Opeče li vas meduza, pomoći će ispiranje morskom vodom i sirćetom, a kod jakih opekotina kao i uboda ribe pauk potražite lekara. Bodlje ježa vadite uz pomoć igle.
Nezgode kod kupanja mogu upropastiti godišnji odmor, stoga je kod ulaska u vodu važno biti oprezan, naglašavaju lekari. Najčešća greška je prebrzi ulazak u more, jezero ili bazen, posebno kod skakanja na glavu ili nakon dugog izležavanja na suncu. Zbog temperaturne razlike može doći do šoka za telo, koji kod srčanih i hroničnih bolesnika može biti fatalan. Zato je važno prvo ući u vodu do kolena, namočiti područja gde se nalaze važni krvni sudovi – poput pazuha, vrata i trbuha.
Opekotini od meduze pomaže sirće
Nakon kontakta s meduzom, na koži dolazi do alergijske reakcije na stvaru koje se nalaze u njihovim pipcima, no ta opeklina najčešće nije opasna. Ipak, ako je površinom veća od raširenog dlana s prstima te se pojave veći plikovi, trebalo bi da se javite lekaru. Kortikosteroidne kreme ublažiće reakciju, a kao prva pomoć poslužiće ispiranje opekotine morskom vodom, kao i sirćetom, limunovim sokom ili urinom.
Bodlje ježa vade se iglom i alkoholom
Bodlje ježa donose velike probleme, ponajviše jer onemogućavaju normalno hodanje dok ne izvadite iglice. Ako ih je malo, to možete učiniti sami uz pomoć dezinfikovane igle, pincete i alkohola. Vadite ih na način kao što biste vadili trn iz kože. Ako su bodlje preduboko ili ih je previše da bi ih sami izvadili, obavezno posetite lekara kako se noga ne bi zagnojila.
Vruća voda nakon uboda morskog pauka
Morski pauk je vrsta ribe koja se najčešće nalazi u pesku, a kako na leđima ima otrovne bodlje do nezgoda dolazi tako što ljudi stanu na njih, dok su kod ribolovaca češći ubodi po rukama. Kako je otrov te ribe osetljiv na temperaturu, najbolje je što pre nakon uboda uroniti u vruću vodu, po mogućstvu što topliju. Dobra prva pomoć je i urin na ubod. Potom se javite lekaru, jer može doći i do grčeva te nesvestice, posebno kod starijih bolesnika i male dece.
Opekotine od sunca smanjuje jogurt
Kod pojave crvenila i osećaja zatezanja nakon sunčanja kao prva pomoć poslužće hladna kupka u koju možete staviti malo jabukovog sirćeta, kao i naknadno mazanje uljem kantariona. Jogurt u debljem sloju pomoći će da ohladite kožu i smanjite opekotine. Ipak, ako se pojave plikovi ili se koža guli, te dođe do otvorenih rana, idite kod lekara po specijalizovanu kremu.
U etno selu u Breznima kod Nikšića, na imanju porodice Blagojević, počelo je takmičenje u izležavanju u debeloj hladovini.
Crnogorci, koje bije glas velikih lenština, dobili su na ovom takmičenju konkurenciju iz Srbije i Hrvatske, jer su se učesnicima iz Crne Gore pridružili i turisti, državljani te dve susedne zemlje.
Takmičari su dobili dušeke i leže na livadi, u hladovini. Među 13 takmičara su i četiri dame, tri iz Beograda i jedna iz Hrvatske.
Cilj je da takmičari ne ustanu, niti sednu tokom 24 časa neprekidno, osim za obavljanje fizioloških potreba.
Pre takmičenja u izležavanju, održano je takmičenje u “maratonu” na 50 metara, a nagradu je dobio onaj koji je na cilj posljednji stigao.
Najuporniji “ležač”, kako je najavio vlasnik etno sela Mićo Blagojević, dobiće nagradu od 300 eura.
Stručnjaci menjaju priču o globalnom zagrevanju i pojavljuju se mišljenja da čovek nije glavni krivac za promenu meteoroloških prilika na Zemlji.
Stručnjaci se u poslednjih dve-tri godine predomišljaju u tumačenju klimatskih promena, sudeći po člancima o najnovijim istraživanjima klimatskih mena u američkom magazinu „Nju sajens”. Donedavno su eksperti bili isključivi i tvrdili da je čovek emisijom gasova s efektom staklene bašte glavni krivac što se klima menja.
Javnosti je plasirano bezbroj informacija o neizbežnoj promeni klime, a nije se čulo drugačije mišljenje. Pentagon u tajnom izveštaju iznosi dramatične procene o budućnosti planete kojoj preti globalna katastrofa, pogibije miliona ljudi u ratovima, od gladi i elementarnih nepogoda, piše „Obzerver”. Posebno indikativno jeste ponašanje Amerike, kada znamo da jedino SAD, inače jedan od najvećih zagađivača atmosfere fabričkim dimnjacima, nisu htele da potpišu Sporazum iz Kjota, kojim se većina svetskih emitera štetnih materija (170 zemalja) obavezala da će smanjiti ispuštanje gasova u atmosferu. O čemu je reč?
– O sve većem upetljavanju politike i u sferu klime – smatra Nedeljko Todorović, meteorolog i istraživač klimatskih mena iz Beograda. Dodaje da je reč o borbi za „kontrolu” u oblasti klime zbog profita.
U članku „Usporavanje klime”, u magazinu„Nju sajentist”, piše da je globalno zagrevanje usporeno.
„Moćni vetrovi na Pacifiku u velikoj su meri odgovorni za nedavno uočena usporavanja globalnog zagrevanja. Intenzivni vetrovi podstakli su toplotu da prosto nestaje u okeanima, zaključili su istraživači Univerziteta Novog Južnog Velsa u Sidneju, u Australiji, u februaru ove godine. Ali, čim vetrovi počnu da jenjavaju, toplota će se opet raširiti po atmosferi”, uvereni su oni.
– Vreme i klima ne slušaju teoretisanje. Temperatura na globalnom nivou posustaje u porastu u poslednjih šesnaest godina – kaže beogradski meteorolog Nedeljko Todorović, u komentaru aktuelnih informacija iz sveta o klimatskim promenama. Dodaje da postoje oscilacije, temperatura malo opada pa neznatno raste, kao i većina meteoroloških parametara, što je uočeno u periodu redovnih merenja. Primećeni su periodi ponavljanja, periodičnosti, oscilacija parametara, pa su tako u stručnoj literaturi odavno prisutni pojmovi NAO (Severnoatlanska oscilacija), PDO (Pacifička dekadna oscilacija) i drugi. Većina oscilacija su na približno 60 godina. Sada, kada se uočavaju praznine u trendu porasta temperature, pokušavaju to da obrazlože na mnoge načine. Kažu da je jaka zima upravo dokaz o globalnom zagrevanju, da su vetrovi nad okeanima dvostruko jači, što predstavlja nestvarnu tvrdnju. Ni sada, kada je uočeno usporavanje zagrevanja, klimatski „stručnjaci” ne odstupaju od svoje teorije i prognoza. Ali, najzanimljivije je da se sve te priče zamenjuju polako pričom o antropogenom uticaju na klimu. Ne bi bilo čudno da za neku godinu nazovieksperti daju saopštenje da je sistematskim radom na smanjenju emisije gasova sa efektom staklene bašte uspešno zaustavljeno globalno zagrevanje. Naš sagovornik ocenjuje da je sve to, nažalost, rezultat preteranog mešanja politike u nauku.
– Analiza ponovljivosti ukazuje da se toplije leto javlja svake tri do četiri godine, zatim na svakih sedam-osam godina i tako dalje. Leto 2012. bilo je rekordno toplo, leto 2013. manje, mada iznad proseka. Ovo leto trebalo bi da bude još malo svežije u odnosu na prethodna dva, što je već očito, jer smo već usred najtoplijeg godišnjeg doba. Uz sve, ne znači da neće biti vrućih dana. Govorim samo o velikoj verovatnoći da tako bude jer priroda ne priznaje naše prognoze i procene, česta su iznenađenja. Pored toga, postoje periodi od 30 do 35 godina sa češćom pojavom vrućih leta, pa zatim period od 30 do 35 godina sa češćim hladnijim letima. Svaki meteorološki parametar ima svoje cikluse. I tako decenijama i vekovima. U srednjem veku postojalo je nekoliko malih „ledenih doba”, pre i posle toga – malo topliji periodi. Temperatura između njih ima amplitudu oko dva stepena, dakle plus-minus jedan stepen. U poslednjih 12.000 godina, od kraja poslednjeg ledenog doba, klima se suštinski nije menjala. Događaju se stalne manje oscilacije meteoroloških i klimatskih parametara, ali i pojava ekstremnih vrednosti kao sastavni deo meteoroloških fenomena – zaključio je sagovornik „Politike”.
Qi wireless standard za punjenje je jedno od najpopularnijih rešenja za bežično punjenje, ali on i dalje ima svojih ograničenja.
S obzirom da koristi induktivno punjenje, uređaj mora da bude položen na punjač kako bi se punio.
Ovo uklanja potrebu za korišćenjem USB kabla, ali ipak niste u stanju da koristite vaš telefon s obzirmo da je on položen na punjaču. Međutim, čini se da bi Wireless Power konzorcijum uskoro mogao da usvoji novu tehnologiju unutar Qi standarda koja će dozvoliti uređajima da se pune na nešto većoj razdaljini.
Ona tehnologaija zove se „rezonantno punjenje“ i dozvoljava uređaju i punjaču da budu razdvojeni 5 centimetara. Ovo nije prevelik razmak, ali će vam dozvoliti da bez poteškoća uzmete telefon i odgovorite na poruku bez prekidanja procesa punjenja.
Pritom, nova tehnologija dozvoljava Qi podlogama da pune više uređaja u isto vreme, sve dok su unutar dometa.
Ono što je možda najbolja stvar u vezi sa novom tehnologijom jeste podatak da će ona biti kompatibilna sa postojećim uređajima tako da neće biti potrebno unapređivati ih.
Novi punjač bi navodno trebalo da ponudi i do 2.000 vati kada je u pitanju punjenje većih kućnih uređaja, a možemo ga očekivati krajem ove godine.
Mnoge od glasina i uzbuđenje u vezi sa novim iPhoenom 6 bilo je povezano sa većim safirnim displejom, međutim, čini se da Apple neće biti prva kompanija koja će korisnicima ponuditi safirni ekran.
Barem ako se kompanija Vivo nešto pita. Sudeći po novom izveštaju i informacijama na društvenoj mreži Weibo u Kini, kompanija planira da predstavi premijum smartfon sa safirnim displejom.
Uređaj bi trebalo da poseduje ekran od 5 inča kao i metalni ram.
Očekuje se da će biti predstavljen u Kini sa cenom od 650 dolara.
Ovo je sve za sada kada su specifikacije u pitanju, a glasine tvrde da će uređaj svetlo dana ugledati pre zvaničnog lansiranja Appleovog iPhonea 6.
Iako smo navikli da mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, svet bi uskoro mogao da ostane bez mnogih ključnih stvari kao što su zlato i antibiotici, piše “Independent”.
Antibiotici
U pitanju je krajnje šokantna vest – svetu ponestaje antibiotika. To znači da bi odlazak u bolnicu radi rutinske procedure uskoro mogao da postane smrtonosan.
Profesorka Dejm Seli Dejvis upozorila je na porast infekcija otpornih na antibiotike, naglašavajući da je ostao samo jedan lek koji efikasno može da leči gonoreju.
„Postoji problem u proizvodnji antibiotika. Nećemo imati novih antibiotika“, istakla je.
Morska hrana
Ukoliko nastavimo sa trenutnim lovom na morski svet, do 2048. godine bi mogli da ostanemo bez morske hrane, sudeći po studiji sprovedenoj 2006. godine.
Grinpis procenjuje da je 63 odsto globalnih zaliha ribe izloženo preteranom ribolovu tako da je potrebna „hitna akcija“ kako bi se naši okeani ponovo obnovili.
Čokolada
Ako vam je ikada bio potreban izgovor da posegnete za čokoladom, sada ga imate. Sudeći po stručnjacima, svetska nestašica kakaoa mogla bi da od čokolade kakvu volimo i poznajemo napravi luksuz do 2020.
Angus Kenedi, urednik „Kennedy’s Confection” magazina, upozorio je da će čokolade budućnosti zameniti kakao i kakao puter sa jeftinijim sastojcima poput nugata i grožđica.
“Čokolada puca na specifičan način zbog količina kakao putera. Međutim, to neće biti u slučaj u budućnosti pošto će proizvođači koristiti biljnu mast – čokolada će biti savitljivija”, tvrdi on.
Vino
Svet polako ostaje bez vina, ako je verovati nedavnom izveštaju kuće “Morgan Stanley”. On je otkrio da internacionalna potražnja nadmašuje ponudu i postojeće zalihe.
Zlato
Svega dve decenije nas dele od iscrpljivanja svetskih zaliha zlata, sudeći po listu “Wall Street Journal”. Kombinacija povećanih cena izvlačenja i trošenje rudnika znači da je sve teže i teže pronaći nove izvore zlata.
Srbija će izaći iz krize za dve godine, a zbog neodgovornosti iz prošlosti zemlja je sada na putu da za šest meseci bankrotira, kaže premijer Aleksandar Vučić, u intervjuu za televiziju B92.
“Ako se budemo ponašali kao ranije, bankrotiraćemo za šest meseci, imaćemo haos u prodavnicama, grčki, argentinski ili ukrajinski scenario”, kaže Vučić za B92.
On ističe da je pitanje plata i penzija takvo da su one povećavane bez ikakve ekonomske osnove i da su time kupovani glasovi, a da je ova vlast odlučila da menja i zaustavi put Srbije ka bankrotstvu.
Na konstataciju da je bivši ministar Lazar Krstić predlagao promene, koje se premijeru “nisu svidele”, ali su stigle procene Fiskalnog saveta koje ukazuju da su Krstićeve mere ipak neophodne, Vučić kaže:”
“Lazar je u pravu, ali je on hteo šok terapiju, a ja smatram da ljudi to ne mogu da prežive. Ne penzioneri, jer su penzije veće nego od nekih u susedstvu, ali oni izdržavaju ne samo sebe, već i svoju decu i unuke”, kaže Vučić.
Vučić kaže da je u Srbiji postojala pogrešna politika “preživljavanja plana za 24 sata” i da niko nije imao nikakav plan. Premijer kaže da se ova Vlada pridržava plana koji podržava “ceo svet” i kojim pokazuju da su odlučni da menjaju.
“U roku od dve godine izvućićemo Srbiju iz krize. Mere neće biti najbezbolnije moguće, ali neće biti onakve kakve predlaže Fiskalni savet, iako oni imaju dobre procene. Mogu da kažem i da penzioneri neće biti dovedeni na ivicu propasti. Povećanje će građani moći da očekuju kada budemo zaradili više. Ne može kao ranije da očekujemo više od onoga što radimo, a na to smo navikli. Ukoliko budemo zajedno radili, razumeli koliko truda i rada je potrebno biće bolje. Na tom putovanju imaćemo mnogo problema, izazova i nedoumica, ali verujem da ćemo 2016. i 2017. godine biti na boljem putu, početi da smanjujemo dug…”, rekao je Vučić.
Obećanje od dve godine se može posmatrati i kao odgovor na pitanje koje, kako kaže premijer, zvaničnici najčešće dobijaju od građana: “kada i kako će da žive bolje”.
“Naše je da damo iskren odgovor, nešto što neće biti demagogija”, kaže premijer.
On je podvukao i da su za katastrofalno stanje u ekonomiji krivi oni koji su od 2007. do 2009. zarad ostanka na vlasti
“Onaj koji kaže ‘glasajte za nas, podićićemo plate i penzije’, taj nije ozbiljan čovek. Mi se bavimo budućnosti, a ne stranačkim stvarima. Nije čudo što je moja stranka ljuta i što ne razumeju moje ponašanje. Ne nudimo mi “, rekao je Vučić.
Vučić je rekao da je “ovih dana” stigla i milijarda evra od prijatelja iz Emirata i da će to biti potrošeno za budžet – za penzije i plate, kao i za pokrivanje nekih kredita.
Na pitanje šta je sa nabavkom strujomera i navodima da postoji tajni ugovor sa Arapima oko tog posla, kao i na pitanje šta je sa Nikolom Džombom i prodajom zemljišta investitorima iz UAE Vučić kaže:
“To su izmišljene stvari i izmišljeni tekstovi u Miškovićevim novinama. Što se Džombe tiče, ne može on ništa da spreči.”
Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon oštro je osudio novi napad na UN-ovu školu u Gazi, rekavši da je Izrael “u više navrata obviještavan o lokacijama tih objekata”.
Ban Ki-moon osudio napad na UN-ovu školu u Gazi kao Foto: EPA “Čelnik UN-a opisao je današnji izraelski zračni udar kao “moralnu katastrofu i zločinački čin”, prenosi Sky News.
Kazao je da je napad “teško kršenje međunarodnog prava” i pozvao je da se odgovorni za njega privedu pravdi.
U zračnom udaru, drugom u ovoj sedmici na školu pod upravom UN-a koja pruža utočište Palestincima, ubijeno je najmanje deset civila.
Još 30 ljudi je ranjeno u utočištu u gradu Rafahu u pojasu Gaze.
Znanje’ se sada prodaje kao povrće na tržnici. Plaćanjem besramno skupe školarine ne postajete pametniji nego samo dobivate komad papira zvan diploma, smatra filozof i publicist iz Zagreba Tonči Valentić
Globalnu krizu je bilo moguće predvidjeti, ali ne i njene dosege, smatra filozof i publicist iz Zagreba Tonči Valentić. Podsjetio je da su još prije desetak godina neki poznati filozofi zagovarali tezu da je lakše zamisliti uništenje planeta u nekoj kataklizmi negoli propast kapitalističkog sustava. Valentić se bavi književnošću i savremenom filozofijom, filmom, sociologijom i medijskom teorijom. Autor je knjiga Mnogostruke moderne (2006) i Camera Abscondita: Zapisi o ontologiji fotografije (2013).
Većina svjetske inteligencije za globalnu ekonomsku krizu “optužuje” neoliberalni kapitalizam. Je li bilo moguće predvidjeti i spriječiti njegove posljedice i zašto se sada priča o tome?
Tonči Valentić: Danas među teoretičarima raznorodnih disciplina postoji prešutni konsenzus da je neoliberalni kapitalizam jedini i ekskluzivni krivac za globalnu ekonomsku krizu i u tome, naravno, ima istine.
POJAM KLASE
Nužno je vraćanje pojma klase i klasne borbe, kao i solidarnosti, deregulacije i redistribucije dobara u politički diskurs.
Potrebno je odlučnosti i snage za moralno djelovanje kako bi se doveo u pitanje sustav globalnog kapitala i njegovih lokalnih političkih predstavnika.
Ako ljevica sama ne bude imala snage za taj pothvat, onda će posljedice biti razorne za čitav svjetski politički, ekonomski, društveni i kulturni poredak.
Problem je, međutim, što suvremena globalna geopolitička, društvena i ekonomska zbivanja svojom kompleksnošću nadilaze ovaj točan, ali u osnovi nepotpun interpretativni obrazac. Retrospektivno gledano, iako se čini da smo nakon pada Berlinskoga zida svjedočili veličanstvenoj pobjedi neoliberalne doktrine, događaji u protekla dva desetljeća pokazali su u kojoj je mjeri takva pobjeda bila privremena, krhka i varljiva.
Do globalne društvene i političke krize je, naravno, došlo zbog ekonomskih previranja, uzrokovanih spekulacijama na financijskom tržištu i strukturiranjem onoga što neki danas nazivaju “kapitalizmom 21. stoljeća”, no hegemonija neoliberalnog koncepta skrenula je pažnju s jedne važne činjenice, a to je potpuni krah ljevice, koja je, naizgled paradoksalno, i sama doprinijela spomenutoj krizi.
Dijalektika “kapitalističkog moderniteta” u relaciji je s nemogućnošću artikuliranja općih ekonomsko-političkih i društveno-intelektualnih parametara recentne društvene teorije. Predvidjeti krizu bilo je, dakle, moguće, ali njene dosege teško, a spriječiti njene posljedice još teže. Međutim, za iznalaženje odgovora na ovo pitanje nužno je više promisliti samu narav kapitalizma nego neoliberalizma kao primarno ekonomske doktrine. Uzmimo dva paradigmatska primjera: pitanje vlasništva i proces akumulacije.
S nastupanjem ekonomske krize pokazalo se da i najtvrdokornije neoliberalne države poput SAD-a moraju posegnuti za socijalističkim rješenjima, poput redistribucije dobara, da bi umanjile krizu (gubitak novca velikih privatnih poduzeća saniran je iz državnog proračuna, baš kao što je to bio slučaj u socijalističkim zemljama, samo s razlikom što je ovdje privatni kapital spašen zahvaljujući poreznim obveznicima, odnosno građanima).
Jedno od glavnih područja borbe danas jest borba između materijalnog i nematerijalnog vlasništva, pri čemu se neoliberalizam oštro protivi ideji zajedničkog vlasništva, s time da na opasan i nepoželjan neoliberalni proces akumulacije izvlaštenjem ljevica nije našla prikladan odgovor, osim nekog oblika “kognitivnog kapitalizma”, koji se kreće u smjeru od profita do rente, odnosno patenata ili slobodnog softvera kao onog što predstavlja alternativni način proizvodnje, tzv. komunizam zajedničkog.
Strukturalni problemi kapitalističke ekonomije i neoliberalnog kapitalizma u sve većoj mjeri izlaze na vidjelo i utoliko se može reći da su dramatična društvena i ekonomska kriza s kojom se danas suočava cijeli svijet rezultati poznate utopijske vizije o kraju povijesti te da je ljevica bila u pravu kad je nevoljko prihvaćala ovu novu postmodernističku utopiju.
Koja je alternativa neoliberalnom kapitalizmu?
Tonči Valentić: Ovdje bismo slobodno mogli biti ironični, citirajući poznatu krilaticu: “There is no alternative!” [Nema alternative] Još prije desetak godina neki poznati filozofi zagovarali su tezu da je lakše zamisliti uništenje planeta u nekoj kataklizmi negoli propast kapitalističkog sustava. Postoji li, dakle, neka istinska alternativa? Ako govorimo iz perspektive početka 21. stoljeća, nakon stotinu godina socijalističkih zabluda i neuspjelih marksističkih eksperimenata te neoliberalnih nasrtaja na samo društveno tkivo, onda valja promisliti o stvaranju neke dugoročne i dalekosežnije alternative koja bi imala u vidu da ljevičarska misao danas ipak nije posve iscrpljena kao što se to činilo na kraju prošloga stoljeća.
STUDENTSKA BLOKADA 2009.
Ako je u socijalizmu barem postojao privid da se unutar jasno definirane realne epistemološke politike moći moglo razvijati kritičko mišljenje (što je i zadaća univerziteta u izvorno filozofijskom smislu), danas ne postoji ni taj privid.
Studentska blokada sveučilišta u Hrvatskoj 2009. godine (kao zasad jedina politički i društveno relevantna pobuna od osamostaljenja Hrvatske, jedina autentična emancipacijska gesta) završila je neuspjehom – ne nužno zato jer nije uspjela hegemonizirati društveno polje obrazovanja već stoga jer se rasprodajom diploma razotkrilo prazno mjesto spram kojeg je nemoguće izvršiti svojevrsnu depolitizaciju ili repolitizaciju, zato jer je znanje prestalo biti povlašteno mjesto moći.
Upravo ljevica bi trebala popuniti prazninu nastalu kao rezultat kraha neoliberalnog projekta i opadanja kapitalističke društvene i ekonomske moći te se organizirati i reformirati na svim razinama, počevši od teorijskih preoblikovanja do konkretnih formiranja utjecajnih političkih stranaka.
Ukratko, ljevica bi se danas trebala vratiti pojmu politike koji je danas toliko zamagljen da mu se stvarni obrisi više ne naziru, i oblikovati programe konkretnoga socijalnoga razvoja koji ne bi bili tek mrtvo slovo na papiru. Pri tome, dakako, treba imati na umu da ljevica ovdje označava vrlo širok spektar različitih teorijsko-političkih pozicija.
Pokušaji revitalizacije ljevičarskih ideja namrijetih iz prošlosti zbivaju se pod agendom ponovnog propitivanja samih temelja socijalističko-marksističke hegemonijske doktrine, ovaj put lišene njena historijskog naslijeđa, odnosno balasta propuštenih šansi i poraženih političkih sustava. Dakle, ako postoji neka alternativa, ona se sastoji u tome da je nužno što hitnije ispuniti političku prazninu koju je iza sebe ostavio neoliberalni kapitalizam te izaći iz starih sukoba i paradigmi u horizont ozbiljenja starih ideja na novim zasadama, prilagođenih novome vremenu i novim društvenim okolnostima.
U tom je smislu poznata opreka “socijalizam ili barbarizam” nanovo od presudnog značaja za opstanak socijalnog tkiva, jer će u slučaju neuspjeha upravo ljevičari biti odgovorni za trijumf barbarizma.
Univerziteti su nekad služili za diskurzivnu proizvodnju znanja, a danas su postali fabrike novca. Kada je došlo do preokreta?
Tonči Valentić: Da bi se u potpunosti razumjela transformacija univerziteta iz društvene institucije najvišeg znanja u tvornicu novca i uvidjelo na koji način je instaliran katastrofalan bolonjski sustav, kojemu je jedina svrha potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja, prije svega je potrebno imati na umu da se ovdje primarno radi o određenoj epistemološko-političkoj formaciji.
To znači da je praktično-društvena funkcija univerziteta u socijalizmu, kojoj je glavna zadaća bila institucionalizirati marksističku ideologiju i njen društveno-politički poredak, praktički preko noći izgubila svoje legitimacijsko uporište. U tzv. periodu tranzicije (koji nije ništa drugo do li legalizirana pljačka društvenih dobara), privatizacija je prolazila kroz nekoliko faza, a njen posljednji stadij je posljedična preobrazba znanja u robu. Kada je došlo do preokreta? Onda kada političke institucije više nisu trebale obrazovne institucije kao sredstvo legitimacije: u tome se nalazi sama srž ove “epistemološke politike”. U Hrvatskoj se to desilo krajem 90-ih s padom Tuđmanova režima, kada je započela nova faza tranzicije.
Mislim da bismo ovdje mogli izdvojiti tri glavne faze: u prvoj je došlo do nekontroliranog (ratom i autoritativnim režimom omogućenog) otimanja materijalnih dobara koja su imala status “društvenog vlasništva” – tvornica, proizvodnih pogona, nekretnina, zemljišta… Nakon završetka rata uslijedila je druga faza: prisvajanje i državna rasprodaja banaka, telekomunikacijske infrastrukture, institucija od vitalnog značaja, uslužnih i sekundarnih djelatnosti, a potom je došlo do privatizacije nematerijalnih dobara kao treće faze ovog našeg “kognitivnog kapitalizma”.
U njoj se više nije moglo ništa uzeti, jer je praktički sve već pokradeno, pa je ostalo samo “znanje”, koje se sada prodaje kao povrće na tržnici. Naravno, tu nema govora o “znanju”: plaćanjem besramno skupe školarine ne postajete pametniji, nego samo dobivate (ponekad bezvrijedan) komad papira zvan diploma.
Balkanske zemlje suočene su s hiperprodukcijom diploma. Šta su moguće posljedice tog trenda? Ima li u tome nečeg dobrog?
Tonči Valentić: Da, cijelo područje Balkana (ili “regije”, što je sad postao novi, politički korektniji termin) zahvatio je virus hiperprodukcije diploma; kao što sam maloprije spomenuo, najčešće bezvrijednih papira. Na prostoru od Triglava do Gevgelije, kako se nekad tepalo, privatni fakulteti, visoka učilišta i obrazovne ustanove različitih profila niču kao gljive poslije kiše. U zadnjih deset godina osnovano je vjerojatno više fakulteta nego što ih je dotad postojalo u Jugoslaviji.
Razlog je, naravno, tržišne prirode: najveći dio njih čine struke koje nude mogućnost (ili ponekad privid) lakšeg zapošljavanja, ali opet primarno ekonomsko-menadžerske provenijencije, jer je nakon kolapsa društveno-humanističkih znanosti koje – nemojmo se zavaravati – nijednom europskom, a kamoli balkanskom/regionalnom društvenom sustavu više nisu potrebne, došlo do prividne potrebe za određenim profilom diplomanata.
DVOSTRUKI STANDARDI
Licemjerje se sastoji u tome što fakulteti studentima nameću visoke kriterije izvrsnosti i kvalitete, a sami i dalje funkcioniraju prema karitativnom načelu uhljebljenja neproduktivnih “znanstvenika”, koji bi bez univerzitetske sinekure završili na cesti, bez mogućnosti nalaženja ikakvog posla, jer ne bi preživjeli pravu tržišnu utakmicu.
Ukratko, izvrsnost se zahtijeva od studenata, ali ne i od nastavnika.
Nažalost, teško je očekivati da će uskoro doći do neke ozbiljnije reforme visokoškolskog obrazovanja.
Simptomatično je da, primjerice, privatnih studija inženjerske, agronomske, elektrotehničke, matematičke ili, naprimjer, geodezijske struke zapravo i nema, ostali su samo državni fakulteti, iako su sva navedena područja itekako financijski dugoročno isplativija od onih koji su metastazirali u tolikom broju da više ni u Hrvatskoj, ni u regiji nitko ne zna što bi sa svim tim “menadžerima” u društvu u kojem više nema ni radnika ni tvornica kojima bi, tobože, mogli upravljati.
Posljedica tog trenda je potpuni kaos u visokom obrazovanju, gubitak svih kriterija i propast humanističkih studija, koji jedini mogu biti relevantno mjesto kritičkog promišljanja stvarnosti i mjesto mogućeg otpora (foucaultovski izrečeno) antropološko-epistemološkoj biti tehnologije u dobu posthumanizma u kojem se nalazimo.
No, da se vratim na zadnji dio Vašeg pitanja – ima li u tome nečeg dobrog? Ima, ali kako za koga. Za privatne fakultete to je svakako značajan financijski benefit, a za državna sveučilišta sjajna prilika za podebljanjem ponekad ionako prevelikog budžeta zavlačenjem ruku u džepove studenata.
Naime, treba imati na umu da su državni fakulteti danas neka vrsta hibrida (ili, bolje reći, bastarda) “socijalističkog” i “buržoaskog” univerziteta. Preciznije rečeno, akademski pogon, odnosno znanstveno-nastavničko osoblje, jako dobro i lukavo koristi činjenicu da, zahvaljujući tek napola dovršenoj transformaciji, igra dvostruku ulogu: i dalje je neka vrsta socijalističke humanitarne ustanove za zbrinjavanje mediokriteta koji mirno i bezbrižno čekaju penziju, a s druge strane se ponašaju prema tržišnim modelima prodaje “znanja” kao skupe, a nekvalitetne robe.
Je li Hrvatska prošla složeni proces psihološkog i simboličkog približavanja Evropskoj uniji?
Tonči Valentić: Godinu dana nakon što je Hrvatska primljena u članstvo EU, možemo samo potvrditi onu staru izreku: “Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto.” Za prosječnog građanina jedina konkretna i opipljiva dobit je jeftiniji roaming u inozemstvu i lakše prelaženje granice, zbog toga što više nije potreban pasoš nego samo osobna iskaznica.
Postoje određene prednosti pri zapošljavanju u zemljama koje nisu postavile moratorij, ali s obzirom na katastrofalnu ekonomsku situaciju u većini zemalja EU-a, teško je očekivati veći odljev stanovništva, tek nešto malo više onih koji su iz deficitarnih struka. Nakon čitavog desetljeća mukotrpnih pregovora i “tisućljetnog sna” o hrvatskoj samostalnosti, psihološki i simbolički “ulazak” u Europu postao je traumatično mjesto dvostruke, promašene “penetracije”: to je načelo “mi smo oduvijek bili dio Europe, želimo sada ući i formalno” i “ništa konkretno nismo dobili nakon što nas je EU prigrlila u svoje okrilje”.
Treba imati na umu da je od svih zemalja bivše Jugoslavije povijest odnosa između Hrvatske i Europe definitivno najkompleksnija i da je tu riječ o historijatu koji je bio i ostao neuralgična točka konstrukcije hrvatskog identiteta ne samo zadnjih dvadesetak godina, nego se taj nezdravi odnos održava barem pola milenija, ponekad dobivajući tragikomična obilježja. Ta shizofrenost, rascijepljenost između želja i stvarnosti, nadanja i realiteta, kompleksnija je i od najzamršenijih muško-ženskih odnosa: već 500 godina to je odnos dva neravnopravna partnera koji u nezdravoj vanbračnoj vezi igraju opasnu igru međusobnog odbijanja i privlačenja, samonametnute uloge žrtve i viktimizacije, a s druge strane obožavanja, posesivnosti i ljubomore, ljubavi i mržnje, prijezira i žudnje.
Dakle, radi se o dvije razine. Na onoj formalno-birokratskoj udovoljavanje kriterija EU-a nije postignuto, jer, primjerice, nije došlo do reforme katastrofalno neučinkovite državne uprave, korumpiranog pravosuđa, efikasnijeg upravljanja javnim dobrima, elementarnog funkcioniranja državnih institucija, izlaska iz teške ekonomske krize, razdvajanja crkve od države… Prema tim kriterijima, Hrvatska nije “dobra” članica, odnosno dobar “učenik”.
Druga je razina mnogo važnija, jer je simboličke naravi i duboko je ukorijenjena u mentalitet prosječnog hrvatskog malograđanina, koji je još od 90-ih tugaljivo prizivao “Antemurale Christianitatis”, osjećajući se povrijeđeno i odbačeno od partnera kojem je u više navrata spašavao život od otomanske najezde, žrtvujući samostalnost nauštrb pripadnosti evropskom civilizacijskom krugu.
Nakon turbulentnog ratnog i poratnog razdoblja, kada je službena politička ideologija i historiografija izbjegavala Hrvatsku smjestiti na područje Balkana, hrvatski identitet se u kulturološkom imaginariju kasnije pokušavao višestruko locirati i kognitivno mapirati kao europski, srednjoeuropski i mediteranski: otad bijeg od Balkana i simbolički ulazak u Europu predstavlja dominantan narativ koji samo cementira već postojeće stereotipe i diskurzivne obrasce.
Naravno, cijela Jugoistočna Europa uvijek je bila bojno polje: smještena između imperijalnih i lokalnih moćnika i oblikovana složenim konfiguracijama i stalnim promjenama granica – bila je neprestano prisiljena reartikulirati kolektivne i individualne identitete. No, Hrvatska je u tome, ipak, iznimka zbog faktora koje sam maloprije naveo.
U tom kontekstu je važno spomenuti i tzv. mitologiju tranzicije, koja se umnogome ne razlikuje od onog što se u antropologiji naziva “ritualima prijelaza”: granica između socijalističkog i kapitalističkog društva, odnosno iskustva života u ta dva sustava, ispostavila se mitskom granicom, postala je krucijalnom točkom razdvajanja na život “prije” i “poslije”.
Pripadnici pokreta Islamska država zauzeli su dva manja grada na sjeveru Iraka, nakon što su iz njih potisnuli sigurnosne snage Kurda, potvrdili su irački dužnosnici i očevici.
Gradonačelnik Mosula Atheel al-Nujaifi, koji je izbjegao iz tog, drugog po veličini iračkog grada prije nego što su ga snage Islamske države, zajedno sa sunitskim borcima, zauzele u lipnju, rekao je agenciji AP da su, poslije žestokih borbi, “pali” gradovi Zumar i Sinjar.
Stanovnici dva grada, koji su zatražili da ostanu anonimni, iz straha od odmazde, potvrdili su Nujaifijeve riječi, navodi američka agencija.
Navodno je, u prvoj velikoj pobjedi Islamske države nad kurdskim borcima, zauzeto i jedno naftno polje.
Prijete da će ući u Bagdad
U sukobima širom Iraka dan ranije je poginulo najmanje 46 ljudi, nakon što su pripadnici Islamske države na sjeveru zemlje ubili 16 kurdskih boraca, dok je u borbama s pobunjenicima poginulo 30 iračkih vojnika i pripadnika šiitske milicije.
Skupina Islamska država zauzela je velike dijelove teritorija na zapadu i sjeveru Iraka u lipnju, prije nego što je zaustavljena njihova ofenziva nekoliko desetaka kilometara od Bagdada.
Smatra se da predstavljaju najveći izazov stabilnosti Iraka od pada Saddama Husseina prije 11 godina.
Nakon što su brojni irački vojnici pobjegli pred ofenzivom Islamske države, šiitske milicije i kurdski borci pojavili su se kao ključni bedem obrane protiv pobunjenika, koji su zaprijetili da će umarširati u Bagdad.
Pobunjenici su kasnije postavili svoje crne zastave na zgradama u Zumaru, u ritualu koji je u prošlosti bio uvod u masovna pogubljenja zarobljenih protivnika i nasilno nametanje ideologije koju čak i Al-Kaida smatra pretjeranom.
