Možete li da zamislite da se šetate Beogradom, Trgom Nikole Pašića, i dok se spuštate ka Tašmajdanu, umjesto da prođete pored Narodne Skupštine, vi prođete pored isto tako impozantne građevine, ali – džamije.

Batal-džamija se nalazila u Beogradu, na prostoru blizu Narodne Skupštine, do ugla Vlajkovićeve ulice i Bulevara revolucije (nekadašnji Carigradski drum). Od svih preostalih džamija u Beogradu, poslije odlaska Turaka-Osmanlija (1867. godine), nijedna nije toliko zapamćena, niti je o bilo kojoj toliko raspravljano i pisano u kao o ovoj napuštenoj (Batal) džamiji. Ovo iz razloga što se ova džamija nalazi na mjestu od strateškog značaja. Osim toga, u arhitektonskom pogledu, bila je to monumentalna građevina, vrlo skladnih proporcija i vrlo specifična, jedna od najinteresantnijih preostalih džamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljeća.

U nekom austrijskom izvještaju s kraja XVIII stoljeća navodi se da je ”za hiljadu koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.

Identifikaciju Batal-džamije sa Ejnehan-begovom izvršio je naš poznati orijentalista-turkolog i povjesničar, pravi entuzijasta u svome poslu, rahmetli dr. Hazim Šabanović (1916-1971.) u svom radu pod naslovom ”Urbani razvitak Beograda od 1521-1688. godine”, objavljenom u Glasniku grada Beograda knj. XVII/1970.

Na temelju jednog turskog dokumenta s kraja XVII stoljeća, Šabanović je ustvrdio, da se Ejnehan-begova džamija nalazi u polju Vračar i da ju je sagradio, sredinom devete decenije XVI stoljeća (1585. godine) beogradski nazor Ejnehan-beg oko koje se formirala mahala istog imena.

Ejnehan-begova džamija se pod ovim imenom spominje sve do 1789. godine. Po monumentalnoj gradnji vidi se da je njen legator bio bogat čovjek.

Ejnehan-beg je od 1585. do 1590. godine bio sandžak-beg Konavlja. Krajem 1592. godine uspio je da dobije Čanadski sandžak u Ugarskoj gdje je 1594. godine umro.

U borbama za Beograd, 1717. godine, ”carevci su prve protiv grada baterije topova smjestili bili oko Majdana – prema jednoj velikoj džamiji”. Svakako da je ovdje u pitanju Tašmajdan i Ejnehan-begova džamija. Ova se džamija tada nalazila na liniji borbi. Smatra se da je ona u tim borbama prvi put oštećena.

1

Za vrijeme druge austrijske okupacije Beograda (1717-1739.) ova džamija je bila pretvorena u skladište uniformi regimente princa Aleksandra Virtemberškog.

Nakon pobjede Turaka nad Austrijancima, kod Grocke 1739. i njihovog ponovnog povratka u Beograd, odmah se pristupilo popravkama oštećenih džamija; one koje su bile pretvorene u crkve različitih hrišćanskih redova, trgovine i nastambe bile su vraćene u prvobitno stanje.

Ejnehan-begova džamija je popravljena tek 1766. godine; za radove je, prema Radmili Tričković, potrošeno 7.646 groša.

U borbama za Beograd, 1789. godine, džamija je bila prilično oštećena i tada se po prvi put spominje Batal-džamija (Mosche Batall-Chamia). Austrijanci su u blizini ove džamije izgradili redute, a Turci su je, kao monumentalni objekat, koristili za odbranu. Neki pisci navode da je glavnokomandujući austrijskih trupa (60.000 vojnika i 300 topova), sedamdesetčetvorogodišnji maršal Laudon, od Batal-džamije komandovao i prema njenoj munari usmjeravao i određivao pravce napada na grad, a da su turska vojska i topništvo (9.000 vojnika) žestoko uzvraćali. Tom prilikom maršal Laudon je bio ranjen u ruku.

Austrijanci su tada po treći put od Turaka preuzeli Beograd i zadržali se u njemu svega dvije godine, kao i prvi put.

U borbama za oslobođenje Beograda u Prvom srpskom ustanku, 1806. godine, Turci su sa Batal-džamije pružali otpor ustanicima koji su se bili ušančili na Tašmajdanu, a tu se nalazio i Karađorđev stan. Za vrijeme tih borbi Batal-džamija je bila dosta oštećena, kao i mnoge druge džamije u Beogradu. Karađorđe je, po zauzeću Beograda, mnogim turskim ženama ”koje su nemilosrdno i nečovječno vojnici ostavili nage… ukazao milosrđe i odredio im dvije džamije za stanovanje”.

2

Po pisanju Jove Toškovića, ”broj džamija upotrebljen za ovu svrhu bio je mnogo veći”.

Po bilješkama S.I. Popovića, jedna džamija, ”ona na Velikoj pijaci, u avliji žandarmerijske kasarne bila je pretvorena u pravoslavnu crkvu, pri čemu nije dirano u spoljnu arhitekturu, već je na minaret okačeno jedno zvono”.

Beograd je pod tursku vlast ponovo došao 1813. godine, a uskoro je u njemu zavladao režim dvojne, srpsko-turske, vlasti.

Beogradski vezir, Jusuf-paša, je imao namjeru da popravi Batal-džamiju. Na njegov prijedlog Porta mu je poslala 50.000 groša, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naređuje ”da popravi beogradske džamije koje su za popravku a naročito Batal-džamiju na Vračaru”.

Jusuf-paša je obavijestio kneza Miloša, 20. juna 1836. godine, da je dobio ferman za popravku Batal-džamije i tom prilikom mu je, između ostalog, saopštio: ”…indžinir Ethem-bej, vidio je kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata…”

Batal dzamija

Uzalud je Jusuf-paša objašnjavao knez Milošu kako ”…naš Car… ima veliku ohotu k opravljanju zadužbina” i isticao da se popravka treba izvršiti da bi nizami, koji će na Vračaru vježbati, mogli kad dođe vreme i namaz klanjati u džamiji”.

Knez Miloš nije dozvolio opravku navodeći da je Vračar u srpskim rukama i da je u blizini palilulske crkve, iako je baš on, knez Miloš 1818. godine popravio džamiju u Jagodini i iznova joj izgradio kameni minaret.

Ni poslije dužih pregovora i urgencija iz Carigrada džamija nije popravljena. Knez Miloš je mislio da se popravkom Batal-džamije teži proširenju turske vlasti izvan granica beogradske varoši, a imao je hatišerif po kome je sva zemlja van varoši bila u nadležnosti Srba.

3

Kako navodi Rašid-bej (Istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji, SKA, Spomenik XXIII/1894.) knez Miloš je zabranio popravku Batal-džamije. Na traženje srpske deputacije u Carigradu, beogradskom veziru je upućena naredba da se popravka Batal-džamije ne vrši.

Zatim je Miloš naredio ”da se oko Batal-džamije više pandura nađu i još noću poore prostor oko nje”. Jusuf-paša je novcem namijenjenim za popravku Batal-džamije popravio neku drugu džamiju.

Batal-džamija je i dalje privlačila pažnju domaćih i putnika sa Zapada koji su prolazili kroz Beograd. Navodimo zapažanja nekih od njih. S. Kaper 1850. između ostalog, piše: ”Ovaj spolja dosta zanimljiv spomenik prošlih dana” i ”tamošnji zadah” će odvratiti pobožnog putnika da se približi i uveri da ovaj spomenik služi sasvim drugim potrebama nego onih veoma zadahnutih srdaca”.

Zamorski ističe, 1855/1856. godine: ”Nedaleko od Palate (Dvora) na pustom prostoru iza nje, stoji ruševina male, ali lepe od crvenkastog kamena sagrađene džamije, uništene u posljednjim ratovima, koju vredi sačuvati kao spomenik i ukras toga mesta”.

Putnik Ležea, 1867. godine, piše: ”Među ovim džamijama ima jedna koja zaslužuje da joj se pokloni pažnja. To je Batal-džamija, koju su vojnici Crnog Đorđa oteli od Turaka, napuštena je već pola stoleća i leži usamljena, na jednom velikom trgu, preko puta groblja. (Riječ je o groblju u današnjem tašmajdanskom parku koji je zasađen u radnim akcijama nakon svršetka Drugog svjetskog rata.) Vreme joj je obojilo zidove onom sivkastom bojom koja daje čar starim zdanjima; u pukotinama njenih zidova ptice su svile gnezda dok joj je polusrušeno kube obraslo u divlji šeboj”.

Poznati arheolog, pisac i putopisac F. Kanic boravio je u više navrata u Beogradu, i pored ostalog napisao: ”Usred hrišćanskog Beograda stajala je do 1878. godine Batal-džamija (batal na turskom: zapušten) kao neosporno najlepša turska građevina u Srpskom vilajetu, usamljena i veličanstvena, kao da žali za sjajnim danima Polumeseca kojeg se još sjećala. Ističući se nad okolinom svojom masivnošću, njen kvadratni centralni deo od mrkooksidisanog peščara prelazio je na polovini visine u osmougao koji je nosio gordu kupolu. Uz južnu fasadu se, takođe, sa osmostranog pijedestala, uzdizalo kitnjasto, vitko minare, sa koga je nadaleko odjekivao poziv vernicima na molitvu, a Laudon je pomoću njega odredio pravac napada na obližnju tvrđavu. Kad je Karađorđe osvojio Beograd, šerefe i vrh minareta su se sručili sa svoje gorde visine, a centralni deo je, prkoseći zubu vremena, ostao postojan, izuzev nasilno razvaljenog glavnog portala. Kroz dvadeset prozora sa šiljatim lukovima prodirala je sunčana svetlost u unutrašnji prostor, od čijih osam kitnjastih rebrastih lukova, na koje se oslanja kupola, četiri, kao nosači pandatife koji obrazuju svod, imaju i konstruktivnu funkciju.

Spoljni zakošeni trapezi, posrednici pri prelasku iz kvadrata ka osmokutnom tamburu, bili su s unutrašnje strane sveta na kojoj se nalazi Meka, ukrašeni gracioznim visuljcima, kako se to vidi i na mojoj skici koju sam radio 1860. godine”.

Omiljena ideja upravnika Biblioteke Šafarika bila je da se Batal-džamija pretvori u srpski nacionalni muzej, međutim, na putu ka ostvarenju te zamisli stajali su obziri prema tadašnjem sizerenu, koji su isključivali primenu ove velelepne građevine u nacionalno-kulturne i crkvene svrhe, ona je ostala neiskorišćena sve dok nije, po naređenju energičnog namesnika Blaznevca, na žalost, sravnjena sa zemljom”.

K.N. Hristić zapisuje: ”Unutrašnjost džamije bila je smetlište, za čitavu okolinu, puno svakojake nečisti. Glavni joj je ulaz bio sa severne strane prema varoši, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh u minareta bio je podrubljen… Po dupljama na džamiji legli su se, na hiljade, vrapci i čavke, a uveče su je obletala čitava jata slepih miševa. Krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Čak je iz onih pukotina nikao jedan mali dud crnoga roda, oko koga su vrapci džaveljali, da vam čak dole uši zaglušnu”.

M.Đ. Miličević je u svome dnevniku pisao da se knez Mihailo ustavljao na ovoj džamiji i govorio ”da bi trebalo opraviti i u njoj smestiti državnu arhivu, ali ga preteče smrt…”.

”18. maj 1869. godine; juče na noć srušena je Batal-džamija. Kafedžija Panđalo dao je Cincarima 230 dukata da je poruše.”

Arhiktektura

Batal-džamija je bila jednoprostorna potkupolna džamija, sa trompama na prelazu iz četverokuta u osmokutni tambur koji je bio bez prozora. Iznad trompi, sa vanjskih strana, bili su trokutasti dijelovi krova.

Prema dr. D. Đurić-Zamolo, dužina vanjske strane objekta bila je oko 15,00 m, a visina je iznosila do vrha kupole oko 18,00 m. Navedene dimenzije su bile približne dimenzijama mnogih preostalih džamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljeća.

Arhitektura Batal-džamije se u mnogome razlikovala od ondašnjih beogradskih džamija. Monumentalno sagrađena od tesanog kamena-pješčara, koji je vremenom dobio crvenkasto-sivu boju, ona je bila harmoničnih proporcija, osvijetljena sa dvadeset prozora. Prozori su se završavali šiljatim lukovima. U zidove tambura nisu bili ugrađeni prozori.

Ulaz u džamiju nalazio se sa sjeverne strane. Pretpostavlja se da se ispred ulaza u džamiju, ranije, nalazio trijem sa stupovima i kupolicama radi zaštite od nevremena, koji je u toku burnih vremena i ratova porušen, jer je nemoguće da je ovako monumentalna džamija bila bez ulaznog trijema.

Minaret je bio izgrađen na osmostranom pijedestalu, od istog kamena kao i zidovi džamije, sa kitnjasto obrađenim kamenim elementima sa donje strane šerefe, dok je po cijeloj visini imao udubljenja-kanelure.

Minaret se skladno uklapao sa objektom džamije.

Pretpostavlja se da je kupola džamije nekada bila pokrivena olovom koje je vremenom – promjenom vlasti – skinuto.

Po raspoloživim skicama i crtežima (R. Kanica i K. Jovanovića) lako se da zaključiti da je dekoracija unutrašnjih površina bila vrlo bogato urađena, a posebno mihraba i minbera.

Mihrab-niša (udubljenje) u zidu prema kibli je imao pravokutni okvir, koji je bio krasno profilisan i sa floralnom dekoracijom ukrašen.

Pri vrhu mihraba (niše) bio je, u kamenu, izrađen ukras u obliku stalaktita, koji je vjerovatno bio i obojen.

Iznad mihraba, između i iznad trompi, isticali su se povijeni, šiljati konstruktivni i dekorativni lukovi, izrađeni od naizmjenično nanizanih kamenih blokova, tamnih i svijetlih. Trompe su u donjem dijelu bile ukrašene kitnjasto obrađenim kamenom u obliku stalaktita.

Velika je šteta da je ovako monumentalan objekat, izgrađen krajem XVI stoljeća, nebrigom i nemarom odgovornih ljudi nestao sa lica zemlje. Uz malo dobre volje, mogao je biti adaptiran da ostane kao svjedok jednog vremena, spomenik sakralne arhitekture islamske provenijencije na međi sučeljavanja različitih svjetova.

(Diwan magazine)

Euronews o novoj erdoganovoj palati

Turski predsjednik je predstavio svoju novu predsjedničku palatu u srijedu

Vahid Halilhodžić nije više trener Trabzona – bosanskohercegovački stručnjak i uprava kluba dogovorili su sporazumi raskid saradnje.

Bivši selektor Alžira će na ime obeštećenja dobiti 1,6 miliona eura.

Trabzon je trenutno na 12. mjestu sa tabeli sa 19 bodova iz devet mečeva.

“Zahvaljujemo se Halilhodžiću zbog njegovog dosadašnjeg rada, razumijevanja i žrtve koju je podnio i želimo mu mnogo uspjeha u daljem radu”, kaže se u kratkom saopštenju turskog tima.

Halilhodžić je u Trabzonspor došao prošlog ljeta, nakon sjajnih igara sa reprezentacijom Alžira na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Novi trener bi trebalo da bude Ersun Janal, prošle sezone strateg Fenerbahčea.

Ovo će biti njegov povratak u Trabzon nakon skoro pet i po godina.

Janal je već vodio ovaj klub i to od 2007. do 2009.

Novi Pazar – Novi Pazar Junior savladao je večeras ekipu Spartaka iz Ljiga sa 3:1 (18:25, 25:21, 25:22, 25:16) u četvrtom kolu odbojkaške Superlige.

Domaćina je do prvog trijumfa u elitnom takmičenju predvodio Irfan Hamzagić sa 17 poena, a pratili su ga Hamza Zatrić sa 11, Luka Marinković i Srećko Ristić sa po 10 i Branimir Perić sa osam poena.

Najefikasniji u gostujućem timu bio je Radosav Dojčilović sa 17 poena, Nikola Munćan i Milan Perić dodali su po 12, dok je Radiša Stevanović uknjižio devet poena.

Posle nekompletnog kola, Novopazarci su osmi na tabeli sa četiri boda. Vodeća Crvena zvezda ima devet, a slede Partizan i Spartak sa po osam bodova.

Pazarski odbojkaši će u sledećem kolu gostovati Radničkom iz Kragujevca.

Novi Pazar – Pre godinu i po dana po istupanju kulskog Hajduka iz Superlige sedam fudbalera tog kluba i trener Milanović iznenada su se skrasili u Novom Pazaru. Hteo ili ne to neko da prizna, od tog trenutka kreće novo i najuspešnije superligaško poglavlje FK Novi Pazar. Milan Milanović odavno ,,kormilari“ nekim drugim timovima, golmana Latinovića niko više i ne pamti, tek poneko prizove u sećanje Miloša Obradovića i Petra Jelića, posle odlične prošle sezone Ivan Obrovac se uporno bori da povrati status prvotimca, a bez Dejana Rusmira i Marka Jevtovića ni danas se ne može zamisliti tim Novog Pazara.

Preostalo je još jedno ime, još jedan ,,Kuljanin“ koga više niko i ne smatra tamo nekim došljakom. Za jednog fudbalera veće nagrade nema nego kad se uz njegovo ime veže takav dodatak. Da u potpunosti ide uz Slobodana Vukovića potvrdiće i najveći deo, ako ne i sve pristalice, plavo – belih. Sa njim i bez njega Novi Pazar nije isti tim.

l Petnaest meseci si u Novom Pazaru. Još ga se nisi zasitio ili?

– Taman posla da sam se zasitio. Nisam ni pretpostavljao da može biti ovoliko lepo. Kada sam dolazio ni na kraj pameti mi nije padalo da ću se u njemu ovako dugo zadržati. Sad razmišljam da ukoliko uspem da se dogovorim sa klubom o nastavku saradnje u Pazar dovedem suprugu i kćerku. Porodica je jedino što mi nedostaje u Pazaru.

l Za sve ovo vreme priznanja za igru i ponašanje samo su se ređala. Jedan od dokaza da je to tako je i kapitenska traka koju si jedno vreme nosio, što nije nimalo nevažno, kao prvi superligaški kapiten tima koji dolazi van Pazara. Šta ti to govori?

– Ne krijem da sam bio iznenađen kada sam uoči utakmice sa Radom u Beogradu saznao da ću nositi kapitensku traku. Velika je to počast, ali moram biti krajnje iskren i reći da ona pripada domaćim igračima osim u slučajevima kada ih nema u timu. Tako je u svim klubovima, zašto bi Pazar u tom pogledu bio izuzetak?

l Dolazak grupe igrača iz Kule u Novi Pazar poklapa se sa prekidom jedne loše tradicije, do tada se ovaj klub isključivo borio za opstanak u Superligi. Iskreno, vidiš li bilo kakvu povezanost između ove dve realnosti?

– Verujem da ima i našeg udela u postavljanju temelja uspešnog i jakog Novog Pazara. Voleo bih i kada ne budem u njemu da ga uvek vidim na pozicijama na kojima je danas, naravno i višim. Nego, postoji nešto što me od visokog mesta na tabeli čini mnogo ponosnijim. Nije tako davno bilo kada su fudbaleri sa rezervom i velikim podozrenjem gledali na mogućnost da igraju u Novom Pazaru. Danas skoro da ne postoji kvalitetan igrač koji nema želju da navuče dres Novog Pazara.

l Bivši trener Kanatlarovski nije bio najzadovoljniji načinom kako je funkcionisala tzv. kulska veza. Zašto?

– Tako nešto prvi put čujem. Znam da nismo imali nikakav problem u komunikaciji. Da jesmo zar bi uspeli da u to vreme osvojimo sedam bodova u pet mečeva? Doduše, jesmo se provlačili kroz iglene uši u utakmicama u kojima smo bodove osvajali samo zahvaljujući ogromnom individualnom kvalitetu. Potpuno drugačije je kad igrate timski, a tako je sada.

l Ubedljivo najbolji i najsigurniji deo tima u prošloj sezoni bila je odbrana. Zašto to nije slučaj i u ovom prvenstvu?

– Jedini razlog su povrede. Evo, ja sam počeo da igram u tandemu sa izvanrednim Otaševićem. Zbog teške povrede još u trećem kolu neće ga biti u sastavu do kraja jesenje polusezone. Jedno vreme nastupao sam u paru sa Pajovićem, u Kruševcu sam sarađivao sa Živkovićem, ne mogu se ni setiti ko je još igrao u centralnoj defanzivnoj liniji, a iza nas je samo jedanaest utakmica. Posle svih nedaća priključio nam se sjajni i iskusni Tintor. Da smo on i ja mnogo napredovali u odnosu na prvu zajedničku utakmicu protiv Mladosti u Pazaru vidljivo je i po poslednjim rezultatima. Ne samo mi nego kompletna odbrana na čelu sa golmanom Zečevićem deluje mnogo sigurnije i agresivnije i nije slučajno da smo u poslednje tri utakmice osvojili svih devet bodova i primili samo jedan gol.

l Zanimljiva je iz mnogo razloga utakmica protiv Mladosti. Taj poraz tebi i još nekim igračima posebno je teško pao. Iz ko zna kojih krugova plasirana je priča koja se vrlo brzo raširila da su pojedini igrači, među njima i ti, članovi stručnog štaba učestvovali u nameštanju te utakmice. Ko je i zašto bez ikakvih validnih dokaza pokušao da oblati tvoje poštenje?

– Još uvek ponekad u neverici vrtim glavom. Ne znam ko stvara takve najblaže rečeno izmišljotine i sa kakvim ciljem. Ne samo ja, već i ostali klupski drugovi čija su se imena našla na tapetu, tvrdim, dajemo i više od svojih stvarnih mogućnosti da bi Novi Pazar imao što bolje rezultate. Nema razloga da krijem, sve nas čija imena su tom prilikom pominjana mnogo je bolela ta neistinita tvrdnja, ničim dokaziva sumnja, šta već. Fudbal je igra čiji su sastavni delovi pobede i porazi. Ne može biti kad pobediš da je to zato što nije namešteno, a kad izgubiš namešteno je. Fudbal se između ostalog igra i zbog novca. To ne znači da je igraču u glavi samo i jedino pomisao o zaradi. Igrajući za Novi Pazar razmišljam samo na jedan način, a to je da u igri pokušam da pobedim u svakoj utakmici i tako zaslužim svaki dinar koji je klub ulaže u mene. Znam da takav pristup ima apsolutno svaki igrač Novog Pazara. Da nije tako ne bi bilo ni ovakvih rezultata.

l Dolaskom trenera Kosanovića prosto ste proigrali. U pozitivnom smislu ne ličite na tim sa početka prvenstva. Šta se dogodilo?

– Neću trošiti reči o kvalitetima našeg šefa. Davno se on dokazao. Velika je stvar umeti izgraditi odnos prema igračima. On to zna i što je najvažnije ume da kanališe u pravom smeru naše emocije i razmišljanja. Znate, mnogo je lepo, ali istovremeno nimalo nije lako igrati za Novi Pazar. Varaju se oni koji misle drugačije. Skoro da nema razlike između pritiska sa kojim se suočavaju fudbaleri Zvezde i Partizana i onog koji imamo mi. To ima svoje dobre i loše strane. Dobro je što ti takve okolnosti ne dopuštaju ni da pomisliš na opuštanje, a loše što se tako stvara ni na čemu baziran stav da za ovaj tim ne postoji nikakvo opravdanja kada gubi. Realnost je da u ovoj ligi ne postoji niko od koga ne možeš izgubiti. Mi imamo kvalitetan sastav, atmosferu na kojoj mogu da nam pozavide mnogi superligaši, ali se mora znati i to da su nam protivnici takvi da svakog možemo dobiti, ali i od svakog izgubiti.

l Postoji nešto što još nisi postigao kao igrač Novog Pazara – gol? Hoće li ga biti i koliko ti je to sada uopšte i važno?

– Ranije nisam imao taj cilj. Sad to već jeste. Iskreno, mnogo bih voleo da postignem gol u dresu Pazara. U prošloj sezoni bilo je i više mogućnosti da se on dogodi. Tada sam znao da izvedem i poneki slobodan udarac, sad to nije ni toliko realno obzirom da imamo mnogo dobrih izvođača prekida. Još jedan razlog zašto sanjam gol je i taj što sam jedini put strelac u Superligi bio kao igrač Hajduka baš protiv Novog Pazara.

l Novi Pazar je do sada u Superligi postigao 97 golova. Mogao bi da budeš strelac jubilarnog stotog gola?

– Nisam znao za taj podatak. Gol je gol, bio on jubilarni ili ne.

l Posle sutrašnjeg duela sa Borcem sledi dvonedeljna pauza u prvenstvu zbog reprezentativnih utakmica. Još je daleko, igra se tek 29. novembra, ali da li pomalo razmišljaš o duelu sa Partizanom na Gradskom stadionu?

– Najvažnije je da sutra nastavimo pobedonosni niz protiv Borca. Pre Partizana očekuje nas i vrlo neugodno gostovanje Voždovcu. Rano je za razmišljanje o njima, ali što se taj meč bude bližio nestrpljivo ću čekati da počne. Mislim da sam svoju najbolju utakmicu za Novi Pazar odigrao početkom godine upravo protiv crno – belih na našem stadionu (0 : 0 ). Tada se moj direktni rival Škuletić nije baš naigrao. Od tog meča mnogo je napredovao, izrastao je u vrsnog napadača. Radujem se novom duelu i nadam se da ni ovoga puta neće imati mnogo prostora da se istakne. Dobro je što je serija nepobedivosti Partizana prekinuta. Sad su načeti, a kad je tako i naše šanse za pobedu rastu. Poznavajući trenera Kosanovića ne sumnjam da ćemo uspeti da im priredimo neko iznenađenje na koje neće imati odgovor.

Pazarac iz Bačkog Dobrog Polja

Mlađi, a još uvek poznatiji, brat Slobodana Vukovića Jagoš posle niza godina provedenih u Holandiji i više nego uspešne prošle sezone u Vojvodini od početka novog prvenstva nastupa za turskog prvoligaša Konjaspor u kojem mu je saigrač beloruski reprezentativac i bivši fudbaler Arsenala i Barselone Aleksander Hleb. Ostatak porodice Vuković živi u Bačkom Dobrom Polju i onoliko koliko je u mogućnosti prati karijere i daje podršku braći. Supruga, majka i otac prisustvovali su utakmici Novi Pazar – Crvena zvezda ( 0 – 1 ) odigranoj na Gradskom stadionu aprila ove godine. Vuković svaki slobodan trenutak koristi da skokne do rodnog mesta u kojem ga skoro niko više ne oslovljava sa Slobodane, već nadimkom – Pazarac.

Rekorder po broju utakmica

Otkako je Slobodan Vuković postao fudbaler plavo – belih Novi Pazar je odigrao 41 prvenstvenu utakmicu. U sadašnjem sastavu ne postoji igrač koji je za to vreme odigrao više utakmica od Vukovića. U sastavu se našao 38 puta, a na 36 mečeva odigrao je svih 90 minuta. Jedino je u svojoj prvoj sezoni u igru sa klupe ulazio u dva navrata, na utakmici sa Napretkom u Pazaru menjao je Pekarića u 46. minutu, a umesto istog fudbalera i u istom prvenstvu ušao je u igru i u 27. minutu utakmice sa Crvenom zvezdom u Beogradu.

U prošloj sezoni nije ga bilo u sastavu samo na startu prvenstva u duelu sa Partizanom u Beogradu, kada zbog neregulisanih obaveza prema bivšim igračima Novi Pazar nije imao pravo da nastupi sa pojačanjima koja su tog leta pristigla u klub. Nije ga bilo ni u poslednjem kolu tog šampionata kada utakmica u Nišu nije imala nikakav rezultatski značaj i na kojoj su mlađi fudbaleri dobili priliku da se iskažu. Nikada kao igrač Novog Pazara Vuković nije dobio crveni karton, dok je žutim opomenut samo četiri puta. Iz tog razloga morao je da propusti prošlosezonski meč sa Spartakom u Subotici. U ovom prvenstvu na svakoj od 11 utakmica igrao je svih 90 minuta i još nije opomenut žutim kartonom.

Sandzakhaber / izvor: Danas

Novi Pazar – Đacima prvacima na teritoriji grada Novog Pazara će tokom čitavog meseca novembra biti deljene besplatne članske karte. Akcija rukovodstva Gradske biblioteke „Dositej Obradović „ i gradskih vlasti osmišljena je da simbolično doprinese ideji promovisanja čitalačkih navika kod dece i roditeljima pomogne u rasterećenju kućnog budžeta.

Članske karte osnovcima podelio je gradonačelnik Novog Pazara dr Meho Mahmutović, poželevši prvacima da u životu pročitaju što više knjiga, jer će time obogatiti i sebe i životno okruženje.

Direktor Gradske biblioteke Elijas Rebronja obratio se deci rečima da su im učitelji i nastavnici pored njihovih roditelja najveći prijatelji, ali da je i Gradska biblioteka deo te liste , jer im kada je knjiga i znanje u pitanju, vrlo srdačno pruža ruke i otvara vrata .

Za gradsko rukovodstvo i prisutne goste, novopazarski osnovci su ovim povodom priredili adekvatan program .