SARAJEVO – Povodom 19. godišnjice genocida u Srebrenici, oglasila se i poznata glumica i humanitarka Angelina Jolie. Jolie je poručila da je srcem uz 175 porodica koji su jučer na vječni počinak ispratili svoje voljene u Srebrenici, kazavši da je njihovo dostojanstvo i snaga ono na što se treba ugledati.
Angelina je izjavila i da je mislima i suosjećanjem sa mnogima iz BiH čiji su očevi, muževi, braća i sinovi brutalno ubijeni tokom genocida prije 19 godina, ali čija tijela još nisu pronađena.
“Ovi hrabri preživjeli Srebreničani žive sa nemjerljivom boli i dubokim osjećajem nesigurnosti. Mnogi od njih nikada nisu došli do pravde”, kaže Angelina dodavši da neki pokušavaju negirati historijske činjenice.
No, podvlači ona, genocid u Srebrenici nikada ne može biti izbrisan i treba ostati na savjesti svih nas.
“Svijet nije spriječio ubistva više od 8000 nevinih muškaraca i dječaka 1995. godine. U znak sjećanja na njih, ali i zbog preživjelih, dužni smo zauzeti se za istinu i pomoći BiH da postigne dugotrajnu stabilnost i budućnost oslobođenu straha”, stoji u izjavi Angeline Jolie.
Udruženje bankarskih klijenata “Efektiva” podići će tužbu zbog nezakonitog povećanja cene obaveznog auto-osiguranja za 45 odsto, jer i posle višestrukih apela na Narodnu banku Srbije i osiguravajuće kuće da vrate cene na stari nivo, to nije učinjeno, piše 24sata.rs.
Oni su pozvali sve vozače da u znak protesta protiv ovog poskupljenja u ponedeljak u podne zaustave svoje automobile na 10 minuta gde god da se u tom trenutku budu našli.
– Elemente za tužbu već smo pripremili, sad ih obrađuje tim pravnika da bi videli protiv koga bi trebalo da bude uperena, ali pretpostavljamo da će biti uperena protiv NBS. Nadamo se da do borbe na sudu neće doći i da će nakon protesta banka da poništi ovu sramnu odluku koja ide direktno na štetu građana Srbije – kaže Dejan Gavrilović iz “Efektive”.
Kako bi protest bio dovoljno upečatljiv, “Efektiva” poziva sva udruženja vozača, taksi udruženja, udruženja autoprevoznika, motociklista, kao i istaknute pojedince, da se udruže kako bi se “koordinisanom akcijom u budućnosti sprečili slični potezi osiguravajućih kuća i države”.
U povodu genocida u Srebrenici turska hakerska grupa oborila nekoliko srpskih internetskih stranica.
Turska hakerska grupa Ayyildiz (Zvijezda i polumjesec) u povodu 19. godišnjice genocida u Srebrenicioborila je veliki broj srpskih internetskih stranica.
Na srušenim stranicama grupa koja sebe naziva International Force Team istakla je zastave Bosne i Hercegovine i Turske. Na hakiranim stranicama čuje se muzika.
Ispod teksta postavljene su fotografije Marša mira, porodica ubijenih Srebreničana, tabuta s identificiranim žrtvama i druge.
Prefiks ‘rs’
Oborene stranice su uglavnom s prefiksom “rs”, a među njima su: pesifit.rs, fortuna.rs, udruzenjeora.org.rs, pogrebneusluge-vrsac.rs, myberza.com, darwin.rs, ekonomskaks.edu.rs, skola.edu.rs, kanjiza-muzicka.skola.edu.rs…
Sličan napad je izveden i prošle godine povodom obilježavanja godišnjice srebreničkog genocida.
Tada je na stranicama bila postavljena turska zastava s lijeve strane, a s desne fotografija Mustafe Kemala Ataturka u vojnoj uniformi, prenijela je Turska radio-televizije (TRT).
Predsjednik bh. entiteta RS poručio da duboko i iskreno saosjeća sa prijateljskim jevrejskim narodom i državom Izrael.
Predsjednik bh. entiteta Republike Srpske Milorad Dodik uputio je pismo izraelskim vlastima, u kojem je izrazio „potpuno razumijevanje i podršku odlučnosti da na terorističke prijetnje i akcije protiv Izraela odgovore na adekvatan način, štiteći sigurnost svojih građana i njihovu imovinu“.
Dodik je istakao da sa posebnom pažnjom i zabrinutošću prati razvoj situacije u Pojasu Gaze, jer „duboko i iskreno saosjeća sa prijateljskim jevrejskim narodom i državom Izrael“.
“Terorističke prijetnje i akcije militantnih islamističkih grupa su prijetnja cjelokupnoj svjetskoj zajednici, pa bi i ona morala stati u jedan front protiv takvih prijetnji”, istakao je Dodik u pismu.
Izrazio je uvjerenje da će se država Izrael oduprijeti takvim prijetnjama i da će se mir vratiti na cijelu teritoriju Izraela.
Više od stotinu palestinskih žrtava
“Primite izraze našeg dubokog poštovanja, podrške i saosjećanja sa Vašim narodom”, naveo je Dodik.
Izrael je od ponedjeljka do danas na Gazu ispalio 2.061 raketu, od čega 1.402 iz zraka, 330 sa kopna i 329 sa mora, navode organizacije za ljudska prava. Palestinci su uzvratili sa ispaljenih gotovo 600 raketa.
U šest dana, odnosno od ponedjeljka do danas poginuo je 121 Palestinac. Prema medicinskim izvorima, najmanje 904 Palestinca su povrijeđena.
Na Zapadnoj obali su 12. juna oteta trojica jevrejskih mladića koji su nakon 18 dana pronađeni mrtvi. Samo nekoliko dana kasnije, 2. jula, otet je palestinski mladić i istog dana živ zapaljen.
Nakon toga međusobni napadi su eskalirali, a izraelska vojska je 7. jula počela akciju protiv Palestinaca “Zaštitna linija”.
Izraelska vojska u šest dana ispalila 2.061 raketu na Gazu gdje je ubijen 121 Palestinac, a više od 900 ranjeno.
Piše: Mohammed Omer
Za Alu al-Jarwshaa, njegovu suprugu i njihovo dvoje djece najteži dio dana nastupa kada počne padati noć. Skupljeni zajedno u tami, roditelji se bore da utješe svoju djecu koja ih stalno zapitkuju o glasnim eksplozijama koje se čuju vani.
Porodica se premješta iz jednog dijela stana u drugi, kako bi pronašli sigurno mjesto. Druge porodice koje žive u blizini spavaju ispod kreveta kako bi se zaštitile.
„Noć je usijana, ne znamo ko će biti na vijestima. To možemo biti svi mi“, kaže 31-godišnji otac za Al Jazeeru, dok ga njegov stariji sin Mohammed, koji ima tri godine, čvrsto drži za nogu.
Jedan je sat iza ponoći i niko u njihovoj kući ne spava – čak ni dvojica Jarwshinih sinova od godinu i po. To se dešava prethodnih pet noći, otkako su počeli napadi izraelske vojske.
„Oče, svi ćemo umrijeti“, kaže jedno od djece sa suzama u očima.
Njihova kuća nalazi se samo nekoliko stotina metara od kuće lidera Hamasa u Gazi, što ih čini većom metom za izraelske bombe.
U ranim jutarnjim satima sve se trese od tri eksplozije koje se čuju u blizini. „Imamo samo vjeru u Boga da nas zaštiti“, ističe Jarwsha.
Zbog redukcije struje koja obično traje između 12 i 16 sati svaki dan, porodice nemaju pristup informacijama gdje se dešavaju zračni napadi. To, također, utječe na njihov ramazanski post, te su mnogi od njih prisiljeni jesti šta god mogu pronaći u tom momentu, često u mraku.
„Samo po danu možemo živjeti. Nikada nisam volio noći tokom izraelskih ratova, bilo da nas bombarduju avioni F16 ili se [palestinske] rakete ispaljuju u blizini. Uplašeni smo, buka je prejaka“, kaže on za Al Jazeeru.
Porodice u Gazi svaku noć provode u strahu hoće li upravo oni biti meta sljedećeg zračnog napada.
„Izraelski geler nikada ne diskriminiše“, govori Jarwsha, dok njegova supruga i djeca plaču.
„Iz tog razloga nikada nisam volio noć. Podsjeća me koliko smo ranjivi u ovom nezaštićenom domu.“
Izraelska vojska svake tri minute izvede napad na Pojas Gaze, saopćila je organizacija za ljudska prava Euro-Mediteran.
Izrael je od ponedjeljka do danas na Gazu ispalio 2.061 raketu, od čega 1.402 iz zraka, 330 sa kopna i 329 sa mora, navodi ova organizacija, prenosi Anadolija. Palestinci su uzvratili sa ispaljenih gotovo 600 raketa.
U šest dana, odnosno od ponedjeljka do danas poginuo je 121 Palestinac. Prema medicinskim izvorima, najmanje 904 Palestinca su povrijeđena.
Mete mjesta gdje žive civili
Glasnogovornik Ministarstva zdravstva u Palestini Esref al-Kudra, u izjavi za agenciju Anadolija, kazao je da su u sinoćnjim zračnim napadima Izraela na naselje Et-Tuffah na istoku Gaze poginule tri osobe.
“U napadima su ciljana mjesta gdje žive civili. Od ponedjeljka su u Gazi oštećena 894 stambena objekta, od čega 124 u potpunosti”, navode iz organizacije Euro-Mediteran koja je pozvala izraelske vlasti da prestanu sa napadima na Gazu.
Na Zapadnoj obali su 12. juna oteta trojica jevrejskih mladića koji su nakon 18 dana pronađeni mrtvi. Samo nekoliko dana kasnije, 2. jula, otet je palestinski mladić i istog dana živ zapaljen.
Nakon toga međusobni napadi su eskalirali, a izraelska vojska je 7. jula počela akciju protiv Palestinaca “Zaštitna linija”.
Kompanija LG predstavila je ove sedmice svoj savitljivi ekran od 18 inča koji se može “spakovati” u malenu rolnu prečnika 3 centimetra. Prodaja televizora sa ovim ekranom najavljena je za 2017. godinu.
LG je 9. jula predstavio svoj novi ekran, toliko fleksibilan da se može saviti u rolnu, a čija je rezolucija 1200×810 piksela.
To je samo još jedan uspešan potez na putu koji bi trebalo da vodi do manjih, prenosivih uređaja sa većim displejem koji bi po potrebi mogao da se razvije i zameni televizor, prenosi Dejli telegraf.
Predstavnici kompanije LG tvrde da će prvi savitljivi televizori sa ekranom od 60 inča i Ultra HD kvalitetom slike biti u prodaji već 2017. godine. Takvi televizori mogli bi da se saviju u manje rolne, lakše prenosive ili jednostavne za odlaganje ukoliko se ne koriste.
Beta/AP Photo/LG Display Co.
Tajna ovog savitljivog ekrana je visoko molekularnom sloju materijala na bazi polimida, koji umesto plastike čini poleđinu ekrana.
Slične savitljive ekrane kompanija Sony predstavila je još 2006. godine, dok je dve godine kasnije nemački Institut Maks Plank predstavio usavršeniju verziju ekrana primenjenivih na televizorima i laptopovima.
Samsung takođe radi na ovoj ideji, pa je tako prošle godine u Las Vegasu na Sajmu potrošačke elektronike predstavio savitljivi smartfon. I LG i Samsung su ranije predstavili smartfone sa zakrivljenim displejima, koji bi trebalo da predstavljaju prelaznu fazu ka savitljivim modelima.
Pretposlednja utakmica Svetskog prvenstva u Brazilu doneće odluku o trećeplasiranoj ekipi na turniru, a u duelu će se naći Brazil i Holandija.
Iako se mnogo govori o tome da meč za treće mesto nema nikakvog smisla, gotovo je sigurno da će obe ekipe sa velikim ambicijama ući u utakmicu.
Prvenstveno, fudbaleri Brazila žele da svojoj publici dokažu da je šokantan poraz od Nemačke u polufinalu bio samo loš dan, dok bi Holandija da popravi utisak iz duela sa Argentinom. Utakmica počinje od 22.00.
Sa velikom sigurnošću se može reći da svi prethodni dueli ovih selekcija padaju u vodu, kako zbog značaja, tako i zbog statistike.
Selesao i Oranje su do sada odigrali 11 utakmica, po tri pobede su ostvarile obe ekipe, uz pet remija, a na obe strane mreže su se tresle po 15 puta.
Definitivan ključ katastrofalnog poraza od Nemačke u polufinalu bio je nedostatak Tijaga Silve, kapitena i komandanta odbrane koja je bez njega primila sedam golova.
“Ovo je veoma loš trenutak, treba nam podrška navijača. Garantujem da ćemo protiv Holandije igrati kao da je finale“, kratak i jasan bio je Silva.
U jednako teškom psihičkom stanju su i fudbaleri Holandije, kojima je penal rulet oduzeo mogućnost plasmana u veliko finale. Argentina se bolje snašla i u nedelju će se za trofej boriti sa Nemačkom.
“Iskreno, bronzana medalja nije nešto što me zanima, ali sam već sada ponosan na ovu ekipu. Teško je kada ste tako blizu, a tako daleko od trofeja, međutim, ja i polufinale smatram uspehom“, rekao je krilni napadač Holandije Arjen Roben.
Što se tiče statističkih parametara, Holandija se može smatrati blagim favoritom, postigla je više golova (12-11), njeni igrači su se kretali više od Argentinaca, prosečno 118,9 kilometara, a zabeležili su i više tačnih pasova (2687-2249, za ukupno 80%-70%).
Brazil je poslednju pobedu nad Holandijom zabeležio pre nešto više od 15 godina, a poslednji duel na Mundijalima odigrali su 2010. i tada je Oranje slavilo sa 2:1.
Ipak, sve je to teorija i istorija, nova utakmica je pred nama, pretposlednja na Mundijalu, ko će do treće pozicije?
Kao da je znala – nekoliko dana prije u postavu jakne ušila je šest fotografija i dok se probijala kroz šume i planine više od same smrti plašila se da ne izgubi tu jaknu.
Piše: Snježana Mulić-Softić
Povadila je cigare iz kutije Drine i polagano izvukla srebrenu foliju. Komadiće duhana istresla je u pepelnicu na minderu i sad heravim prstima pegla foliju. Na serdžadi sa paunovima i vitkim minaretima godinama već ponavlja ovaj ritual – prvo ispegla foliju, fino zategne svaki njen kraj, a onda je presavija, u trokut, pa trokut na trokutić… Dok to radi, uči sure iz Kur’ana i ogleda svoje vlažne oči u srebrenom odsjaju.
Strpljivo savija hladnu foliju i grije je staračkim rukama, dajući joj mekoću. Povremeno zapali cigaru sa hrpe pored, otpuhne koji dim, i onda dugo gleda u njegove prozirne oblake.
Folijice se postepeno pretvaraju u svjetlucave ptice kojima dugo rikta krila.
Stotine ih je već napravila u zadnjih nekoliko godina. Eno ih u prozoru, u saksijama sa Hadžibegom i ljubičicama, na minderu, vezenim jastucima …
Mali, tek dva metra dug minder, prekriven modrim plišom i vezenim peškirima, otkako se vratila uSrebrenicu, njena je kuća, i avlija, i Bosna, i čitav Svijet. Na taj mali komad namještaja ispod prozora jedine sobe u kućici, napravljene na mjestu nekadašnje puno veće, a sad namještene tek toliko da ne kisne i ne smrzava se, radi jedino što misli da još uraditi može – napraviti dovoljno ptica da bude sigurna da će joj bar jedna, jednog dana o njima donijeti glas.
***
Bila su šestorica. Pet sinova i otac: Izet, Ismet, Mirzet, Orhan, Mehmed i Mustafa.
Izetu je vilica drhtala kao asfalt pritisnut bušilicom, a šake izdajnički gubile snagu dok je grlio sićušnu ženu i uplašenu kćerkicu, providnu poput čovječje ribice, a neprijateljski vojnik ga puškom gurao ustranu. Dok su ga odvodili, Izet se sjetio zelene šljive što ju je usput našao u jarku. Bolno je stisnuo glatku kuglicu u džepu sakoa, misleći na uplašenu čovječju ribicu.
Ismeta su odveli sa vode – ispred zahrđale cijevi kroz koju su lijeno silazile crvenkaste kapi sa Gubera, a on ih strpljivo satima skupljao u kantu. Kad su ga dvojica, goropadna kao gladne zvijeri, ščepala s leđa, Ismet je zadrhtao kao mače, malo se trznuo, a onda ukočio. Nije imao očiju. Bile su samo dvije jabučice koje su stršile i ostale zakovane na kantici koja se skoro napunila. Žena mu je u kući čekala sa suhim korama tikve da ih na toj vodi skuha.
Mirzet je trčkarao za kicošem sa svijetloplavim šljemom i mahao mu sunčanim naočalama. U njima se ogledalo more i dernek na plaži sa rajom iz razreda. U odsjaju stakla bila je i prva iskra ljubavi. Kako je samo Mirzet volio te naočale, koje mu je otac kupio pred odlazak na ekskurziju – kao prvu ljubav, kao domovinu – lijepu i ranjivu kao cvijet krina.
„Soldier, do you wont these glasses? Il'l give it to you for a can of fish…“, trčao je za drčnim strancem, mašući naočalama.
Krezubi vojnik, što se klatio na krivim nogama, prišao je s leđa i ščepao mu ruku. Na nelijepom licu, uronulom u šubaru sa kokardom, tužno su stajale uglancane naočale. Dok je drugi Mirzeta vukao prema ogradi od bodljikave žice, u staklu se zrcalio njegov prestrašeni lik, minulo ljeto, kosa puna svjetlucave soli i iglica čempresa….
Orhan je u memljivoj učionici, zakrpljenoj najlonima i vrećama, držao čas crtanja. Tanka dječica, u čijim stomacima nije bilo veselih crijeva, umorno su povlačila linije po komadićima papira. Orhan je, pregledavši crteže, na tabli napisao: «Majka se ne crta od glave i kose, nego od srca».
„Isto vam je i sa domovinom“, rekao je, kada je u blizini zapucalo.
Ruke su mu svezali zahrđalim komadom žice i gurnuli niz put. Kako bi okrenuo glavu, gore prema brežuljku u kojem su ostali majka i otac, tako bi mu je pijani vojnik šakom vratio prema naprijed. Trajao je taj mahniti ringišpil nekoliko minuta dok se Orhanu nije zanebesalo pred očima. Pao je na prašnjavi put i nosnice mu je napunio vonj smrti.
Mehmed je žurio uz izlokani sokak sa naramkom drva. U kući ga je čekala majka, iza prozora na kojima su drhturile plastične folije kroz koji je vjetar tužno nešto pjevušio.
Iako je to bilo samo triješće, Mehmed se povijao i teško disao. U ratu i zrak trune i postaje težak. Sa uzvisine je vidio tvornicu u kojoj je nekad radio. Pusta je otkako je rat počeo. No, tog dana je bilo drugačije. Dvorište je bilo puno svijeta. Učinilo mu se kao da je pauza za ručak, pa se mašio za džep da izvuče cigaru, i nakon jela povuče dim. Ruku mu je pojela prazna rupa, a lobanja ispunila poludjelim mislima.
Triješće se sasulo po putu, kao da su one misli iz nje poispadale…
„Vraćaj se, balijo. Dole, dole niz put! Vodite ga u tvornicu!”, vikao je odrpani vojnik sa remenovima punim zašiljenih metaka.
Mustafa je začuo gungulu, taman kad je ustajao sa serdžade. U dva koraka se našao na pragu.
„Sinovi, gdje su nam sinovi?!”, zavikao je, a strah iz njegovog glasa zatreperio je kroz zrak i još jače zaljuljao najlone na oknima.
„Eno još jednog na vratima, držite ga, držite da ne pobjegne!”, vikao je neko.
Hata je bosa trčala niz put dok su Mustafu odvodili.
„Vratićemo se, ne brini!”, zavikao je slabašno.
***
Kao da je znala – nekoliko dana prije u postavu jakne ušila je šest fotografija. Dok se probijala kroz šume i planine, na nišanu neprijatelja kao zvjerka, više od same smrti plašila se da ne izgubi tu jaknu. Kroz platno je pipala tanki karton, a onda ga dugo milovala i privijala na grudi. Vjerovala je da će ih toplina njene duše zaštiti od hladnoće u zimama koje su dolazile i prolazile…, da će se, kad tu jakne odjene, silina udaraca njenog ranjenog srca probiti kroz oblake, gustu šumu i divlju planinu i neprijatelja oboriti, a njih podići.
Ni pet godina kasnije, ni 10, ni 15 – oni nisu došli.
Uzela je drveni ram i u njega, jednu po jednu posložila fotografije. Dugo je razmišljala gdje će koju sliku staviti. Hoće li prvo Mehmeda, jer je najstariji, ili će supruga – ipak je otac, ili će onog najmlađeg….
Podijelila je ram na šest imaginarnih sobica i zamišljala da su prave – svježe okrečene, sa čipkanim zavjesama na prozorima, kroz koje proviruje proljetno sunce. Onda je zažmirila i redala kako joj je koja došla pod ruku.
Prije nego je stavila staklo, sve je još jednom pomilovala, sve ih izljubila, a onda pričvrstila u ram. Još nekoliko puta je okrenula drvenu gredicu i provjerila da koja nitna ne nedostaje, ne klima se… Zapravo, ona svakog dana provjerava da li su zidovi te kuće od drveta i stakla dovoljno čvrsti, dovoljno sigurni…
***
Nekidan je došao pod njen prozor – bljedunjav dječak sa lukom i strijelom. Luk je od vrbinog pruća, a krajevi mu povezani komadom štrika za veš.
Dječak stane, zažmiri na jedno oko, i konopac luka zapne strijelom, pa dugo cilja u oblake.
Sa tog mjesta dječaka je kao bebu odnijela majka u naramku. On se toga ne sjeća, ali se sjeća priča. Zna da je sa njima bio i otac, mlad i vitak, da je bilo čitavo selo, i još jedno, pa još jedno, i da je bilo petero braće i otac im, da je bio čitav mali grad, … I da je, kad je njega odnijelo u naramku, njih 8.732 nestalo….
Dječak škilji i cilja u nebo, ali strelicu ne ispaljuje.
Ponekad, kao da u paperjastim oblacima vidi nekog od njih, kao da se prepadne da ih ne pogodi, popusti konopac i spusti luk.
Onda ga opet zategne. Šara po nebu i traži krivce. Traži ih polagano, sabrano…. Kao da je ta strelica jedina koju ima pa će, kad krivce nađe i skupi sve na jedno mjesto, ispaliti je, a ona se vinuti i sve ih u jedan mah pogoditi i pretovariti u ništa…
Starica dugo gleda dječaka. Miluje krila svjetlucavih ptica i umornim, zadihanim glasom im priča:
„Ovakav je bio Izet. Iste oči, isti pogled.
A liči mi pomalo i na Ismeta – ona kosa, plavi pramen na čelu… I Mirzetovo nešto ima. Vidi, ptico, onu rupicu na obrazu, eno lijevo… Vidiš je… Takvu je imao Mirzet.
A one hitre noge, iste ko kod Mehmeda. Znate li vi, kako je on šuto loptu. Moj Mehmed kad potrči, Guber se trese….
A ruke, vidite li te ruke? Što ste se vi ušutile, kao da ne vidite? Pa, ja ovako stara vidim da su iste Orhanove. Oni prsti, tanki, dugi. Kako je moj Orhan crtao. Jednom me je je, dok je bio taman ovoliki kao ovo dijete, nacrtao. Nemam više te slike, ali je se jasno sjećam – veliko crveno srce, al’ kao živo, kao da kuca.
Šutite, ušutile ste se. Nema veze, znam ja da se vi spremate da mi donesete glas. Nije lahko donijeti glas o pet mojih sinova i mome Mustafi. Treba za to čitavo jato, trebaju vam jača krila, znam ja to”, kaže i nježno pomiluje nijeme ptice.
***
Otkako je došao dječak, ona više ne puši. Umjesto cigara kupuje čokolade, a onda sebi iz njih izvlači srebrene folije, a njemu daje gomilu slatkih kockica.
Dječak sjedi na pragu i jede dugo i polahko, šarajući pogledom po zraku, kao da kockice dijeli sa Izetom, Ismetom, Mirzetom, Orhanom, Mehmedom…
U kućici, starica reda sjajne folije po serdžadi i pegla heravim prstima. Pritisne ih povremeno dlanovima da ih ugrije, a onda pažljivo zateže krajeve. Savije kvadratiće na trokut, pa trokut na trokutić… Pa izvija krila, pravi oči, kljunove…
Prozor, saksije, avlija i minder, puni su ptica.
Dječak pod prozorom zateže luk.
Dok staričino i dječje lice prekriva sjenka crnog oblaka, u nebo odlazi srebreno jato.
Iznad Srebrenice se čuje samo lepet njihovih krhkih krila.
(Priča je nagrađena na književnom natječaju za najbolju priču o temi „Srebrenica – jučer, danas, sutra“, koji je raspisalo Udruženje građana „Prosvjetitelj“)
Za vrijeme ljeta sunce nikada ne zalazi u najsjevernijem gradu Švedske, što predstavlja izazov za muslimane za vrijeme mubarek mjeseca.
Piše: Cajsa Wikstrom
Kako se muslimani koji poste na samom sjeveru Skandinavije, gdje sunce nikada ne zalazi, snalaze za vrijeme ovogodišnjeg mubarek mjeseca ramazana, kada je konzumacija hrane i pića između zore i sumraka zabranjena?
Oko 700 muslimana provode ramazan u rudarskom gradiću Kiruna, smještenom oko 150 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga, okruženog snijegom prekrivenim planinama tokom ljeta. Od 28. maja do 16. jula sunce nikako ne zalali, što čini polovinu postačkog perioda ove godine.
“Počinjem postiti tako što se sehurim u 3:30, dok mi sunce udara u oči“, kaže Ghassan Alankar iz Sirije. “Navučem duple zavjese u svojoj sobi, a sunce još sija kada odem spavati.”
Budući da ne postoji centralna sunitska vlast koja bi mogla donijeti konačnu vjersku odluku, ili fetvu, muslimani na sjeveru koriste najmanje četri različite vaktije da prekinu post. Alankar se ravna po mekanskom vremenu u Saudijskoj Arabiji, jer “to je rodno mjesto islama.” No, on je zabrinut da li će njegov post biti primljen kod Boga.
“Nisam siguran da li radim pravu stvar”, kaže Alankar, koji je došao u Kirunu prije sedam mjeseci, nakon opasnog putovanja preko Libana, Turske i Grčke. “Znat ću teka kada budem u Božijoj kući, ako uđem u džennet.”
Početak ramazana se utvrđuje posmatranjem mlađaka, koji se, po gregorijanskom kalendaru, pomjeri za 11 dana unazad svake godine. Svake 33 godine ramazan pada u isto vrijeme.
Najduži post 20 sati
Većina ljudi koji poste u Kirunu prate vaktiju glavnog grada Stokholma, udaljenog 1.240 kilometra južnije, kao što ih je savjetovalo Evropsko vjeće za fetve i istraživanje (ECFR), neovisna islamska ustanova sačinjena od islamskih učenjaka sa sjedištem u Dublinu.
“U Stokholmu postoji dan i noć”, rekao je za Al Jazeeru generalni sekretar ECFR-a Hussein Halawa objašnjavajući odluku. On je ove godine osobno pozvan da dođe na sjever Švedske i da lično iskusi dužinu dana i da savjet.
Idris Adbulwhab iz Eritreje slijedi fetvu ECFR-a, što znači da će za njega najduži period posta biti 20 sati.
“Nije bitno koliko sati postiš, nula, 15, 25 ili 45, sve dok vjeruješ u to što radiš”, rekao je. “Ali, mi smo ljudska bića; naravno da je ponekad teško.”
Jedna od onih koji su odlučili postiti u skladu s lokalnom vaktijom je Fatima Kaniz. U udobnom stanu, s pogledom na planine i rudarska postrojenja, ona priprema pakistanski obrok za iftar u 20:30 sati, dok sunce uporno prodire kroz žaluzine. Ulje cvrči u tavi dok stavlja pakoras, jelo od povrća napravljeno od brašna leblebija. Sjeća se svog prvog dana u Kiruni, u junu prije pet godina.
“Čekala sam da sunce zađe, pa da mogu klanjati akšam-namaz. Čekala sam do 3:00 sata ujutru, dok mi cimer iz Kine u centru za azilante nije objasnio da je besmisleno čekati. Pomislila sam: ‘Kakvo je ovo čudno mjesto?'”
‘Puno puta pogledam na sat’
Iftarski meni za danas se sastoji od pakistanskih ramazanskih chapati (tanko okruglo tjesto) i pakoras s raitom (indiska salata napravljena od jogurta i narezanog povrća, nešto kao lukmira), i uz to švedski riblji štapići i gulaš od leće.
Slijedeći vaktiju Kirune, u narednih dvije trećine ramazana Kaniz će postiti oko 18 sati. Ali, zbog sunčevih kretanja, ona će postiti cijelih 23 sata tokom jednog od tih dana.
“Ja živim u Kiruni i cijelu godinu klanjam po vaktiji Kirune. Zašto bih to sada mijenjala za vrijeme ramazana i odjednom pratila Stokholm?”, pita se ona.
Isti sistem je pratila i predhodna četiri ramazana, od kojih je najmanje jedan bio u vrhuncu ljeta.
“Ponekad se umorim i, umjesto što pješačim kući sa posla, ponekad uzmem autobus, ali osim toga dobro se osjećam”, kaže ona. “Ali, puno puta pogledam na sat.”
Vrijeme u Kiruni varira za ljetnih mjeseci. U jednom danu sunčano vrijeme i 25 stepeni se može pretvoriti u kišu i 10 stepeni.
Ramazan u decembru: vječna tama
Međutim, kada ramazan pada u decembru, muslimani se susreću sa suprotnošću od polarnog dana – polarne noći. Dvije sedmice sunce ne izlazi na horizontu.
“Zašto mi se tada ne obrate u vezi ramazana?”, pita se Halawa iz ECFR-a. On kaže da će konferencija biti održana kasnije ove godine kako bi se izdala zimska vaktija – i za post, i za molitve.
Muslimanske molitve također prate kretanje sunca, što znači da za vrijeme zime svih pet vakata namaza mogu pasti u periodu od dva sata.
Abdulnasser Mohammed, somalijskog porijekla, došao je u Švedsku i Kirunu kada je ramazan posljednji put padao za vrijeme najduže noći 2000. godine.
“Tada nije bila uspostavljena islamska organizacija, niti je bilo informacija na internetu. Morao sam izmisliti sam svoja pravila”, kazao je on. “Tada sam postio oko pet sati.”
Mohammed, koji je sada predsjednik Islamskog udruženja u Kiruni, ljeti slijedi istanbulsku vaktiju budući da je Turska muslimanska zemlja najbliža Švedskoj. No, objašnjava da, po njegovom mišljenu, svi imaju slobodu izbora.
Radost zajedničkih iftara
“Islam nije strog”, kaže on. “Poenta ramazana nije u gladovanju ili nanošenju sebi štete. Ljudi moraju izabrati šta njima odgovara.”
Pored Sirijaca, koji su pobjegli od rata u svojoj domovini, Eritrejci čine najveću muslimansku zajednicu u Kiruni.
Hawa Fidel i Alia Hassen su bili domaćini obilnog iftara u 22:10 sati po stokholmskom vremenu u stanu u kojem zajedno žive. Oni su pripremili sofru na podu i napunili posude spužvastim pljosnatim hljebom injera, začinjenim goveđim gulašom, poslasticama i drugim eritrejskim tradicionalnim jelima.
Muškarci koji razgovaraju u dnevnom boravku već planiraju sljedeći zajednički iftar. Napravili su sistem po kojem ravnopravno raspoređuju troškove iftara, gdje svako plaća različit iznos, ovisno o svojim prihodima. Neki imaju posao, dok drugi, čiji su zahtjevi za azil odbijeni, preživljavaju od 200 dolara mjesečne naknade, koju im švedska Vlada daje.
“Zajednički iftari s prijateljima me podsjeća na Eritreju”, kaže Fidel, koja još uvijek čeka potvrdu za stalni boravak, nakon tri godine provedene u Kiruni. Ali, nedostaje joj odlazak na teravih-namaz u džamiju.
Muslimanska zajednica u Kiruni koristi dvoranu u stambenoj zgradi kao džamiju, ali za sada je otvorena samo za vrijeme džuma-namaza.
Svi su dobrodošli
Prvog petka u ramazanu, dok je kiša rominjala, oko 40 muškaraca i četiri žene, među njima i Fidel, okupili su se da klanjaju podne-namaz.
Safwaan al-Taieb, koji je bio mujezin u džamiji u njegovom kvartu u sirijskom gradu Deraai prije nego što je napustio zemlju prošle godine, proučio je melodični ezan.
Njegova sestra je došla s njim u Švedsku, ali pošto ona posti po mekanskoj vaktiji, a on po stokholmskoj, oni ne jedu zajedno. Osim porodice, za vrijeme ramazana i u ostatku godine najviše mu nedostaje društveni karakter sirijskog društva.
“U Siriji se ne iftari samo s porodicom. Svi su dobrodošli. Mi odnosimo tanjire s hranom komšijama i pozivamo druge da nam se pridruže. Ako bi to uradio Šveđanima, oni bi pomislili da si lud.”
“Do sljedećeg ramazan ću se, ako Bod da, vratiti u Siriju”, zaključio je Taieb.
Predsjednik Republike Srpske RS Milorad Dodik odbacio je zakon Federacije Bosne i Hercegovine kojim se uvodi zatvorska kazna za negiranje genocida u Srebrenici i svih pravosnažnih presuda o ratnim zločinima.
Kako su prenijele banjalučke “Nezavisne novine”, Dodik je političarima u FBiH poručio da svoj zakon mogu da “okače mačku o rep”.
Reagujući na usvajanje dopuna Krivičnog zakona FBiH kojim se uvodi zatvorska kazna za negiranje genocida u Srebrenici i svih pravosnažno presuđenih ratnih zločina u BiH Dodik je rekao da se u Srebrenici desio zločin, a da je to što u FBiH forsiraju da je riječ o genocidu njihov problem.
“Naši stavovi o tome su poznati. Čak i presuda Suda u Hagu ne ide u prilog njima i tvrdnji o tome. Osjećam se veoma relaksirano, iznosim političke stavove i u tom pogledu predstavljam RS. Srpska ne priznaje i neće nikad priznati da je to genocid i na taj način sam, kao njen zvaničnik, dužan da saopštavam njene stavove. I danas ću reći da to nije bio genocid”, rekao je Dodik.
On je dodao da političari u FBiH upornim tvrdnjama o genocidu u Srebrenici doprinose daljoj dezintegraciji BiH.
“Nikad se nisam osjećao srećno kad idem u FBiH. Ali, nije mi problem ni sjutra da odem i ni u kom pogledu se ne osjećam odgovornim prema zakonima koje donosi FBiH. Na području FBiH boravim samo onda kad moram”, poručio je Dodik.
