu nejednakost. Naizgled sve iste, one produbljuju razliku time što se prave da je nema. Nikab krije Guccija, Pradu, Valentina, ali isto tako krije i poderanu suknju i flekavu bluzu.
Scena na plaži s muslimankom i četvoricom policajaca nije mi bila odvratna zato što zagovaram burkini, naprotiv. Voljela bih da se muslimanke nikad ne pokrivaju, ali svjesna sam da onda ne bi ni bile muslimanke, a ne mogu im reći da prestanu vjerovati. Njihova vjera nije moja stvar. Potez policajaca odvratan je zato što Francuzima ne smeta kad bogate Saudijke ispod svojih nikaba nose njihove najskuplje dizajnere, ali im smeta kad žene iz Magreba koje nemaju para nagrđuju lijepe francuske plaže. Nemaju dakle Francuzi problem s islamom, već s činjenicom da se ne mogu riješiti Alžiraca, Libijaca, Marokanaca koje su u zemlju sami doveli kao jeftinu radnu snagu. Kad već igraju Monopol, kakva im je korist od ljudi koji dođu na Azurnu obalu, a nemaju da plate skupe hotele?
Preuzeto sa portala: muf.com.hr
