Dok se prvi mrazovi najavljuju u Sandžaku, domaćinstva iz Pazara već su spakovala teglice zimnice koje će uskoro putovati ka Njemačkoj. Istovremeno, iz Njemačke stižu paketi sa darovima za porodice koje s nestrpljenjem iščekuju povratak svojih najmilijih.

Ovog petka, stotine autobusa, kolona automobila i beskrajni redovi na graničnim prelazima svjedoče o masovnom dolasku naše dijaspore. Pazarci su spremni – domovi su topli, trpeze pune, a osmijesi na licima spremni za najdraže goste. Pogledajte prilog ispod teksta.

Klodijana i Duško Maraš iz sela Goševo već 11 godina njeguju brak ispunjen ljubavlju i zajedništvom, uprkos izazovima s kojima se svakodnevno suočavaju. Njihova priča započinje u Albaniji, gdje su sudbinski putevi spojili ove dvoje ljudi. “Kuma je došla u moje selo sa svojim kumom i tako smo se upoznali 6. marta 2013. godine. Već 28. aprila iste godine smo se vjenčali. Imala sam tada samo 15 godina, a Duško 37. U to vrijeme bilo je teško naći osobu s kojom ćeš dijeliti i dobro i zlo, ali ja sam pronašla svog životnog partnera”, prisjeća se Klodijana.

Razlika u godinama, državljanstvo i vjeroispovijest nisu bili prepreka njihovoj ljubavi. Klodijana, katolkinja iz Albanije, bila je zabrinuta kako će izgledati život u Srbiji, ali ljubav prema Dušku bila je jača od svih strahova. “Nisam razumjela jezik, sve mi je bilo novo, ali sam osjećala da smo predodređeni jedno za drugo. Danas smo 11 godina zajedno i nikada se nisam pokajala zbog svoje odluke”, iskreno govori.

Klodijana i Duško su roditelji pet djevojčica, od kojih najstarija ima 10 godina, a najmlađa godinu i po dana. Njihov život nije jednostavan – svakodnevno se suočavaju s teškim uvjetima života na planini, gdje temperature zimi padaju u debeli minus, a do najbliže škole putuje se više od 13 kilometara u jednom smjeru. ”

Snalazimo se kako znamo. Duško radi poljoprivredne poslove, pomažem mu koliko mogu, ali najviše vremena provodim s djecom. Sve radimo zajedno, uz osmijeh i ljubav”, kaže Klodijana.

Iako su uvjeti života u staroj kući, bez vode i kupatila, bili teški, porodica se zajedničkim snagama borila za bolje sutra.

Promjena dolazi zahvaljujući ljudskoj dobroti i velikodušnosti. Klodijanina zaova, Radica, prijavila je porodicu u humanitarnu organizaciju “Srbi za Srbe,” koja je prepoznala njihovu potrebu za boljim uvjetima života. Međutim, najdirljiviji trenutak desio se kada je poznata pjevačica Dragana Mirković posjetila porodicu Maraš.

“Dragana je bila kao član porodice. Kada je ušla u staru kuću i vidjela u kakvim uvjetima živimo, zaplakala je. Zajedno s prijateljima pomogla nam je da završimo novu kuću. Organizirala je koncert u Kragujevcu, a sav prihod od karata bio je namijenjen za izgradnju našeg doma. Zahvaljujući njoj, moja djeca danas imaju uvjete za bolje sutra”, govori Klodijana kroz suze radosnice.

Danas porodica Maraš živi u novoj kući, okružena ljubavlju i zahvalnošću prema svima koji su im pomogli. Njihova priča je dokaz da su ljubav, zajedništvo i vjera u bolje sutra jači od svih prepreka. Klodijana i Duško svojim primjerom pokazuju da porodica nije samo mjesto, već osjećaj pripadnosti i podrške.

“Najvažnije je biti dobar čovjek. Novac i materijalne stvari nisu važni ako nema ljubavi i sloge u porodici. Mi smo svoj san ostvarili, a sada radimo na tome da našoj djeci pružimo budućnost punu ljubavi i sreće,” zaključuje Klodijana.

Priča porodice Maraš dirljivo podsjeća na snagu humanosti i dobrote, pokazujući da se snovi mogu ostvariti uz trud, vjeru i pomoć ljudi velikog srca. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

Autor Suad K Zoranić

Emir Abdullahi predstavlja posebnu generaciju Novopazaraca, onih koji su obilježili zlatno doba čaršije. U to vrijeme, kada je moda u Jugoslaviji bila svjetski fenomen, momci iz Novog Pazara su se isticali ne samo fizičkom snagom, već i harizmom, inteligentnim humorom i jedinstvenim šarmom. Grad je tada imao svoju supkulturu, ali ne u negativnom smislu – to je bila kultura hiperprodukcije intelektualno snažnih ličnosti i opasnih momaka koji su bili prepoznati širom Evrope.

U toj generaciji dominirala je filozofija: ako si jak, moraš biti najjači, ako si inteligentan, moraš se isticati. Humor i pozitivan pogled na život činili su Novopazarce posebnim. Emir je pravi predstavnik te epohe – sin proslavljenog fudbalera i gimnastičarke, koji je svojim pričama oživljavao duh jednog vremena.

Jedna od njegovih anegdota, podijeljena na društvenim mrežama, oslikava početke kafića u Novom Pazaru. Dok je Beograd imao svoja prepoznatljiva mjesta za izlazak, Novi Pazar je bio pionir autentične atmosfere kafića. Kafić „Akvarijum“ postao je legendarno mjesto, kada su konobari bili glavne figure svakodnevnog čaršijskog života.

Emirove priče o legendarnom kafiću „Akvarijum“ podsjećaju nas na vrijeme kada su konobari bili ne samo uslužni radnici već i protagonisti svakodnevnog humora. Evo kako Emir opisuje jedan od legendarnih trenutaka:

„Ar. Nane, konobar, donosi djevojkama kokakolu s ledom. Djevojke negoduju: ‘Neću kokakolu s ledom.’ Nane zavlači dva prsta, vadi led iz čaše i odlazi kao da je to najnormalnija stvar. One u čudu, a on poslije donosi novu kolu.“

Ovakve epizode nisu samo smiješne – one pričaju priču o specifičnoj vrsti humora, spontanosti i opuštenosti koje su krasile Pazar tog vremena.

Drugi junak, Ar. Nasko, bio je poznat po svojoj komunikaciji s gostima i improvizacijama. Njegovi legendarni odgovori, poput „Hvala, molim, izmakni se!“ postali su dio lokalnog folklora. Emir nije bio samo posmatrač; bio je i kreator scena koje su obilježavale to vrijeme. Kroz domišljate igre s Naskom, uspijevao je nasmijati cijeli kafić.

„Nasko je zauzeo sto, a ja, mnogo mlađi, dolazim s curom, pitam je li slobodno, sjednemo, predstavim curu i krene priča. Poslije sat vremena krenem da ispratim curu, najavim da ću se brzo vratiti. Na brzinu je ispratim do pola puta, sretnem drugaricu i zamolim je da odglumi. Vraćam se do Naska, predstavljam drugaricu riječima: ‘Nasko, da te upoznam s mojom djevojkom.’ Još je potvrdim poljupcem u obraz, a ona glumi za medalju.

Nasko u čudu, milo mu, ali mu neprijatno.

I ona krene kući, a ja kažem Nasku da se brzo vraćam. Ispratim je, kad ono, sretnem najbolju drugaricu u to doba. Na brzinu joj objasnim situaciju, vratimo se kod Naska. Naravno, Nasku namignem ‘da šuti’, predstavljajući je mojom CURICOM.

Nasko u čudu puta OSAM. Šuti, šuti i šuti, a onda prasne: ‘Ti si mi najbolji drug! Tiiiii si mi najbolji drug! Najbolji! Najbolji!’ hahahaha“ – napisao je Emir.

Na kraju, Emir se emotivno osvrće na rahmetli Naneta i Naska, izražavajući zahvalnost i sjećanje na ljude koji su oblikovali to vrijeme. Priče poput ovih čuvaju duh Novog Pazara i podsjećaju nas na šmek generacija koje su svojim humorom i harizmom uokvirile identitet ovog grada, kao i na značaj sjećanja – ne samo zbog prošlosti, već i kao inspiraciju za budućnost. U svijetu globalizacije, Emir Abdullahi nas vraća na bitnu stavku, koliko su lokalni identiteti važni.