Piše: Richard Falk
Davutogluovo preuzimanje premijerske pozicije u Turskoj predstavlja krunu njegove političke karijere tokom koje je obavljao različite državne funkcije u Ankari. Politički uspon čovjeka s akademskom pozadinom, univerzitetskog profesora duboko posvećenog obrazovanju, sam po sebi djeluje neobično. No, obnašanje tako važne funkcije u državi stvar je bez presedana, ne samo u Turskoj nego i u svijetu.
Ukoliko pokušamo naći sličan primjer u svijetu, vidjet ćemo da je Davutoglu, doduše uz Henryja Kissingera, izuzetak. Iako je ovaj posljednji imao ulogu arhitekte američke vanjske politike u vrijeme apslutne američke dominacije u svijetu, dalje od pozicije državnog sekretara nije mogao.
Davutogluova politička karijera počinje 2002. godine s funkcijom višeg savjetnika premijera. Ubrzo se jasno mogao primijetiti „njegov rukopis“ u nekim važnim segmentima turske vanjske politike.
Davutoglu je naglašavao važnost prilagođavanja novonastaloj situaciji u regionu nakon Hladnog rata. Radio je na usađivanju i jačanju koncepta „nezavisnosti turske politike “ i smatrao da je došlo prikladno vrijeme da Turska postane nezavisan igrač na Bliskom istoku bez oslanjanja na SAD, kao što je to bio slučaj tokom hladnog rata.
Pored toga, Davutoglu je počeo usmjeravati Tursku ka Evropi i raditi na njenom pridruživanju Evroskoj uniji. Shvatio je važnost ispunjavanja „Kopenhaških kriterija“, kojima se definira podobnost jedne zemlje da se priključi EU-u. Ispunjavanje tih standarda je uvrstio u mapu unutrašnjih reformi u Turskoj.
Jačanje civilne vlasti
To njegovo usmjeravanje je bilo od izuzetnog značaja u prvim godinama AKP-ove vladavine kada su odnosi s vojskom bili napeti, a bivšem premijeru Recepu Tayyipu Erdoganu je dalo dodatni razlog da ojača civilnu vlast u državi.
Kao rezultat, postignuti su impresivni rezultati koji se ogledaju u uklanjanju vojske s političke scene nakon što je decenijama bila njen dio. To je izuzetno važan korak u unapređenju demokratije. No, ti impresivni rezultati nisu ostvarili željeni utjecaj na Brisel i sjedište Evropske komisije. Razlog bi mogao biti velika psihološka barijera koja Evropljane sprečava da prihvate jednu muslimansku državu u EU, bez obzira koliko ona ispunjavala „Kopenhaške kriterije“.
Valja napomenuti i to da sekularna opozicija u Turskoj nikada nije priznala Erdoganove zasluge za uklanjanje vojske s političke scene, što predstavlja njegovo najveće dostignuće u razvoju političkog života u Turskoj.
No, vratimo se Davutogluu. On je još od prvih dana bio svjestan važnosti rješavanja sukoba u Palestini i Siriji i pozivao na aktivniju ulogu Turske po tom pitanju. Što se tiče njegovih napora da se Hamas prizna kao legitiman politički subjekt, nakon što je pobijedio na izborima u Gazi 2006. godine, oni nisu naišli na pozitivan odjek u Washingtonu i Tel Avivu. Da jesu, izbjegli bi se mnogi problemi u regiji.
Turska je kontinuirano igrala plemenitu ulogu u suprotstavljanju opsadi Gaze i okončanju politike kolektivnog kažnjavanja. Ti potezi se nisu svidjeli većini zapadnih centara moći, kao ni nekim arapskim prijestolnicama, ali su Turska i njeni lideri time zadobili podršku arapske i javnosti u mnogim drugim dijelovima svijeta. Ti rezultati su još jedan dokaz ispravnosti Davutogluove mudre i principijelne vanjske politike.
Davutogluovoj popularnosti je ponajviše doprinijelo to što je iskoristio prilike za komunikaciju s arapskim svijetom i regionom općenito. Za razliku od propalih pokušaja devedesetih godina pošlog stoljeća da se bivše sovjetske republike u Centralnoj Aziji odjenu u tursko ruho, AKP je uspio pokrenuti investicioni i kulturni val u regiji, koji je implementiran kao dio Davutogluove politike pod nazivom „nula problema“, a koja se tiče odnosa sa susjedima (zatvaranje svih problematičnih pitanja sa susjednim zemljama ili njihovo rješavanje na način na koji će svi biti zadovoljni). To je politika koje se držao otkako je 2009. godine došao na funkciju ministra vanjskih poslova.
Ta politika nastoji ostvariti turske ambicije korsteći „meku moć političke geografije“, tj. pomoću metode privačenja drugih koja ne zahtijeva vojnu moć i demonstraciju sile. Bliski istok je poznat po nefleksibilnoj politici zemalja, ali je konstruktivna komunikacija, izgrađena na zajedničkim interesima, pokazala da može nadići višedecenijske napetosti, nepijateljstva i izolacije.
Optimizam nije dugo trajao
Izbijanje arapskih revolucija je šokiralo i Tursku i svijet. Revolucije su Bliski Istok gurnule u haos, ali u isto vrijeme usadile nadu u bolje sutra. Davutoglu je, kao i većina svjetskih državnika, pozdravio revolucije u arapskom svijetu i smatrao ih poželjnim. Posebno je pohvalio relativno mirno svrgavanje egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Impresionirali su ga mladi ljudi u arapskom svijetu kao revolucionarna snaga svjesna historijskih kretanja i promjena.
No, taj optimizam nije dugo potrajao. Događaji u Libiji, Siriji, Bahrejnu i Jemenu pokazali su da je relativno mirna smjena vlasti u Egiptu i Tunisu bila više izuzetak nego pravilo. Turska je ubrzo morala odabrati na čiju stranu će stati; na stranu onih koji se bune protiv elite koja po svaku cijenu želi ostati na vlasti ili, pak, nastaviti odnose s režimima okolnih zemalja, ne ulazeći u odnos tih režima s građanima.
Sirija je u tom smislu bila najkomplikovanija, pogotovo jer je bila jedna od prvih zemalja s kojom je implementirana strategija „nula problema“. No, nakon što je sirijski režim počeo masakrirati građane, ta strategija više nije bila moguća.
Davutoglu je inteligentno i feksibilno preformulisao svoju strategiju prema Siriji. Pojasnio je da Turska ne može nastaviti normalne odnose s režimom koji ubija vlastite građane i da će stati na stranu naroda, a ne vlade koja je izgubila legitimitet. Tada je shvatio da je vrijeme da se teorija preciznije definiše kao „nula problema s narodima“.
Turska je, iz istih pobuda, dala blagoslov za intervenciju NATO-a u Libiji kada je postalo jasno da režim pukovnika Gaddafija čini zlodjela gušeći revoluciju.
Što se tiče Egipta, turski stav se razlikovao od ostalih stavova u regiji. Turska je odbila blagosloviti vojni udar protiv bivšeg egipatskog predsjednika Muhammeda Mursija. Osim Katara, niko u regiji nije zauzeo takav stav.
Davutogluova teorija vanjske politike bi se mogla sažeti u dvije riječi: principijelnost i pragmatizam, tj. poduzimanje ispravnih koraka, neugrožavajući vrhovne interese zemlje, među kojima je i međunarodno priznanje Turske kao odgovornog strateškog igrača.
Davutgluove teorije su se pokazale uspješnim u nekoliko dijelova svijeta: Balkanu, Krimu, Armeniji, Mijanmaru i Latinskoj Americi. U tim dijelovima svijeta je turska diplomatija težila rješavanju sporova i ostvarivanju interesa naroda na način na koji će dokazati da je Turska važan međunarodni faktor, privredni partner i investitor.
Vjerovatno najimpresivniji takav primjer je pružanje velike pomoći krizom pogođenoj Somaliji, kada je cijeli svijet digao ruke od nje i smatrao je beznadežnim slučajem, zbog čega je porastao ugled Turske u većem dijelu afričkog kontinenta.
S druge strane, uspjeh Davutogluove/Erdoganove politike u Somaliji okrunjen je primanjem Turske kao nestalne članice Vijeća sigurnosti, a Istanbul je postao omiljena destinacija za održavanje različitih međunarodnih skupova.
Uprkos nabrojanim uspjesima, Davutogluova politika je imala i svoje mane i padove. Neke zemlje nisu mogle „svariti“ promjene kroz koje je Bliski Istok prošao prethodnih godina. Možda su Davutogluove ambicije i prekomjerna aktivnost rezultirale nekim nepromišljenim potezima na tom planu.
U tom smislu, kritikovana je turska vanjska politika zbog njene bezrezervne podrške političkim promjenama u Egiptu i Tunisu, smatranja tih promjena konačnim i nepovratnim i odnosa prema njima kao da će one zasigurno zahvatiti i preostale države regije. Vanjska politika Turske nije uspješno procijenila uticaj političkih snaga koje su se opirale promjenama u tim zemljama, kao ni snagu nasljednih režima koji nisu željeli priznati demokratiju kao opciju.
Enormna finansijska podrška Saudijske Arabije i Emirata vojnom udaru u Egiptu i krvavom gušenju Muslimanske braće rezultirala je promjenom odnosa snaga u zemljama regiona.
Dalje, postoje neke stvari koje je teško ispravno analizirati, a koje postavlju brojne upitnike u vezi s nekim odlukama turske vanjske politike. Iako Turci rade na promociji svoje nove političke teorije, ne može se ignorisati činjenica da su sa SAD-om učestvovali u nekim nerazumljivim operacijama, poput učešća u neuspjeloj vojnoj intervenciji u Afganistanu i Libiji.
Pristanak Turske da NATO rasporedi sisteme raketne odbrane na njenoj teritoriji, što Rusija smatra neprijateljskim aktom, također izaziva pitanja i znatiželju.
Izvrstan šef diplomatije
Iz naše perpesktive nam se čini da bi Turska trebala biti malo opreznija u nastojanjima da zadrži dobre odnose sa SAD-om i NATO-om.
Sve u svemu, Ahmet Davutoglu je bio izvrstan ministar vanjskih poslova. Sigurno je da će uspjesima koje je postigao kao ministar vanjskih poslova dodati i premijerske. Zdravo i ispravno rezonovanje prilikom donošenja političkih odluka u kombinaciji sa poštivanjem moralnih principa i akademskih vrijednosti učinili su ga unikatnim političarem.
Impresionira i Davutogluovo shvatanje da uspjeh na međunarodnoj sceni mora crpiti snagu iz uspješne unutrašnje politike, koja zahtijeva političku sigurnost, ekonomski napredak, zaštitu ljudskih prava i okoline i stvaranje demokratske atmosfere.
Zahvaljujući jedinstvenim vještinama i jasnoj viziji novog rukovodstva, Turska se može nadati svijetloj budućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
