„Rijetko ćeš se pokajati zbog onoga što si prešutio, a veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si kazao, i još češće bi se kajao kada bi znao sve posljedice svojih riječi.“ (Lav Nikolajevič Tolstoj)
Čim čovjek čuje promišljanja gospodina Ugljanina, shvati da je ovaj zanimljivi lider iz doba sandžačkog političkog paleolitika poput košnice krcat „činjenicama“ za koje niko osim njega nezna. Te navodne činjenice služe makijavelističkom načelu da „cilj opravdava sredstva“.

Gospodin Ugljanin je nedavno izneo vrlo maštovitu i „ničim izazvanu“ tezu da su lideri svih ostalih sandžačkih stranaka vjerni agenti Državne bezbjednosti, ili kako on upotrebi arhaični izraz UDBE.
Podaci kojima raspolaže Državna bezbjednost se čuvaju u najvećoj tajnosti i mogu stajati na raspolaganju samo ljudima koji visoko kotiraju u njoj. Njih ne zna niko osim njenih kadrova. Samim tim se nameće pitanje: kako gospodin Ugljanin zna podatke koji stoje u tajnim dosijeima ove službe pod „strogo povjerljivo“? Kako to da UDBI-ne najosetljivije tajne, su njemu potpuno dostupne? Da li je u pitanju ćeramet čovjek sa neviđenim sposobnostima proricanja, sandžački Nostradamus, dežurni zabavljač iz okrilja sandžačkog političkog vodvilja, koji povremeno voli da zabavlja gledaoce svojim šeretskim dosetkama ili nešto treće? Od neosnovane klevete do velikog grijeha, nevjerovatno je mali iskorak. Naravno, moj lični stav je da niko od aktuelnih sandžačkih političara, pa niti gosodin Ugljanin nije „uposlenik“ Državne bezbjednosti (UDBE).
Ova bi verbalna bomba bila vjerovatno propraćena kao još jedna od Uglješinih urenbesno-komičnih izjava, da se ne radi o vrlo krupnoj tvrdnji koja ima za cilj da diskredituje, iskompromituje i oljaga čitav niz aktuelnih političara iz Sandžaka, kao i njihove porodice. Zato je gospodin Ugljanin morao duboko da udahne vazduh i da dobro razmisli o posljedicama ovakve ničim argumentovane izjave, prije nego što je tako olahko plasirao u etar.
Tvrdnja da je država odavno našla formulu kako da kontroliše sandžačke muslimane i da to već odavno radi preko Islamske zajednice je više nego smjela (malo Hudba – malo UDBA), jer Islamska zajednica je mnogo širok pojam i obuhvata generacije naših mualima, od kojih mnogi u trenutku davanja izjave nisu među živima. Ako je već siguran u ono što govori morao je iznijeti konkretna imena i prezimena, a ne u isti munafički džak smještati i tako divne ljude i naše velike duhovne uzore kao što su Ismail-efendija Filibalić, Ramiz-efendija Paljevac, Jakub-efendija Memić i druge.
Interensantno, da jedini gospodin Ugljanin zna da je rat u Sandžaku jako „blizu“. Mnogo olahko data izjava o ovako preozbiljnoj temi. Devedesete godine prošlog vijeka su odnijele sa sobom na duži vremenski rok sve balkanske ratove. Skoro cijeli Balkan je pod neposrednom kontrolom i nadzorom NATO pakta. I Srbi i Bošnjaci su umorni od ratova. Postoji ogromna razlika između ratnohuškačkih izjava i ratnih operacija. Ponekada ta razlika zna da bude duga i više stotina kilometara. Lahko je ljudima, sa nogama bržim od vjetra, koji su ratne devedesete godine proveli u drugoj zemlji, čak i na drugom kontinentu, da ravnodušno daju ovakve zastrašujuće prognoze, dok smo mi ovdje sa našim porodicama prolazili kroz nezaboravne strahove i iskušenja.
Jovanovo jevanđelje počinje sa rečenicim: „Na početku beše reč…“ Riječ ponekada zna da bude oštrija i od najbritkije sablje. Zna da izazove nezapamćenu bol i veliko duševno i moralno krvarenje. Kao preventiva potencijalnom sukobu uvijek je bila uzrečica „Nemoj da imamo riječ.“ Zato karakteran čovjek mora svaku riječ pažljivo izmjeriti na vagi istine i morala, pa je tek onda izgovoriti. Riječi su suviše važna i ozbiljna kategorija da bi ih olahko i nepromišljeno upućivali drugim ljudima i eventualno povrjeđivali njihovo dostojanstvo i osjećanja. „Vjerujem kako je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svijet načinimo boljim, kako bi svi postali vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po riječima iza kojih stojimo.“

Esad Rahić