Piše: Andrej Nikolaidis za Al jazzera blog

Bajram je vrijeme mira, tolerancije i praštanja.

Ove godine, međutim, ni Bajram nije zaustavio sukob koji, kažu neki od aktera verbalnog sukoba, prijeti da podijeli muslimane u Crnoj Gori.

Teške riječi su u predbajramske dane razmijenili reis Rifat Fejzić i muftija Muamer Zukorlić. U osnovi njihovog sukoba leži pitanje: koja vjerska zajednica, ona koju predvodi Fejzić ili ona iz Novog Pazara, na čijem je čelu Zukorlić, ima, uslovno rečeno, nadležnost nad vjerskim životom muslimana na sjeveru Crne Gore?

Optužbe za fašizam

Reis Islamske zajednice u Cmoj Gori Rifat Fejzić optužio je sandžačkog muftiju Muamera Zukorlića da svojim “fašističkim djelovanjem” pokušava da podijeli islamsku zajednicu i unese nemir među musimanima u Crnoj Gori.

“Umberto Eko je rekao da je za fašizam svako neslaganje izdaja. Takav je način razmišljanja ideološke oligarhije iz Novog Pazara, g. Zukorlića i ljudi koji razmišljaju kao on. Šokiran sam njihovim izlivom fašizma i mržnje”, rekao je Fejzić za „Vijesti”.

Muftija Zukorlić je optužio reisa Fejzića da je njegova, kako je rekao, “slabost” krivac za uspon radikalnih tendencija među muslimanima u Crnoj Gori. “Kvalitetna IZ ne ostavlja prostora za samorasle oblike vjerske edukacije iz kojih često izlazi i radikalni oblik piomanja islama. Islamska zajednica CG potpiše ugovor sa državom, riješi pitanje svojih plata, ima par organizacija, turskih i arapskih, koje im sponzorišu izgradnju džamija i druge projekte i imaju na raspolaganju pendrek države da im se obračuna se neistomišljenicima”, rekao je Zukorlić.

Наfiz Abdurahman Kujević, koji podržava muftiju Zukorlića i kojeg је rožajski odbor prošle nedjelje izopštio iz Islamske zajednice Crne Gore, optužio je reisa Fejzića da zaštitu traži od onih koji su devedesetih Bošnjake predali “na nož četnicima u BiH”.

Kujević tvrdi da je, prema Ustavu Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu, Zukorlić muftija jedinstvenog muftijstva koje obuhvata i sjeverni (u Srbiji) i južni (u Crnoj Gori) dio Sandžaka. On tvrdi da priželjkuje da “Islamska zajednica Crne Gore bude u sastavu Rijaseta Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu, kao što je to IZ Sandžaka“.  On smatra da se pravna nadležnost vjerske organizacije u pravilu ne poklapama sa državnom, što je slučaj i sa pravoslavnom crkvom u CG. 

Reis Fejzić je od države Crne Gore zatražio da zaštiti integritet Islamske zajednice, na osnovu sporazuma koji je ta vjerska zajednica potpisala sa Vladom Crne Gore.

Država se doista i oglasila, u liku predsjednika Crne Gore, Filipa Vujanovića.

Nadležnosti muftije sandžačkog Muamera Zukorlića imaju granicu i on ne može da djeluje u Crnoj Gori koja ima svoju Islamsku zajednicu, rekao je Vujanović.

Suljo Mustafić, potpredsjednik Skupštine Crne Gore i Bošnjačke sranke, smatra da je Islamska zajednica u Crnoj Gori autonomna insitucija koja je utemeljena u Crnoj Gori, koja ima svoja statutska tijela i mešihat, te “U tom smislu ima u potpunosti svoje ingerencije koje se pokalpaju sa granicama Crne Gore”.

Mustafić ističe da je Islamska zajednica u Crnoj Gori “preživjela i teža vremena”. Očigledno da je nekome sa strane zasmetala harmonija i kompaktnost koja vlada u IZ u Crnoj Gori i da stoga žele da eksportuju krizu, tvrdi Mustafić.

Saopštenje IZ-a

Islamska zajednica u Crnoj Gori potvrdila je svoje jedinstvo kroz saopštenje koje je potpisalo 14 predsjednika odbora i 14 glavnih imama. U saopštenju se kaže:

“Islamska zajednica krovna je institucija koja predstavlja i zastupa sve muslimane koji žive u Crnoj Gori, te se iz njenog imena jasno zaključuje prostor njene jurisdikcije”.

Takođe se najstrožije osuđuje svaki vid pokušaja destabilizacije IZCG kroz osnivanje paralelnih vjerskih ustanova i kroz, kako se dalje navodi, kontinuirane napade na reisa Rifata Fejzića i ostale vjerske aktiviste Islamske zajednice u Crnoj Gori.

“Držeći da je suštinski bitna vjerska obaveza čuvanja jedinstva zajednice vjernika, proizašla iz plemenitog ajeta: I svi se čvrsto držite Alahovog užeta i nemojte se razjedinjavati, potpisujemo ovo saopštenje”, navodi se u saopštenju.

U raspravu se uključio i Rasim Ljajić, ministar trgovine, turizma i telekomunikacija u Vladi Srbije. Ljajić je izjavio da ponašanje sandžačkog muftije Muamera Zukorlića koji je nedavno otvorio islamski vrtić u Rožajama, vodi do konfrontacija, svađa i podjela muslimana u Crnoj Gori.

Ljajić je ocijenio da je po srijedi Zukorlićevo tipično ponašanje koje će imati za posljedicu podjele u porodicama i džamijama, na isti način kao što se dogodilo u Novom Pazaru i uopšte u Sandžaku i Srbiji. “Vlada Crne Gore treba da pomogne Fejziću u smislu da se ispoštuje sporazum koji je Islamska zajednica ima sa Vladom Crne Gore, kao što imaju druge vjerske zajednice…. Ono što važi za druge, mora da važi i za Zukorlića”, izjavio je on.

Politički apsekt

Ljajić je u svojoj izjavi dotakao i drugi, politički aspekt verbalnog duela između reisa Fejzića i muftije Zukorlića. Napokon: sve na svijetu ima veze sa politikom, osim same politike – ona ima veze samo sa novcem.

Po Ljaićevim riječima, velika je sreća što Zukorlić nema veliki uticaj u Crnoj Gori, što potkrepljuje činjenicom da je Zukorlićeva Bošnjačka demokratska zajednica Crne Gore na lokalnim izborima osvojila samo jedno odborničko mjesto.

Snažnijem Zukorlićevom političkom uticaju u Crnoj Gori nada se opozicioni Demokratski front, raznorodna desna koalicija čiji je stožer Nova srpska demokratija, koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić. Budući da Bošnjačka stranka nije izgledan partner Demokratskom frontu na državnom nivou, ova se koalicija nada da bi druga stranka koja okuplja Bošnjake, ona Zukorlićeva, možda bila voljna za saradnju.

Istaknuti pripadnik Demokratskog fronta Koča Pavlović pridružio se napadima na islamsku zajednicu u Crnoj Gori i reisa Fejzića.  

Po Pavloviću, podrška predsjednika Filipa Vujanovića reisu Rifatu Fejziću, predstavlja podršku koju DPS daje Bošnjačkoj stranci u njenom političkom sukobu sa sandžačkim muftijom Muamerom Zukorlićem i sa njegovom političkom partijom. 

„Rukovodstvo IZ je pogazilo ustavni princip sekularnosti, jednogubo je vezalo Zajednicu za BS, a preko BS je većinu islamskih vjernika vezalo za režim i za DPS“, rekao je Pavlović. 

Po njemu, crnogorska vlast napada Zukorlića, a taj čin „predstavlja odbranu njihovog vlastitog samoproglašenog kalifata na sjeveru, jedinog 100 odsto režimskog glasačkog rezervoara, u koji se sandžački ’uljez’ drznuo da kroči bez dopuštenja“.

O broju džamija

Na koncu, Pavlović iznosi i svoje viđenje današnjeg Sarajeva i toga koliko je džamija potrebno muslimanima. Do daljnjega će Bošnjaci iz Crne Gore, kaže Pavlović, moći „Da budu presrećni što imaju više džamija po glavi stanovnika čak i od svojih sunarodnika iz Sarajevskog kantona“.

Demokratskom frontu, koji predvodi četnički vojvoda, njegovi funkcioneri se izruguju sa obnavjanjem džamija u Bosni i nakon poziva člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića Bošnjačkoj stranci da uđe u koaliciju sa DPS-om i SDP-om, izjavljuju kako je Izetbegovića kupila crnogorska mafija, želim puno sreće u prikupljanju Bošnjačkih glasova.

Druga, daleko važnija pitanja otvara aktuelni verbalni sukob između muftije Zukorlića i Islamske zajednice u Crnoj Gori i prateće mu reakcije političkih aktera.   

Vujanović je glavni unutarpolitički sponzor Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Vrlo izdašnu, mada ne tako srčanu podršku srpskoj crkvi davale su i brojne Đukanovićeve Vlade. Srpsku pravoslavna Crkva dakako nije iz Crne Gore, niti se njeno djelovanje “poklapa sa granicama” ove države.

Što se fašizma unutar vjerskih zajednica tiče: prije neki dan vjerski je gospodar Istočne Hercegovine, vladika Grigorije, u pratnji najveće medijske zvijezde Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, sveštenika Velibora Džomića, u Bileći otvorio Disneyland za četnike. Za Zukorlićev fašizam ne znam, ali to što su Grigorije i Džomić učinili u Bileći bio je neporeciv fašistički slet. Džomić, dodajmo, predaje na fakultetu za Državne i evropske studije Univerziteta Crne Gore. Mene to brine više od islamskog vrtića u Rožajama. A trebalo bi državu, mislim. Ovaj, po sudu dekana tog fakulteta, “vrsni intelektualac” studentima, između ostalog, predaje i Uvod u savremene političke sisteme. Država u kojoj, i vlast kojoj Velibor Džomić studente uvodi u savremene političke sisteme zaslužuje sve što će joj se desiti: a to nije ništa dobro.

Svoju podršku SPC-u Vujanović je više puta obrazložio “kanonskim” razlozima. Znači li to da će, odluče li crnogorski muslimani da njihovo duhovno središte bude Sarajevo ili, recimo, Istanbul, Vujanović to prihvatiti i svojim državničkim autoritetom štititi, jednako kao što prihvata i “kanonsko” ustrojstvo SPC?

Jasno je kako ne treba

Dalje: nije li jasno da se izdvajanjem “sandžačkog” korpusa doista cijepa jedinstvo muslimana u Crnoj Gori? Jer niti su svi muslimani u Crnoj Gori Bošnjaci (veliki broj njih su Albanci), niti svi žive u Sandžaku. Takođe, nije li jasno da bi, ukoliko bi sjedište Islamske zajednice Crne Gore postalo Sarajevo, Albanci mogli smatrati kako bi sjedište “njihovog dijela” IZ mogla biti Tirana, na primjer? Na koji način to doprinosi jedinstvu muslimana u Crnoj Gori?

Ali to su sve pitanja koja će muslimani u Crnoj Gori riješiti sami. Pred njima je jasan negativan primjer: samo neka pogledaju odnos SPC, Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorske države i biće im jasno šta i kako ne treba činiti.    

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Sarajevo, 4. oktobar 2014. (MINA) – Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović večeras je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu održao tradicionalni bajramski prijem za predstavnike državnih, vjerskih, diplomatskih, političkiih i društvenih institucija, intelektualne zajednice i javnih ličnosti.

U obraćanju na bajramskom prijemu Reisu-l-ulema je kazao:

Dragi prijatelji, dame i gospodo, poštovani gosti,

Hvala Vam što ste ovdje i s nama dijelite radosne trenutke ovih mubarek dana.

Dani Kurban bajrama, odnosno, Hadžijskog bajrama za muslimane su posebno značajni.

Značajni su za nas zbog univerzalnih poruka koje u sebi nose, a koje muslimani Bosne i Hercegovine, na poseban način osjećaju, razumiju i stoljećima njeguju, primjenjuju i razvijaju u svojoj islamskoj tradiciji i u svojim međusobnim odnosima i odnosima sa svojim komšijama, prijateljima i sugrađanima.

U prilikama u kojima se nalazimo svi zajedno u BiH, naše društvo, naši građani, naša država poruke Kurbanskog odnosno Hadžijskog bajrama imaju dodatnu važnost i značaj. Važno je da jedni druge svakodnevno opominjemo i podsjećamo na potrebu solidarnosti, razgovora, slušanja i razumjevanja. Zato nam je drago kad naše radosti dijelimo s našim prijateljima.

Na pragu zime još uvjek nisu rješeni problemi većine ljudi pogođenih poplavama. Ovo je prilika da još jednom apeliram na sve da se ubrzano rješevaju problemi ljudi i da zimu dočekaju u elementarno pristojnim uslovima.

U tom pogledu i svima onima koji na tome treba da rade Islamska zajednica će stajati na raspolaganju u svim svojim kapacitetima.

Jedna od temeljnih poruka hadždža svakako je poruka jedinstva i jednakosti, u skladu s Kur΄anskim načelom prema kojem jedini kriterij razlikovanja među ljudima jeste bogobojaznost čiji je temeljni sadržaj dobročinstvo. Nema drugih razlika među ljudima, to nam poručuje Uzvišeni Bog. Zato su i u obredima hadždža svi u bijeloj odjeći/ihramima bez obzira na porijeklo, materijalno bogatstvo ili socijalni status.

Univerzalne poruke hadždža i dana u kojima se nalazimo nama muslimanima treba da budu stalno nadahnuće da se zalažemo za socijalnu pravdu i za opće dobro, da činimo dobro i pozivamo na dobro, da zabranjujemo zlo i odvraćamo od zla. I u tome je najvažniji razlog zašto bajramske radosti trebamo dijeliti s našim komšijama. Mi smo duboko uvjerene da naše univerzalne islamske vrijednosti možemo očuvati, njegovati i razvijati samo ako ih dijelimo s drugima, s našim komšijama, ako ih dijelimo sa svim ljudima.

Islamska zajednica opredjeljena je da na temelju takve svoje orijentacije doprinosi, koliko god to može, socijalnoj pravdi, dijalogu, suživotu, solidarnosti, miru i općem dobru u našem društvu. Neka mi bude dopušteno da kažem kako u tom pogledu, ponekada nailazimo i na teškoće u našem nastojanju da osiguramo pripadnicima Islamske zajednice, muslimanima u BiH adekvatne uvjete i ravnopravan položaj u društvenoj zajednici i u našim odnosima s vlastima, državnim organima i institucijama. Tako smo nedavno bili zatečeni odnosom Vijeća ministra prema usvajanju Sporazuma Islamske zajednice i Države na kojem je Mješoviti tim, u kojem su predstavnici Islamske zajednice i Vijeća Ministara BiH, radio najmanje dvije godine.

Nakon dugotrajnog, strpljivog i marljivog rada na Sporazumu i nakon usaglašavanja svih stavova na sastanku održanom 27. januara 2014. godine Ministarstvo pravde i Ministarstvo civilnih poslova iznijeli su svoja negativna mišljenja što je uzrokovalo blokiranje daljeg toka zaključivanja ovoga sporazuma.

Mi smo bili iznenađeni, zatečeni. Jer, u iznesenim stavovima ministara dvaju ministarstava osporena su pitanja koja predstavljaju specifične potrebe Islamske zajednice i koja kao takva zauzimaju centralno mjesto u sporazumu, kao što je pitanje prava na obavljanje džuma namaza, odjevanja, izbora halal ishrane itd., a s druge strane iznesena su negativna mišljenja na one sadržaje u Sporazumu koji su na identičan način riješeni i u sporazumima sa Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom, kao što su pitanja nepovredivosti vjerskih objekata i prostorija, tretman obrazovnih i humanitarnih ustanova, vjeronauka itd.

Zato ovdje i večeras izražavam nadu da će predstavnici vlasti u narednom periodu imati više razumijevanja za prava i potrebe naših vjernika kao i za socijalnu, obrazovnu, kulturnu i društvenu ulogu Islamske zajednice, njenih pripadnika, svih muslimana kao i drugih vjerskih zajednica i svih građana i naroda u našoj Domovini.

Još jednom Vam se zahvaljujem, i srdačno vas pozdravljam bajramskim pozdravom, Bajram šerif mubarek olsun!

Beograd — Od stranaka koje su 2000. napravile DOS, 14 godina kasnije, u Vladi Srbije nalaze se samo dve. Mnogih nema na političkoj sceni, a “glavne” su opet u opoziciji.

Jasno je bilo, od početka, da koalicija od 18 stranaka, koliko je brojao DOS, nije mogla da opstane na duge staze, naročito zbog toga što se radilo o skupini veoma različitih stranaka koje nisu, načelno, imale nijedan zajednički i čvrst plan, osim onog – da sruše Miloševića.

Za sve ono što je usledilo, nisu imali pripremljeno, jednoglasno rešenje i platformu, pa otuda i na samom početku raslojavanje na dva centra moći – DS, predvođen premijerom Zoranom Đinđićem, i DSS na čelu s Vojislavom Koštunicom.

U godinama i izborima koji slede, stranke će se spajati i razdvajati, praviće koalicije koje niko tog 5. oktobra ne bi zamislio da bi mogle, ikada više i posle svega, biti napravljene.

Demokratsku opoziciju Srbije (DOS) činile su:

Demokratska stranka, Demokratska stranka Srbije, Savez vojvođanskih Mađara, Liga socijaldemokrata Vojvodine, Građanski savez Srbije, Nova Srbija, Socijaldemokratska unija, Sandžačka demokratska partija, Liga za Šumadiju, Reformisti Vojvodine, Koalicija Vojvodina, Socijaldemokratija, Demohrišćanska stranka Srbije, Nova demokratija, Pokret za demokratsku Srbiju, Demokratski centar, Demokratska alternativa, grupa građana G17 plus.

Najveće političke partije, koje su se tog januara 2000. okupile sa jednim zajedničkim ciljem – da sruše autoritarnu vlast Slobodana Miloševića, četrnaest godina kasnije uglavnom su ponovo u opoziciji.

SNS je na vanrednim majskim izborima odnela ubedljivu pobedu, a u skupštinskim klupama, od nekadašnjih partija DOS-a, na strani većine, našla se Nova Srbija, SDPS Rasima Ljajića, u ono vreme lidera Sandžačke demokratske partije, Demohrišćanska stranka Srbije i Savez vojvođanskih Mađara.

Rasim Ljajić (SDPS) je potpredsednik aktuelne Vlade Srbije i ministar trgovine, turizma i telekomunikacija, a Velimir Ilić je ministar bez portfelja zadužen za vanredne situacije.

Foto: Fonet, arhiva
Foto: Fonet, arhiva
Velimir Ilić, lider Nove Srbije, 5. oktobra bio je jedan od glavnih junaka. Tada gradonačelnik Čačka, sa kolonom svojih sugrađana dugom nekoliko kilometara, krenuo je u Beograd da pomogne u rušenju vlasti. Čačani su krčili barikade pred sobom, bili su dobro organizovani i opremljeni mehanizacijom, a ta slika obišla je svet.

Nije mu smetalo da se, nakon DOS-a, udružuje sa raznima, pa je 2003. na izbore izašao sa SPO, s kojim se ranije, zbog neslaganja u politici, razišao. Od 2004-2007. bio je ministar za kapitalne investicije.

Na parlamentarnim izborima 2007. ušao je u koaliciju sa DSS, i postao ministar infrastrukture u vladi koja je trajala do jula naredne godine. Ostaje sa Koštunicom i na vanrednim izborima 2008. ali zajedno odlaze u opoziciju.

Razočaran vladom demokrata i, kako je isticao, njenim katastrofalnim rezultatima, 2010. najavljuje da će ono što nije mogao da završi sa petooktobarskim liderima uraditi s Tomislavom Nikolićem. Nikolić je, podsetimo, sa delom radikala 2008. osnovao Srpsku naprednu stranku. Nakon izbora 2012. na koje je izašao u najavljenoj koaliciji sa SNS, Ilić se vraća u Vladu, kao ministar građevinarstva i urbanizma. I na izborima u martu ove godine NS je bila na Vučićevoj listi, a Ilić je danas ministar zadužen za vanredne situacije.

Mnoge stranke koje su činile nekadašnji DOS nestale su sa političke scene, neke su se “utopile“ u druge, a vodeće su doživele totalni fijasko – našle su se ispod ili s kojim procentom iznad cenzusa.

Demokratska stranka više nije ona stara, ali je na starom mestu – u opoziciji. Demokrate su se podelile na više frakcija, i uglavnom su sve u skupštinskoj manjini. Jedino lidera LDP-a Čede Jovanovića, nekadašnjeg potpredsednika DS i veterana studentskih protesta, ove godine nema u klupama srpskog parlamenta.

DS je platila ceh pogrešnih odluka, demokratska Srbija ju je kaznila zbog razočaranja, izneverenih očekivanja, neostvarenih obećanja, rasta korupcije, pada životnog standarda… Ili je narod, kako je prošle godine ocenio Mlađan Dinkić, imao samo “previsoka očekivanja”…
Nakon izgubljenih izbora 2012. DS je pogodila i protresla duboka kriza, a stranka je od tada promenila trojicu lidera. Najpre je Dragan Đilas stao na čelo DS, a dotadašnji lider Boris Tadić proglašen je za počasnog predsednika, ali već od ovog maja demokrate vodi Bojan Pajtić koji pokušava da zaustavi pad stranke i profiliše nešto drugačiji kurs i zadrži članstvo.

Zoran Živković, nekadašnji savezni ministar unutrašnjih poslova i, nakon ubistva Zorana Đinđića, premijer Srbije i čelnik DS, osnovao je prošle godinu Novu stranku, koja je nastupila na martovskim izborima na listi sa demokratama, i sa njima ušla u parlament.

S druge strane, mesec i po pred vanredne izbore, stiže novi udarac – počasni predsednik DS Boris Tadić odlučuje da napusti stranku na čijem je čelu bio osam godina. i sada nastupa u “nekom drugom filmu“. Nova demokratska stranka je preskočila cenzus i osvojila 18 mandata, samo jedan manje od DS. U koaliciji sa Tadićem su i njegovi saborci iz revolucionarnih dana – Čankova Liga socijaldemokrata Vojvodine, i Zajedno za Srbiju – stranka koju je osnovao nekadašnji potpredsednik DS Dušan Petrović, nakon što je isključen iz Demokratske stranke početkom prošle godine.

Drugi stožer DOS-a, Demokratska stranka Srbije, od ove godine, po prvi put od kada je osnovana (1992. godine), nije prešla cenzus za Narodnu skupštinu.

DSS je osvojila 4,24 odsto glasova, a Vojislav Koštunica, kandidat DOS-a koji je pobedio i smenio na mestu predsednika SRJ Slobodana Miloševića, odmah nakon prvih rezultata je dao neopozivu ostavku. Moja je obaveza da se povučem, rekao je tada Koštunica i dodao da je za Srbiju uradio sve što je mogao i što mu je dužnost nalagala. Izbori za lidera DSS su 12. oktobra, a kandidati su Sanda Rašković Ivić i Miloš Aligrudić. I ova stranka se “rasipa”, jer doskorašnji potpredsednik DSS Nenad Popović osniva svoju Srpsku narodnu partiju. DSS je nešto vlasti prigrabio na lokalu, a svoje odbornike ima u Skupštini Grada Beograda.
LDP je na martovske izbore išla u koaliciji sa Zukorlićevom Bošnjačkom demokratskom zajednicom Sandžaka (BDZS) i Socijaldemokratskom unijom (SDU).

SDU je, podsetimo, bila takođe jedan od učesnika 5. oktobra, a njen osnivač i bivši lider Žarko Korać, bio je potpredsednik Đinđićeve vlade i njegov blizak saradnik.

SDU je bila koalicioni partner LDP-a na izborima i 2007, 2008, i 2012. godine, ali ove godine nisu u parlamentu. Ova koalicija je osvojila 3,36 odsto glasova. Čedomir Jovanović kaže da snosi odgovornost za to što LDP nije ušao u parlament, ali da ne napušta stranku, jer “nije čovek koji podnosi ostavke“. Njegov brod “možda pušta vodu sa svih strana“, ali on je rešio, kaže, da ga uvede u mirnu luku.

Dr Zoran Đinđić, prvi demokratski izabrani premijer Srbije i lider Demokratske stranke, ubijen je pre 11 godina.

Dr Vladan Batić, predsednik DHSS, nekadašnji ministar pravde, preminuo je krajem 2010. godine, posle duge i teške bolesti.

Mlađan Dinkić, jedan je od osnivača NVO G17, koja se pridružila demokratskoj opoziciji u borbi protiv Miloševića. Grupa je prerasla u stranku, a Dinkić je u tri navrata bio član vlade, čak i one “Dačićeve a naprednjačke”, gde je bio ministar finansija i privrede. Njegova stranka Ujedinjeni regioni Srbije, nastala od istoimene koalicije iz 2010. godine, nije prešla cenzus na ovogodišnjim izborima. Nakon toga, Dinkić je odlučio da se povuče iz političkog života ocenivši da je vreme za druge ljude. Dinkić, sa njegovim grupama, strankama i koalicijama, na vlasti je bio od 2000.

Goran Vesić, nekada visoki funkcioner DS, savetnik tada saveznog ministra unutrašnjih poslova Zorana Živkovića i čovek od poverenja premijera Đinđića, danas je gradski menadžer Grada Beograda, ispred SNS. Sa DS je raskrstio, kako je jednom obrazložio, zbog neslaganja sa politikom Borisa Tadića. Pre dve godine je napisao i predložio Draganu Đilasu “Manifest novih demokrata”, ali je ipak završio u suprotnom taboru.

Poznati glumci, stari film i deža vi?
Četrnaest godina nakon “bager revolucije” stvari su se okrenule u potpuno drugom smeru – na vlasti su, doduše još od 2008. “reformisani” socijalisti i SNS, iznedren iz Srpske radikalne stranke.

S druge strane, javljaju se pozivi za okupljanje opozicije. Neparlamentarna Liberalno-demokratska partija pozvala je letos zainteresovane pojedince i partije da se pridruže inicijativi za stvaranje “političke alternative vladi jednog čoveka i jedne stranke“.

U septembru se čuo glas iz Šumadije koji zove na “okupljanje svih onih koji su protiv Vučića”. Naime, Veroljub Stevanović, lider Zajedno za Šumadiju i nekadašnji potpredsednik sada u vlasti udomljenog SPO-a, poziva lidere opozicionih stranaka, ali i istaknute pojedince i predstavnike civilnog sektora, da dođu na sastanak u Kragujevac. Sastanak će najverovatnije biti održan sredinom oktobra, rekao je Stevanović. On je ranije pojasnio da su pozivi upućeni Bojanu Pajtiću (DS), Borisu Tadiću (NDS), Čedomiru Jovanoviću (LDP), Zoranu Živkoviću (NS), Nenadu Čanku (LSV), Dušanu Petroviću (ZSS), kao i da su pozvani i čelnici regionalnih pokreta – Boško Ničić iz Zaječara, Milan Đokić iz Knjaževca, Goran Vasić iz Pirota, i lokalna udruženja iz zapadne Srbije.

Stevanović je, krajem septembra, sa liderom DS Bojanom Pajtićem potpisao i sporazum o saradnji njihove dve stranke na svim nivoima.

Među “opozicionarima” kojima je uputio poziv su još evidentne napetosti, još su sveže međusobne razmirice među pojedinima od njih, pa ostaje da se vidi ko će se i odazvati.

Sigurno je jedno – sve pomalo liči na film koji smo već davno gledali, ili pre na one sapunice, gde jedino iznenađenje može da bude – ko je kome brat, a ko kome zla maćeha…

Većina stranaka nekadašnjeg DOS-a nije aktivna na političkoj sceni:

– Demokratska alternativa, mada je njen nekadašnji lider Nebojša Čović, koji se jedno vreme povukao iz politike, vratio prošle godine, na kratko, kada je imenovan za člana Privremenog veća Beograda, ispred SNS-a.

– Reformisti Vojvodine i njihov tadašnji lider Miodrag Isakov, koji je bio potpredsednik u Vladi Zorana Đinđića, a zatim i ambasador Srbije u Izraelu. Više se ne bavi politikom.

– Koalicija Vojvodina: predsednik je bio sadašnji profesor FPN-a Dragan Veselinov, koji je 2003. godine podneo ostavku sa mesta ministra poljoprivrede, nakon što je njegov vozač usmrtio jednu devojku u centru Beograda.

– Socijaldemokratija: lider Vuk Obradović, potpredsednik Vlade razrešen dužnosti u junu 2001. godine zbog navodne “seksualne afere” za koju ga je optužila grupa funkcionera Socijaldemokratije. Nakon kraće bolesti preminuo je u Beogradu 13. februara 2008.

– Pokret za demokratsku Srbiju – lider je bio penzionisani general Momčilo Perišić. Perišić je bio potpredsednik u Đinđićevoj vladi, a ostavku na tu funkciju podneo je u martu 2002. godine, nakon što je optužen da je špijunirao za Ameriku. Dobrovoljno se predao Haškom tribunalu 2005. godine, a 2011. prvostepeno osuđen na 27 godina zatvora za zločine u BiH i Hrvatskoj. Žalbeno veće Haškog tribunala oslobodilo ga je svih optužbi i pustilo na slobodu. Tada je poručio da se više neće baviti politikom.

– Liga za Šumadiju i njen predsednik Branislav Kovačević nisu politički aktivni.

– Nova demokratija čiji je osnivač Dušan Mihajlović, potpredsednik Vlade Zorana Đinđića i ministar unutrašnjih poslova. Vratio se svom privatnom biznisu, i ne bavi se više politikom. Objavio je knjigu “Povlenske magle i vidici”.

– Demokratski centar, stranka koju je 1996. osnovao Dragoljub Mićunović nakon njegove smene u DS, “uliva“ se kasnije u Demokratsku stranku.

– Građanski savez Srbije kolektivno prelazi u LDP 2007.

– Goran Svilanović – predsednik Građanskog saveza Srbije do 2004. Nakon revolucije imenovan je za šefa diplomatije SRJ, a zatim zajednice SCG. Danas je generalni sekretar Saveta za regionalnu saradnju.

– Milan St. Protić- (DEPOS, DOS, DHSS), od 2009. do ove godine obavljao je funkciju ambasadora u Švajcarskoj, s koje je u maju opozvan. Bio je i ambasador Srbije u SAD.

Na internetu je objavljen snimak na kojem vojnik IDIL-a obezglavljuje britanskog taoca Alana Henninga.

“Obama, pokrenuo si napad na Siriju i naš narod, tako da je pravedno da mi napadnemo vaše ljude”, rekao je maskirani vojnik.

Autentičnost snimka još uvijek nije potvrđena, iako se zna da je objavljen na isti način kao i prethodni.