Parlament Turske usvojio je zakon koji otvara put razoružavanju pripadnika PKK, njihovom povratku iz planina i zatvora i reintegraciji u tursko društvo. Odluka je rezultat pregovora Ankare i kurdskih predstavnika, vođenih uz učešće Abdullaha Öcalana, a epilog je usledio 10. avgusta.
Od školskih ekskurzija do političkog zbližavanja
U tekstu se podseća da je za stanovnike istočnog dela Turske, pretežno naseljenog kurdskim stanovništvom, dolazak učenika iz Istanbula i drugih gradova tokom školskih ekskurzija svojevrsni šok. Domaćini su, kako se navodi, bili iznenađeni ljubaznošću gostiju, ali i činjenicom da se oko njih svuda govori kurdski jezik, dok su učenici prvi put imali priliku da vide deo zemlje o kojem su roditelji govorili kao o „opasnom području“.
Druga priča, kako je predstavljena, govori o političkom antagonizmu u parlamentu. Poslanici prokurdske DEM partije, političke naslednice HDP-a, u turskom parlamentu su, prema navodima, uglavnom komunicirali međusobno, uz izolovanost i izostanak značajnije komunikacije sa kolegama iz drugih stranaka. Obe strane su, kako se ističe, smatrale da bi približavanje drugoj strani moglo biti politički štetno.
Pregovori dve godine i uloga Öcalana
Prelom se dogodio, kako piše, nakon više tajnih i manje javnih pregovora između zvanične Ankare i kurdskih predstavnika. U razgovorima je učestvovao i osnivač PKK Abdullah Öcalan, koji se već 27 godina nalazi u zatvoru, a pregovori su trajali pune dve godine.
Epilog je usledio 10. avgusta, kada je turski parlament usvojio zakon sa 468 glasova. Propis, u tekstu opisan kao okvir za političko okončanje jednog od najdužih sukoba u Evropi, predviđa izlazak iz zatvora oko 4.000 kurdskih osuđenika i odustajanje od procesuiranja onih koji u roku od šest meseci predaju oružje.
Šta zakon obuhvata, a šta ne
U tekstu se naglašava da amnestija nije predviđena za osuđenike koji izdržavaju doživotne zatvorske kazne. Nakon isteka perioda od šest meseci, kako se navodi, analiziraće se efekti primene zakona i odlučivati o narednim političkim koracima.
Istovremeno, autor ukazuje da postoji skepsa u pogledu krajnjeg rezultata, imajući u vidu da su slični pokušaji u prošlosti završavali neuspehom. Takođe se podseća na ranije pristupe zvanične Ankare, koja je verovala da može postići asimilaciju kurdske zajednice snagom države i brojčanom nadmoći, dok je kurdski pokret, prema navodima, smatrao da je jedini adekvatan odgovor oružana pobuna.
Prema: rtvnp.rs
