Kada Hotić je na komemoraciji povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, u prostoru nekadašnje Fabrike akumulatora (danas Memorijalnog centra), govorila o prijeratnom životu, ratnim dešavanjima i ličnom gubitku. Poručila je da se historija genocida ne može izmjestiti niti zaboraviti, jer je, kako je kazala, ispisana bijelim nišanima.
Svjedočenje u Memorijalnom centru
U obraćanju prisutnima u Memorijalnom centru, Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa, prisjetila se života prije rata, ali i onoga kroz šta je prošla tokom jula 1995. godine. Govorila je o stradanju svoje porodice i o iskustvima koja, kako je istakla, ostaju kao obaveza da se sjećanje čuva.
Kako je rekla, imala je 21 godinu kada je rodila sina Samira, koji nije preživio genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine. Hotić je kroz potresne riječi opisivala odnos prema sinu, ističući da je on za nju bio ponos i ljepota, kao i dio njene najbliže porodice.
Život prije rata i značenje „doline bijelih nišana“
Hotić je podsjetila da je Srebrenica prije rata bila „jako lijep grad“, uređen i sa prirodnim ljepotama, u kojem su zajedno živjeli pravoslavci, katolici i muslimani. Uporedila je prostor nekadašnje hale, u kojem se nekada „radilo“ i „zarađivalo“, sa mjestom koje danas simbolizuje sjećanje na žrtve.
Govoreći o nekadašnjoj Fabrci akumulatora, danas Memorijalnom centru, kazala je da je „dolina bijelih nišana“ vrvila životom. Poručila je da ne zna kome je zasmetao taj život i ko je došao na ideju da razori „jednu ljepotu od života“, te je dodala da ljudi koji vode ratove, kako je rekla, nisu civilizovani.
Od napada do izdaje i obaveze pamćenja
Hotić je podsjetila na strahote kroz koje su prošli od 1992. godine, navodeći da je napad na mali grad bio usmjeren i iz pravca „naših komšija pravoslavaca“, uz tvrdnju da su dobili naredbu iz Srbije. Prema njenim riječima, nesrpsko stanovništvo nije bilo spremno za rat, jer nisu imali ni sredstva da se brane, a prije napada su im, kako je navela, oduzeli privatno oružje.
Istakla je da su ljudi nakon toga stjerani u Srebrenicu i da su ostali bez vode, pa bez hrane i drugih uslova za život. Nakon pada Srebrenice, rekla je, „sakupili su ih u ovaj prostor“ i da se u tom periodu vijorila zastava Ujedinjenih nacija, uz obećanja da će biti obezbijeđen život i opstanak, ali da su, kako je poručila, bili prevareni i izdani.
Hotić je navela da je od 11. jula dvije noći provela u kompleksu tadašnje Fabrike akumulatora i da te noći nikada neće zaboraviti. U svom svjedočenju naglasila je da se ne može „zaboraviti“ ono što je preživjela, te da se sjećanje na žrtve mora čuvati.
U kontekstu obilježavanja godišnjice, podsjetila je i na to da je „poseban dan“ kada se okupe da obilježe 31. godišnjicu genocida u Srebrenici.
Više o događajima u okviru obilježavanja može se pratiti i u tekstu o BNV-u Dan sećanja na genocid u Srebrenici.
Prema: rtvnp.rs
