Brazil – Fudbalske reprezentacije Holandije i Argentine rešile su utakmicu na penale pobjednik meča je Argentina koja je nakon izvođenja jedanesteraca pobjedila i ići će na megdan Njemačkoj u Rio Dežaneiru.
Turska pozvala međunarodnu zajednicu da spriječi izraelske napade
Tursko Ministarstvo vanjskih poslova je izdalo saopštenje za javnost u kome je pozvalo međunarodnu zajednicu da od Izraela zahtjeva obustavu napada na Gazzu.
Napadi izraelske vojske na Gazzu palestinskim žrtvama nanose dodatnu bol, saopšteno je iz MVP Turske.
“Pozivamo Izrael da okonča kolektivno kažnjavanje Palestinaca u Gazzi i pozivamo međunarodnu zajednicu da interveniše i spriječi izraelske napade,” saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova Turske, koje skreće pažnju da Izrael ovakvim postupcima izaziva dodatne osude.
U teškom i osjetljivom vremenu, kakvo trenutno vlada, svi bi trebali naučiti nešto iz prošlih iskustava i djelovati oprezno, kako bi se spriječio novi val nasilja i neprijateljstava.
Rešad Dervišbegović: ‘Ne dozvolite nikad da vas UNHCR hrani i UN brani’
Rešid Dervišević se rodio 1959. godine u selu Dimnići kod Srebrenice. Život ga nije mazio još od malih nogu. Kao dijete u ovom zabačenom selu čuvao je stoku. Kasnije se zaposlio u obližnjem rudniku Sase. Bio je vrijedan rudar i dobar omladinac pa su ga slali na omladinske radne akcije s kojih se uvijek vraćao sa značkom udarnika, piše Deutche Welle.
„Živjeli smo lijepo i mirno“, priča Rešid: „Sjećam se radne akcije u Sloveniji, bili smo kao jedan, nitko nije pitao što sam ja Rešid, što je onaj Marko ili drugo. Odjednom je to sve puklo, kao da se nešto prolomilo. Često se pitam: zar je to moralo tako biti? Sjećam se, recimo, neposredno prije rata žena jednog mog poslovođe Srbina se ubila skočivši u rudarsko okno vertikalno duboko više od 60 metara. Jedan kolega Alić i ja smo se uz pomoć konopa spustili kako bi izvadili njezino tijelo ni jednog trenutka ne razmišljajući o tome da je to stari rudnik i da se može svakog časa obrušiti i nas zatrpati. Onda je došlo zlo. Uvjeren sam da je to dugo pripremano jer samo po sebi nije se preko noći moglo dogoditi toliko zla“.
Rat je Rešid proveo u Srebrenici. U gradiću, stiješnjenom između brda, prije rata jedva da je bilo dovoljno mjesta za desetak tisuća stanovnika.
U ratu nas je u Srebrenici bilo više od 40.000, priča Rešid i nastavlja: „Nemaš struje, nemaš vode za piće, nema ni one da se možeš oprati, nema hrane. Kad su počeli dolaziti konvoji pomoći, strogo su kontrolirani od srpske vojske i politike. Hranu nisu propuštali tako da su nam dolazile recimo peći tzv. bubnjare i slične beskorisne stvari. Najgore je bilo kad nemaš soli, bez soli lagano umireš. Bukvalno se vodila borba za goli opstanak.
Sol za posipanje puteva smo sakupljali pa iskuhavali i stavljali u hranu. Danas na primjer jedeš nešto tako posoljeno, drugi put ne soliš da se uštedi. Snalazili smo se kako je tko znao, kuhali smo koprivu i druge trave pa jeli. Bilo je nekih koji su umrli od gladi jer su imali velike obitelji, a nisu se mogli snaći. Nije bilo lijekova i sanitetskog materijala, ranjenici su umirali, recimo, jer su iskrvarili. Nije bilo krvi za transfuziju, a Srbi nisu dozvoljavali da se ranjenici evakuiraju.“
„Koga si ti sve izgubio u ratu“, pitamo Rešida. „Izgubio sam brata, dva bratića, strica, ujake, nećake …, negdje oko 60 članova što bliže, što dalje obitelji. Zahvaljujem samo Bogu da su mi djeca bila mala, najstarije je imalo oko sedam godina, tako da su preživjela, vjerovatno da su bila starija ne bih ih danas imao,“ govori Rešid sa suzama u očima.
U tom krvavom užasu, svakodnevnom granatiranju, bez vode, hrane, stiješnjen na malom prostoru narod nije gubio duh i nadu, znamo za neke organizirane vidove zabave. Kako je to bilo moguće, pitamo Rešida.
„U svakom zlu nađe se i nešto dobro. Oraganizirale su se zabave, turniri u malom nogometu, ljiljanijada kao neka vrsta narodnog natjecanja…Na žalost i neprijatelj je to znao.
Negdje početkom 1993. godine, kada smo smatrali da će rat ubrzo prestati, organizirali smo malonogometni turnir gdje sa našlo puno gledatelja. Na samo igralište palo je nekoliko granata. U mahu je poginulo 74 i ranjeno oko 100 civila. O tome se dugo nije ni govorilo i tek prije koju godinu se to počelo obilježavati.
Inače ja sam uvjeren da brojka od 8.372 ubijena u padu Srebrenice nije točna niti konačna. Bilo je obitelji koje su čitave stradale i nema tko prijaviti njihov nestanak. Pokazuje se to već sada kada je ukopano u Memorijalni centar 6.066 tijela, a više od 4.000 već je pronađeno i čeka se identifikacija,“ govori Dervišević.
Rešid se u srpnju 1995. godine, bježeći iz Srebrenice kroz šumu, uspio domoći slobodnog teritorija i doći u Tuzlu. O tome kaže:
„Kada sam krenuo na put od hrane sam imao samo 250 grama šećera u džepu. To mi je uz malo vode pomoglo da preživim tih osam dana za koliko sam imao sreću da stignem do Nezuka. Neki su putovali i pet-šest mjeseci. Svojim očima sam na tom putu smrti vidio svašta, koliko je ljudi samo poginulo. Čuda neviđenih je bilo, bacali su na nas bojne otrove od kojih su ljudi ludjeli, halucinirali. Svo vrijeme su nas tukli granatama.“
Po završetku rata Rešid Dervišević je demobiliziran nakon što je jedno vrijeme bio profesionalni vojnik. 1997. godine završava šestomjesečni tečaj za razminiravanje i od tada je donedavno radio jedan od najopasnijih poslova na svijetu – čistio je minska polja.
„Prvi moj zadatak bilo je čišćenje od mina prostora jednog izvorišta u selu u koje su se trebali vratiti Srbi. Moj prvi susret i kasniji rad s tim ljudima bio je krajnje korektan, kako s moje tako i njihove strane. Nije bilo, kako bi rekao, nikakve pomisli na osvetu. To je, kao što znate, u cijeloj Bosni tako.
Nikada niste čuli da je recimo netko otišao negdje kako bi se osvetio za gubitke svojih najmilijih, a toliko je ljudi nevinih ubijeno, čak su i mnogi nekažnjeni zločinci poznati. Osvete nema, što je dobar znak da je dobrim dijelom oprošteno, ali se zaboraviti ne smije. Ne smijemo zaboraviti, stalno moramo, posebno mlađe, podsjećati na to šta se dogodilo, jer ako zaboravimo, zlo će se ponovno dogoditi,“ kaže Rešid.
Od prvog puta pa sve do danas, svakog srpnja, Rešid Dervišević je u koloni „Marša mira“ koja se u znak sjećanja obrnutim smjerom kreće stazom smrti iz 1995. godine. Pitamo ga šta doživljava tih dana:
„Dva-tri mjeseca prije polaska na marš počinje nervoza, ne mogu spavati, budim se u polusnu i vidim ponovno one slike užasa što sam ih gledao u srpnju 1995. godine. Ponekad se probudim sav u znoju i ne mogu doći sebi, nije mi jasno jesam li to sanjao ili mi se to opet događa. Razlika od tog puta smrti je samo u tome što se na ovom ne puca i ne gine. Emocije i sjećanja naviru i ne mogu se suzbiti…
Gdje sam se posljednji put vidio s bratom, gdje sam posljednji puta vidio susjeda… Po dolasku s marša u Potočare osjećaji su podijeljeni. Bol i tuga naviru jer oko sebe vidim samo bijele nišane umijesto dragih lica ljudi s kojima sam se družio, s kojima sam radio i koje sam izgubio: brata, bratiće, rodbinu, prijatelje, susjede,… Prvo što tada učinim je da odem na grobove mojih najmilijih. S druge strane sam zahvalan Alahu što mi daje snage da ja taj put prijeđem ponovno. Ne govorim to zbog fizičkog napora koji je s godinama sve veći, već zbog onog unutarnjeg proživljavanja koje ima svatko tko je to doživio u stvarnosti i ponovno proživljava hodajući tom stazom, čija svaka stopa čini se da je krvlju natopljena.“
Rešida na kraju pitamo kakva je budućnost, može li u BiH ponovo biti zajedničkog života? On ovako odgovara:
„Možemo živjeti jedni pored drugih, a zajedno…,“ odgovor ostaje nedorečen i Rešid nastavlja: „Povjerenje je izgubljeno, teško ga je povratiti. Gospodarstvo nam u tome najviše može pomoći. Jaka ekonomija – da svi radimo, da imamo posla. Tako će biti manje priče i razmišljanja o politici, ljudi će biti zadovoljniji i svih problema će manje biti.“
Na kraju Rešid Dervišević javnosti želi poslati poruku iskustva svih Srebrenčana iz takozvane „zaštićene zone“:
„Ne dozvolite nikad da vas UNHCR hrani i UN brani. Srebrenica je odgovor zašto.“
Radiosarajevo.ba
FOTO: Pogledajte doček tužne povorke u Potočarima
Konvoj sa 175 tabuta sa posmrtnim ostacima žrtava genodica u Srebrenici, koji je jutros krenuo iz Visokog, nakon prolaska kroz Sarajevo i odavanja počasti žrtvama od više hiljada građana, u popodnevnim satima stigao je u Potočare gdje će u petak, 11. jula, biti obavljena kolektivna dženaza i ukop.
Konvoj su u Potočarima dočekali članovi porodica ubijenih Srebreničana na mjestu nekadašnje Fabrike akumulatora. Oni su u tišni formirali dva reda i u tišini prenijeli tabute sa žrtvama srebreničkog genocida u Fabriku.
Radaiosarajevo.ba
Pogledajte šta se dešava s vašim tijelom dok postite (VIDEO)
Ljetni post u trajanju od 18 sati pravo je iskušenje za dušu i tijelo. Međutim, nemojte se iznenaditi ako budete znatno zdraviji nakon mjeseca ramazana.
U nastavku vam objašnjavamo koliko dobra post može donijeti vašem tijelu.
Naime, kada je u pitanju srce, mnogo manje krvi tokom posta ide u probavni trakt pa tako ta krv ide u druge dijelove vašeg tijela zbog čega srce besprijekorno funkcionira.
Prilikom disanja udišemo mnogo toksina, a post omogućuje da ih što prije eliminiramo iz naših pluća.
Stomak se čisti tokom posta i iz njega se eliminiraju sve štetne tvari. Isti je slučaj s crijevima, a zahvaljujući njihovom čišćenju i metabolizam je mnogo efikasniji.
Bubrezi tokom posta izbacuju nepotrebnu so i vodu te se na taj način stabilizira krvni pritisak.
NI NOŽ MU NE MOŽE NIŠTA: Ekran novog iPhone-a je neuništiv (VIDEO)
Za razliku od “Gorilla Glass” zaštitnog sloja koji je korišćen na iPhone-u 5S, za iPhone 6 korišćeni su kristali safira koji su tanki kao papir, neverovatno otporni i savitljivi
Na YouTube-u pojavio se video-klip u kojem je prikazan ekran za predstojeći iPhone 6 sa dijagonalom od 4,7 inča. Ono što je fascinantno u svemu tome je činjenica da čak ni nož ne može da ga ogrebe.
Korisnik YouTube-a, Markes Braunli uspeo je da se “dokopa” super-izdržljivog ekrana koji je napravljen od safira, a koji će se naći na novom iPhone-u. On je prvo nožem pokušao da ga ogrebe, a kada mu to nije pošlo za rukom, pokušao je i ključevima, ali nije uspeo da ostavi nijednu ogrebotinu.
Braunli kaže da je ekran original, a dobio ga je od Sonija Dikinsona koji je poznat po tome da dobija delove iPhone-a pre nego što se on nađe u prodaji.
Za razliku od “Gorilla Glass” zaštitnog sloja koji je korišćen na iPhone-u 5S, kristali safira su tanki kao papir i mogu da izdrže intenzivan pritisak. Apple je već koristio safir na kameri iPhone-a 5S, a ovaj materijal se takođe koristi u satovima i objektivima.
Video pokazuje koliko je ekran savitljiv, a Braunli je čak uspeo da ga savije pod uglom od skoro 90 stepeni.
Pogledajte video:
‘Mislio sam da sam sve vidio, a onda me dočekala ‘holandska masovna grobnica’
“Mislio sam da sam vidio sve, da će teški trenuci prestati. Međutim, onda sam došao u Potočare i tada mi se dogodilo ono što moram nazvati ‘holandska masovna grobnica'”, počeo je Amor Mašović svoj odgovor na pitanje portala Radiosarajevo.ba o najtežim trenucima u njegovoj dugogodišnjoj karijeri.
Teško mu je kaže, u trenucima, kada se ispraćaju ostaci onih za kojima se dugo traga, ali pronalazak kostiju mališana su nešto što ga izuzetno boli.
“Tada je pronađena beba rođena u kampu u Potočarima koja je umrla tek što je udahnula život pri porodu njezine majke i koju su Holanđani skrivali više od jedne decenije od nas. Kakav monstrum moraš biti da ubiješ bebu koja je tek oživjela, a onda to i kriješ. To je neopisivo”, kazao nam je Mašović. Tada, kako je istaknuo, sebi samo postavlja pitanja koja nikako nemaju odgovora.
Nekoj djeci, kako nam priča, roditelji nisu stigli dati imena. Jednostavno ne razumije ko je mogao iz traktorskih kolica uzeti šestomjesečnu bebu i ubiti je te ju baciti u ambis prirodne jame duboke više od 60 metara.
“Ko zna koliko je još takvih trenutaka pred nama”, zaključio je Mašović.
Dok smo s članom Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH razgovarali prilikom ispraćaja kolone sa 175 žrtava genocida počinjenog u Srebrenici, ljudi su se stalno okupljali oko njega i stiskom ruke mu govorili sve. Bez ijedne riječi. Kao da su time sve ispričali.
To je upravo zato što je ovaj čovjek istinski simbol nade za mnoge ljude koji i danas tragaju za najmilijima, zajedno s njim, punih 20 godina.
Međutim, mnogo je posla pred Mašovićem i ljudima s kojima radi. Ove godine u Potočarima će biti ukopana tek 6.241 žrtva.
“Tome treba dodati 187 žrtava genocida u Srebrenici koje su ukopane izvan Memorijalnog kompleksa u Potočarima. Tu je i 500 Srebreničana koji su preliminarno identificirani, a nalaze se u Komemorativnom centru u Tuzli čije porodice još nisu imale snage da se odluče za njihov ukop,” pojasnio je Mašović.
Bolni su razlozi zbog kojih se još uvijek ne ukopava 500 Srebreničana.
“Radi se o nekompletnim, vrlo oskudnim posmrtnim ostacima, u nekim slučajevima pronađena je samo jedna ili dvije kosti žrtve. Drugi razlog je u slučajevima gdje je stradao veliki broj članova jedne porodice, a nisu svi pronađeni te porodice žele da ih zajedno ukopaju i čekaju da se pronađu svi ubijeni”, pojašnjava Mašović.
Broj pronađenih Srebreničana žrtava genocida je oko 7.100 od 8.372 upisanih u Memorijalnom centru Potočari, te Mašović ističe da to znači da je pred Institutom značajan zadatak da bi se više od 1.200 žrtava pronašlo, ekshumiralo, identificiralo i predalo njihovim porodicama.
E.F., Radiosarajevo.ba
Glavni muftija Dudić doneo Fetvu: Haram je pojedincima i organizacijama sakpljanje Zekata i Sadekatul-fitra bez dozvole IZ-e
Novi Pazar – Polazeći od jasne naredbe Uzvišenog Allaha da je izdvajanje zekata dužnost i obaveza svakog imućnog muslimana: “Uzmi iz imetaka njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš” (Et-Tewba, 103), a njegovo prikupljanje odgovornost predvodnika muslimanske zajednice, što vidimo iz postupka Resulullaha a.s. i njegovog nasljednika, prvog halife, Ebu Bekra r.a., te činjenice da je Islamska zajednica nasljednica hilafeta, a imajući u vidu fetvu Reisu-l-uleme da su blokovi Islamske zajednice jedino ispravan dokaz za uplatu zekata i sadekatu-l-fitra, te da je fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i sadekatu-l-fitra, Mešihat Islamske zajednice izdaje:
F E T V U
Strogo je zabranjeno – HARAM, svim pojedincima i organizacijama, sakupljanje zekata i sadekatu-l-fitra, bez ovlaštenja nadležnih organa Islamske zajednice.
Obrazloženje: Imajući u vidu da je Ramazan mjesec u kojem vjernici pored ibadeta posta obavljaju i druge ibadete, prije svega vrše izdvajanje zekata i sadekatu-l-fitra, ovaj mjesec se, vrlo često, od strane nesavjesnih, pohlepnih i nedobronamjernih pojedinaca i grupa doživljava kao prilika da ova vjerska davanja iskoriste za svoje lične i jednostrane interese. Obzirom da je i Sandžak prostor koji nije pošteđen ovakvih dešavanja, odgovorni smo prenijeti stav vjere po ovom pitanju obveznicima i davaocima zekata i sadekatu-l-fitra, jer od poštivanja ovog stava će zavisiti ispravnost njihovog ibadeta.
Ova fetva se odnosi na sve pojedince i organizacije koje paralelno jedinoj legitimnoj i legalnoj, tradicionalnoj Islamskoj zajednici u Srbiji, vrše različite vjerske aktivnosti, kao i sakupljanje zekata, poput sljedećih nabrojanih vladinih ili nevladinih, domaćih i stranih organizacija: paravjerska tvorevina Adema Zilkića, “Svetionik”, “Put sredine”, “Otvorena ruka”, “Horizonti”, Edukativni centar „Ebu Hanife”, “Ilm”, “Merhamet”, kao i sve druge njima slične, koje vrše istu, nelegalnu aktivnost.
Islamska zajednica je emanet naših predaka kojeg ne smijemo iznevjeriti. Ona je sigurni bedem odbrane naše vjere i naše slobode. Islamska zajednica mora biti sa svojim narodom, snažna i odlučna da brani njegove interese.
PREDSJEDNIK
Muftija dr. Mevlud ef. Dudić
Pljakić – Veljović je obećao rešenje problema
Novi Pazar – Besim Pljakić direktor AD Uniprom čiji su takođe objekti uzurpirani od strane Muamera Zukorlića nakon sastanka sa Direktorom Policije Miloradom Veljovićem izjavio je da su radnici nezadovoljni i da su hteli sami da reše problem od uzurpacije mđutim kolektiv firme je uspeo umiriti radnike da se ide zakonsim tokom.
“Evo već pet godina kako su donete pravosnažne sudske presude i one se ne izvršavaju i došli smo kod direktora policije Veljovića da i od njega potražimo rešenje, on nam je obećao da će se ta rešenja izvršiti”. rekao je Pljakić i zaključio da ukoliko i posle ovog sastanaka ne bude izvršeno rešenje radnici preduzeća će se samoorganizovati i rešiti problem koji imaju a to je zauzeti objekti.
Šemsović Veljoviću – Država da shvati problem ozbiljno
Novi Pazar – Vlasnik uzurpiranih objekata Ćerim Šemsović izjavio je danas nakon sastanka sa Direktorom Policije Miloradom Veljovićem da “država Srbija mora da shvati ovaj problem ozbiljno” i kazao da je spreman da sa svojim radnicima uđe u zaposednute objekte jer su kako kaže primorani da na silu odgovore silom.
“Jasno sam rekao i načelniku PU Novi Pazar Draganu Terziću i i njegovom pomoćniku Društincu kao i danas Direktoru Policije Miloradu Veljoviću da “sam primoran da delujem na isti način kao i oni sa akcionarima i radnicima Lipe i spremni smo da odgovorimo na silu – silom. Nećemo sada jer je mesec Ramazan, mesec posta ali čim to prođe mi ćemo gledati da ostvarimo svoja prava” rekao je Šemsović.
Kako navodi Šemsović objekti koji su uzurpirani nisu privedeni nameni kao verski objekti, ti objekti su po njegovim rečima pretvoreni u kafiće, restorane, nastrešnice što je ruglo u centru grada i dodaje da je računao da svi objekti koji su uzurpirani i oduzeti biti privedeni nameni u duhu vere i verskih objekata.
“Ta Grmija je trebala da bude jedan veliki islamski spomenik u centru grada, nešto gde bi se ljudi slikali, čemu bi se divili ali to je pretvoreno u nastrešnice i kafiterije” zaključio je Šemsović.
