Ćamil Duraković, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 21. godišnjice genocida u Srebrenici, ovih je dana ponovo u žiži interesiranja ne samo domaće nego i javnosti u susjednoj Srbiji. 
Digla se kuka i motika da „razapne“ Durakovića zbog odluke Organizacionog odbora da se zabrani dolazak u Srebrenicu svim negatorima genocida i zvaničnom vrhu Srbije, koji genocid u Potočarima nikada nije nazvao pravim imenom.
Bura reakcija
Borac za Srebrenicu, prava povratnika i preživjelih članova porodica najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata našao se tako na žestokom udaru medija iz Republike Srpske i Srbije zbog odluke koju je javno saopćio, ne spominjući ničije ime.
Ovakva odluka Durakovića izazvala je buru reakcija u Srbiji, očekivano, jer su se u njoj mnogi prepoznali i odmah je lažno protumačili na način da BiH tobože sa Srbijom ne želi imati dobre odnose, što je Duraković oštro negirao, ali se nikome nije želio pravdati.
U priču o Srebrenici tako se ponovo uplela politika, nacionalistička retorika, osude, napadi, pa je Srbija, koja je ranije obećala novčanu pomoć za Srebrenicu, najavila i mogućnost odustajanja od najavljenih ulaganja. No, Duraković, koji je među prvima prošle godine u Potočarima dobrodošlicom, zajedno s majkama Srebrenice, dočekao Aleksandra Vučića, premijera Srbije, te žestoko osudio nemile scene tokom komemoracije i dženaze, jasno je svima poručio: “Milionima se ne može kupiti dostojanstvo žrtava!”
Meta napada
Čovjek koji živi 24 sata dnevno za Srebrenicu već je i ranije bio meta napada i predmet osuda, ne samo od čelnika RS, vrha Srbije, nego i pojedinih političara koji obavljaju ministarske pozicije u Vijeću ministara BiH. Među njih se, osim dežurnog Milorada Dodika, predsjednika RS, svrstao i Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH, koji je zabranio svojim uposlenicima da učestvuju u obilježavanju 21. godišnjice genocida u Srebrenici, čime je i on direktno stao na stranu negatora genocida. 
I dok je Srebrenica svake godine povod političarima iz RS da pred najvažniji dan u godini za BiH i Srebreničane svojim izjavama i napadima umanje značaj 11. jula, Duraković je meta skoro svaki dan, ne samo zbog Srebrenice nego i njegove svesrdne borbe za očuvanje bosanskog jezika u školama u RS. 
Duraković je, očito, zbog svoje borbe za pravdu i istinu, sve dok je na čelu Srebrenice i sve dok je hrabar da javno nazove stvari pravim imenom, trn u oku mnogima u RS i Srbiji, ali svi koji ga poznaju isto tako znaju i da on neće pokleknuti. Jedino što mu treba jesu glasovi naroda na izborima, a ne treba sumnjati u svijest bošnjačkog naroda i odlučnost Srebreničana da se masovno odazovu pozivu na registraciju birača i ponovo glasaju za Durakovića 2. oktobra ove godine.
Preživio kolonu smrti

Ćamil Duraković rođen je 1979. godine u Srebrenici. Preživio je srebreničku kolonu smrti. S porodicom je nakon dolaska u Tuzlu izbjegao u SAD, gdje je završio Fakultet pravosudne uprave i savjetne psihologije. Godine 2005. vratio se u Srebrenicu. Obavljao je funkciju zamjenika načelnika, a na općinskim izborima 2012., kao kandidat svih bošnjačkih stranaka, izabran je za načelnika Srebrenice, u kojoj živi sa suprugom i dvije kćerke.

Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Hatidža Mehmedović kaže kako je uvijek, i kako će uvijek dopunjavati sve one koji u svojim obraćanjima izostave riječ genocid.
Prilikom uvodnog izlaganja predsjednika Skupštine opštine Srebrenica Miloša Milovanovića na otvaranju komemorativne sjednice SO Srebrenica posvećene žrtvama u Srebrenici, u jednom dijelu govora on je rekao da je sjednica organizovana kao pomen na žrtve, kada je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” glasno iz publike dopunila riječju “genocida”.
U razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mehmedović je pojasnila da “koliko god pričali o zločinma, zločini su se dešavali”.
“Ali, genocid je nešto što para uši svima i nešto što se ne treba izostavljati iz riječnika jer je to dokazano, to je potvrđeno. To nismo mi porodice dokazale i potvrdile nego je to potvrdio sud i osudio ratne zločince da se u Srebernici počinio genocid. Nažalost dabogdo nije. Ja bi voljela da imam sada jedno svoje dijete nego čitav svijet. Umjesto toga, ja živim potpuno sama, živim od uspomena. Ne živim zapravo, nego izdržavam jednu tešku robiju u tamnici bez prozora i vrata”, poručila je Mehmedović.
Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” kaže kako je uvijek, i kako će uvijek dopunjavati sve one koji u svojim obraćanjima izostave riječ genocid. 
“Reći genocid to je normalno. Ja mislim da je to normalno. To ko želi da izbriše, malo se prevario. To se ne može. To je dokazano”, navela je Mehmedović.
Zanimao nas je stav predsjednice Udruženja “Majke Srebrenice” o poruci da predstavnici Srbije nisu dobrodošli na obilježavanje 21. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone UN-a” Srebrenica i ukop identifikovanih žrtava iz jula 1995. godine. 
“Ja nisam političar, nisam analitičar. Ja mogu da govorim kao žrtva. Što se toga tiče, dženaza je mjesto na koju mogu doći svi dobri ljudi koji suosjećaju s porodicama, pa i oni koji su ratovali po BiH, pa i oni koji su počinili agresiju na BiH, ako oni priznaju svoje greške i ako kažu: ‘Jesmo, pogriješili smo, mi se izvinjavamo. Ali, ne samo da se izvinjavaju, nego da prenesu riječi u djelo. Nama je dosta izvinjenja. Nama treba da se riječi prenesu u djela. Svi takvi su dobro došli. A, oni koji negiraju genocid, koji hoće ne da umanje, nego da prebrojavaju i svaki dan nas smanjuju, ili rade kako im je volja, zaista nije mjesto tu. To se ne odnosi samo na one iz Srbije. Ko je to tako rastumačio, to je pogrešno rastumačio. To nije rečeno da je iz Srbije. Ja sam dala prvu izjavu za to, da nisu dobrodošli oni koji negiraju genocid, ne samo na 11. juli nego nikada nisu dobro došli u Memorijalni centar u Potočarima”, rekla je Mehmedović.
Ona je navela da se nepoželjnost odnosi na sve one koji negiraju genocid. Jer, kaže Mehmedović, oni su u Potočarima “na taj način napravili da su tamo vječno kuće njihove djece, da su tamo njihovi stanovi, da su tamo firme njihove djece”.
“Ne mogu oni koji su to počinili našu djecom da uzmu sebi za pravo danas da malo negiraju, malo profitiraju na onim kostima i krvlju naših najmilijih. Mi, porodice, to nećemo dozvoliti, jer to nema pravo niko. Na to pravo nema niko polagati da može doći kada hoće, raditi šta hoće i profitirati kako hoće. Ja danas hodam i gledam i kupim želju iz mlade djece. Ja sam dosad mogla biti pranena, ali nikada radost tu neću dočekati. Neću nikada osjetiti šta je radost, jer su se neki potrudili da mi isele svu radost iz moje kuće, moga srca i ne samo kod mene nego na hiljade majki, a ostavili samo tugu. Moja vrata otvara samo tuga. Moja vrata nikada više radost neće otvoriti. Zato svi se trebamo pobrinuti, dati minimum od sebe, a to je samo da budemo pošteni i da ako smo pošteni prema sebi, onda i prema drugima. Ako ne želimo zlo sebi da ne poželimo ni drugom kako bi budućim generacijama bilo bolje. A, to je istina, pravda i pravednost”, smatra Mehmedović
Ona kaže kako “djeca moraju sva znati, šta se desilo nad BiH, da je počinjena agresija nad BiH, od Srbije i Crne Gore, koliko god ko to želio ili ne želio”.