Aćif Hadžiahmetović, vođa odbrane Novog Pazara u Drugom svjetskom ratu, u Srbiji se zvanično smatra narodnim neprijateljem, a u srpskoj historiografiji označen je kao jedan od neprijatelja srpskog naroda na području Sandžaka. Ulogu Hadžiahmetovića, ističu bošnjački historičari, treba posmatrati s činjenicom da novopazarski kraj nije doživio sudbinu ostalih dijelova Sandžaka. Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, 1943. godine u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci
“Čuvanje sjećanja na bošnjačke znamenite ličnosti i velikane predstavlja naš dug i zahvalnost za sve što su učinili za svoj narod”, piše na spomen-ploči posvećenoj komandantu odbrane Novog Pazara za vrijeme Drugog svjetskog rata Aćifu Hadžiahmetoviću, postavljenoj prije više od šest godina u glavnom gradskom šetalištu.
Srbijanski mediji i historičari nedavno su najavili da će novim Zakonom o ratnim memorijalima u Srbiji biti uklonjeni svi spomenici i obilježja koja vrijeđaju vjerska i nacionalna osjećanja, historijske tekovine, veličaju fašističke i separatističke ideje u Srbiji. Navodeći da je spisak spomen‑obilježja podugačak, uz naglasak da će biti uklonjeni već najesen, u nizu spomenika raznoraznim četničkim zločincima i vođama bandi, srbijanski mediji izdvojili su spomen-ploču Aćif-efendiji Hadžiahmetoviću u Novom Pazaru i spomenik pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe (UCPBM) u Preševu.
Javnu podršku da se ukloni spomen-tabla s likom vođe odbrane Novog Pazara tokom Drugog svjetskog rata dao je već 18 godina aktuelan ministar u Beogradu Rasim Ljajić, ističući da tablu nije trebalo ni postavljati.
“Ima ljudi koji misle da je on bio oslobodilac, spasilac, ali je istina da je on bio saradnik okupatora”, izjavio je Ljajić, dodajući da se istim aršinima moraju mjeriti i Aćif-efendija i svi saradnici okupatora, i svi kvislinzi, i četnici, i ustaše… Ljajić je za jedan beogradski provladin list kazao kako je “stvar tu prosta, da to nije samo pitanje zakona, već prije svega pitanje svijesti, interpretacije historije na način na kakav ona jeste”.

SPAŠAVAO JE I SRBE
Aćif Hadžiahmetović (1887–1945), u narodu poznat kao Aćif-efendija, jedan je od najpoznatijih sandžačkih političara između svjetskih ratova. Rođen je u Novom Pazaru 1887. godine od oca Emin-age i majke Jalduze. Osnovnu školu i ruždiju završio je u Novom Pazaru, a u periodu od 1913. do 1920. godine školuje se u Istanbulu i na turskoj Vojnoj akademiji u Bitolju, poznatoj po tome što je na njoj studirao i osnivač Republike Turske Kemal Atatürk. Nakon završetka studija, stječe zvanje kapetana i 1920. godine vraća se iz Turske u Novi Pazar.
U to vrijeme, nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), i na prostoru Sandžaka dolazi do političkog organiziranja Bošnjaka, osnivanjem ogranka jedne od tada vodećih bošnjačkih stranaka na prostorima bivše Jugoslavije – Džemijet. U uže rukovodstvo te stranke u Novom Pazaru izabrani su tada vodeći novopazarski trgovci i rentijeri Ćamil-beg Ejubegović, Mehmedalija Osmanbegović, Šahsuvar-beg Čavić, Alaga Kiljerdžić, Ejub Ljajić i Ahmet Daca, a za generalnog sekretara Aćif Hadžiahmetović.
Zbog neslaganja i odbijanja saradnje s tadašnjim režimom, da se potčini diktaturi kralja Aleksandra I i Nikole Pašića, i nakon represija prema nehrišćanskom stanovništvu i Bošnjacima, Džemijet je u međuvremenu, 1924. godine, zabranjen. Kao jedna od vodećih ličnosti novopazarskog kraja Aćif Hadžiahmetović, u periodu do početka Drugog svjetskog rata, bit će na raznim položajima: poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Jugoslavije, sreski načelnik, član Vakufske direkcije i Vakufsko-mearifskog sabora u Skoplju.
U prvim ratnim godinama područje Sandžaka ponovo će naći u sferi interesiranja različitih političkih grupacija i pod utjecajem raznih ideoloških koncepcija. Novi Pazar, kao centar regije, već na početku tog rata u nekoliko navrata bit će na meti četničkih napada, što će dovesti do samoorganiziranja lokalnih prvaka i formiranja Odbora za odbranu grada, na čijem će se čelu naći Aćif Hadžiahmetović. U odlučujućim borbama s četničkim jedinicama, koje su u periodu od 4. oktobra do 7. decembra 1941. godine izvršile tri napada na Novi Pazar, Hadžiahmetovićeve snage potpomognute Bošnjacima iz Biševa i s Peštera, te posebno Albancima predvođenih Šabanom Polužom iz Drenice (Kosovo), izvojevale su pobjedu i odbile napade.

Za Hadžiahmetovića je karakteristično da je u najtežim trenucima bio spreman na dogovor i pregovaranje.
Predsjednik Društva historičara Sandžaka Esad Rahić u svom djelu Sandžak u Drugom svjetskom ratu, opisujući četničke zločine u Sandžaku i opsadu četnika na Novi Pazar, podvlači da je Aćif Hadžiahmetović ponovo 2. novembra 1941. pozvao u prefekturu nekoliko viđenijih Srba iz Novog Pazara i predložio im da se pošalje delegacija četnicima radi kontakta i nastavljanja pregovora.
“U pismenoj formi je četničkoj komandi dostavljen prijedlog sporazuma o uspostavljanju demarkacione linije koja bi išla linijom: Đurđevi Stupovi – Kosuriće – Ljiljac – Svilanovo – Novopazarska Banja – Brđane – Česmaliju – Vojkoviće i da se svaka strana obaveže da na svojoj teritoriji održava red i mir; da se postigne i sporazum o nenapadanju. Četnički komandant Radomir Cvetić je na ovaj Aćifov prijedlog o uspostavljanju mira i nenapadanju odgovorio ultimatumom da mu odmah preda Novi Pazar. Aćif je onda učinio ono što mu je jedino preostalo – preduzeo je mjere za odbranu grada”, piše Rahić i u istom tekstu navodi da je Hadžiahmetović, na zahtjev partizana, koje je predstavljao Zenun Hasković, da dozvole da uđu u Novi Pazar, odgovorio im da su oni pokušali da pregovaraju sa Srbima i da će i dalje pregovarati i da slobodu saobraćaja ugrožavaju četnici, a ne oni. Osim toga, naglasio je da lokalne vlasti u Deževskom srezu neće dozvoliti nikom da uđe u Novi Pazar.
Rahić je jedan od rijetkih historičara koji naglašava da “ono što se daleko manje zna jeste odnos partizanskih jedinica na ovom prostoru koje su krajem oktobra 1941. godine postigle sporazum sa četnicima da zajednički napadnu na Novi Pazar”.
Ove Rahićeve tvrdnje, uz detaljniji opis i historijske fakte, iznosi i historičar Vukman Ćulafić u Četnička organizacija na terenu Sreza deževskog u toku Drugog svetskog rata.
“Tih dana je Aćif Hadžiahmetović napisao pismo Miladinu Milanoviću, predsjedniku opštine pološke u Vranovini, sreza deževskog, i zahtijevao od njega da utiče na narod da se ne buni i da se ne stvaraju četničke organizacije, jer ako se nešto desi, on, Aćif, neće biti u mogućnosti da spriječi Šiptarima iz Drenice da napadnu na srpski živalj u srezu deževskom. Milanović mu je odgovorio da nema četničkih jedinica na ovoj teritoriji, ali da muslimani bez obzira ko je, ako je Srbin, napadaju ga. Srbi su u to vrijeme osnivali neke seoske straže da čuvaju sela od upada muslimanskih pljačkaških bandi. No, jedna grupa Srba jedne večeri zapalila je 3 muslimanska stoga sijena u selu Vidovu severozapadno od Novog Pazara. Druge večeri su muslimani zapalili neke srpske stogove sijena na granici prema Vidovu. U to vrijeme gomilaju se četnici u Raškoj. Kroz Vranovinu se prenosi vijest da će četnici da napadnu Pazar”, piše Ćulafić.

Aćif Hadžiahmetović zvanično se u Srbiji vodi kao narodni neprijatelj i u srpskoj historiografiji je označen kao jedan od neprijatelja srpskog naroda na području Sandžaka. Nasuprot tome, za Hadžiahmetovića je poznato da je u vrijeme ratnih dana organizirao zaštitu lokalnog srpskog stanovništva, na taj način što je određivao da svaku srpsku kuću ili porodicu čuva bošnjačka porodica. U nekim historijskim izvorima zabilježeno je da je Hadžiahmetović tokom napada na Novi Pazar od osvete albanskih boraca spasio nekoliko stotina Srba tako što ih je sklonio u zgradu suda. U javnoj egzekuciji strijeljan je 21. januara 1945. godine na stratištu novopazarskog naselja Hadžet, s više od 1.500 bošnjačkih patriota. Hadžiahmetović iza sebe nije ostavio muških potomaka.
HADŽIAHMETOVIĆ JE ZNAČAJNA HISTORIJSKA LIČNOST
Ulogu Hadžiahmetovića, ističu bošnjački historičari, treba posmatrati s činjenicom da novopazarski kraj u Drugom svjetskom ratu nije doživio sudbinu ostalih dijelova Sandžaka, posebno Bihora i Polimlja. Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. godine u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.
Historičar i predavač na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru (DUNP) prof. dr. Redžep Škrijelj ukazuje da sandžački Bošnjaci u prvoj polovini 20. stoljeća nemaju veću historijsku ličnost od Aćifa Hadžiahmetovića. Prema njegovim riječima, historiji Srbije ne odgovara istina o drugima i, kada se samo pogledaju udžbenici iz škola, stječe se utisak da u Srbiji osim Srba niko nije živio, čak da su i Rimljani bili Srbi. U takvoj konstelaciji stvari za nauku i historijske fakte nema mjesta.
Za Hadžiahametovića iznosi stav da je on bio politički lider Bošnjaka u ono vrijeme, izabran za sekretara Džemijeta, najveće muslimanske partije između dvaju ratova.
“Bio je na meti svih srpskih režima i do kraja je života vjerovao da ga njegov narod neće izdati. Ispostavilo se da su ga izdali oni kojima je najviše pomogao. Njegovi, kao i egzekutori mnogih uglednih Bošnjaka, bili su u partizanske odore presvučeni pripadnici četničkog pokreta. U Sandžaku među Bošnjacima, posebno nakon 1912. godine, ima onih koji će dok je svijeta i vijeka raditi za svoju korist, a na štetu svog naroda”, navodi Škrijelj komentirajući skorašnje ispade srbijanskih medija i glasnogovornika.
Ukazuje da na srpskoj strani ne postoji jednak tretman i analiza historijskih izvora, te da lični sentiment ne može biti razlog da se mrzi neka ličnost kako bi se dopao nekom ko želi stvoriti negativnu sliku o Bošnjacima.
“Sama priča je sramna i ne doprinosi sveukupnom pomirenju u regionu. Bošnjaci ovog kraja nemaju razloga da se stide svoje prošlosti. Vidjevši da neće da ih zaštiti država ni Nijemci, u Novom Pazaru su se samoorganizirali i u tom samoorganiziranju nisu nikoga napali. Zar je trebalo suditi ljudima koji su odbranili svoju nejač u nekakvim formacijama domobrana? Da je tada napravljen pokolj u Novom Pazaru, Aćif-efendiji ne bi ni sudili niti bi bio zanimljiv. Samo pozivanje da o ovakvim temama govore ljudi koji nisu iz struke govori o želji da se ova tema degradira na način koji bi odgovarao režimima, a s druge strane rehabilitovali su Dražu Mihajlovića, Kostu Pećanac i vođu napada na Novi Pazar Tihomira Šarčevića. Znači, rehabilituju sve zločince nad Bošnjacima”, konstatira Škrijelj.
LAŽI O “ALBANCU” S FESOM
Na svim sačuvanim fotografijama Aćifa Hadžiahmetovića vidi se da je nosio fes, što je u to vrijeme bilo osobeno za ugledne Bošnjake Sandžaka. S druge strane, spočitava mu se da se zalagao za “Veliku Albaniju” i albanizaciju Sandžaka. Osvrnuvši se na optužbe protiv Hadžiahmetovića da je bio Albanac i zalagao se za albanizaciju Sandžaka, Škrijelj objašnjava da prije svega treba razumjeti atmosferu za vrijeme Drugog svjetskog rata te da dolazak Albanaca u Novi Pazar ne bi bio moguć a da to Nijemci nisu htjeli da urade.
“Namjerno mu se pripisuje albansko prezime Bljuta, s ciljem da pokažu da je biti Albanac nešto strašno, nepopularno, antibošnjački, ponižavajuće… Smetao je novom sistemu, a i starim neprijateljima kao izuzetan autoritet jer bi sve izbore, kao izuzetna ličnost, i dalje dobijao. Pogotovo srpskoj strani nije odgovaralo da bude na javnoj sceni, i ne samo oni nego mnogi ugledni intelektualci Sandžaka”, ističe poznati analitičar i historičar iz Novog Pazara.
Prema riječima Škrijelja, posebnu ulogu u kreiranju negativne slike i što gore predstave prema Aćifu Hadžiahmetoviću, kako bi narod zaista smatrao da se radi o monstrumu, imali su Vukman Ćulafić, Mijo Radović i Ramiz Crnišanin.
Kako ističe, neki srpski autori korektniji su od nekih bošnjačkih koji ne potkrepljuju ni jednom činjenicom svoje radove o Aćifu Hadžiahmetoviću. Takav je primjer i tekst Ramiza Crnišanina u Novopazarskom zborniku iz 2009. godine u kojem ne postoji ni jedan argument potkrepljen činjenicama. Među sličnim su i navodi bez historijskih fakata da je Hadžiahmetović pobio sedam hiljada Srba.
“Pljuvati po nekom svom zarad ličnog prosperiteta gadno je, pogotovo u ovoj situaciji kada imamo mlade ljude koji znaju da razlikuju poltronstvo od realne istine. Zbog čega bismo mi mrzili Aćif-efendiju, koji je ovdje zaustavio krvoproliće, koji je zaustavio tri napada na Novi Pazar? Pokušaj odbrane Novog Pazara jeste zaustavljanje zla, a ne širenje zla. Ni jedna insinuacija, ni jedna priča o Aćifu kao ratnom zločincu, kao čovjeku koji je dobio njemački gvozdeni krst ne ide u prilog. Nijemci nisu bili glupi da daju muslimanu krst. Ne postoji ni jedan dokument da je on dobio krst. On i da je dobio nagradu, dobio bi za zasluge u Prvom svjetskom ratu, nije mogao nikako dobiti nagradu za zasluge u Drugom svjetskom ratu jer nije bilo uslova za to, nije imalo vremena za slavu. Kada su vođeni novopazarski Jevreji, ko je pitao Bošnjake šta će s njima, pogotovo Aćifa Hadžiahmetovića.”
Kako podvlači činjenica da Hadžiahmetović nigdje nije bježao iz rodnog grada i od svog naroda, nakon odlaska okupatora, govori da on nije vjerovao da ima razloga za to, mada je mogao.
“Radi se o čovjeku koji je u narodu bio ugledan i imao politički kredibilitet i koji je gotovo na svim izborima dobijao. Bez obzira koja je vlast bila, željela je da ima Aćifa u svojim političkim krugovima zbog toga što je narod njemu nesporno vjerovao. Imao je sposobnosti za uspostavljanje međuvjerskog dijaloga, dobre odnose s tadašnjim Jevrejima i sugrađanima Srbima. Sve priče koje se kasnije ispostavljaju su antibošnjačke. On je po svemu Bošnjak, rođen u Novom Pazaru, gradio sliku o Sandžaklijama u to vrijeme. Naročito mu se imputira da su Sandžaklije dočekale Nijemce. Čitava je Srbija s Nedićem izašla da dočeka Nijemce. Nijemac i fašista ne može biti sinonim jer tada niko nije znao šta će se desiti za pet godina rata i da će počiniti zločine nad Jevrejima, Romima…”, pojašnjava on i dodaje da je sve ono što se iznosi protiv Aćifa kao optužnica napisano od strane srpske historije, ništa ne postoji u njemačkim, albanskim, i hrvatskim arhivima.
POSTUPAK ZA REHABILITACIJU HADŽIAHMETOVIĆA PREKINUT JE 2013. GODINE
Predstavljajući sliku pogubljenja Hadžiahmetovića od strane komunističkih vlasti, Škrijelj smatra da su time htjeli da što više zaplaše Bošnjake pa su egzekuciju 21. januara 1945. sproveli usred dana, iako je do zore držan i hranjen solju da bi se što više patio.
“Pripremanje egzekucije Aćifa nije počelo 1941. godine već od njegovog izbora za sekretara Džemijeta 17. decembra 1919. godine. Danima je bio zatvoren na zindanu, samo u vunenim čarapama i naočigled stanovnika Novog Pazara bio je sproveden na Hadžet, u blizini današnje bolnice. Mnogi ljudi, čak i oni kojima je mnogo pomogao, učestvovali su u njegovom javnom blaćenju, i to nije prvina kod uglednih ljudi iz ovog kraja koji su stradali na taj način. Politika zastrašivanja ‘kada je Aćif-efendija tako prošao, šta će biti sa mnom’ počela je da povlači jednu tešku psihozu i napetosti u Sandžaku koji će povući strašan talas iseljavanja. Slično kao i danas, i u to vrijeme je bilo poltrona koji će zarad ličnog prosperiteta nastojati da se priključe tadašnjoj Organizaciji za zaštitu naroda (OZNA), a kasnije Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Sve te službe upravo su imale svoje Bošnjake koji su radili po sistemu ‘dvojica bez duše, jedan bez glave’. Tako je Aćif otišao. Mnogima je smetala ličnost Aćif-efendije, koji je svojom pojavom bio korpulentna i ugledna ličnost. Poliglota koji je vodio Bošnjake zato što je govorio nekoliko jezika, govorio je turski kao osmanski oficir koji je prošao sve osmanske vojne škole”, podsjeća Škrijelj.
U centru Novog Pazara tablu s imenom i likom Aćifa Hadžiahmetovića, predsjednika i organizatora odbrane Novog Pazara za vrijeme Drugog svjetskog rata, postavilo je 8. maja Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV). Podsjećamo da je tada, nakon intoniranja himne Bošnjaka u Srbiji Ja sin sam tvoj, spomen-tabla postavljena na mjestu gdje je nekada bila kuća Hadžiahmetovića. Bošnjačko nacionalno vijeće proglasilo je 2012. godinu “godinom bošnjačkog kulturnog naslijeđa” u Srbiji i tim povodom postavilo table na kućama i objektima u kojim su živjele i djelovale znamenite ličnosti iz bošnjačke historije.
Tadašnji predsjednik BNV-a u tehničkom mandatu Esad Džudžo rekao je da je postavljanje spomen-table Hadžiahmetoviću dio duga koji se vraća ovom bošnjačkom velikanu i pisanoj historiji koja počinje od Kulina bana, te da se stvaraju uvjeti da se Sandžak pretvori u jedno mjesto gdje se su se stoljećima susretale bošnjačka i islamska i srpsko-crnogorska, odnosno pravoslavno-kršćanska kultura i način života. Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) je još 13. novembra 2012. godine Višem sudu u Novom Pazaru podnijelo prijedlog za rehabilitaciju rahmetli Aćifa Hadžiahmetovića i poništenje presude Vojnog suda Divizijske vojne oblasti za Sandžak br. 6 od 19. januara 1945. godine, kojom je osuđen na smrt strijeljanjem uz trajni gubitak časnih prava.
Prema dostavljenom odgovoru iz Višeg suda u Novom Pazaru, postupak za rehabilitaciju Hadžiahmetovića prekinut je 9. septembra 2013. godine do pravosnažnog utvrđivanja datuma smrti Aćifa Hadžiahmetovića. Viši sud u Novom Pazaru je, na upit da li je Osnovni sud utvrdio datum smrti imenovanog, odgovorio da ne raspolaže tim podatkom.

Izvor Stav, Medin Halilović