Samovoljan, samodovoljan, samozadovoljan – poklopilo se u riječima kao jeftin vašarski refren, da bi pokazalo koliko je jeftina i prizemna „filozofija punog trbuha“. Primjera okolo kao ambrozije u proljeće – jadi naši… A, što jasniji primjer to veće zlo po narod!
Sljedbenik nimalo autentičnog, a pogotovu ne novog trenda političke drskosti – dojučerašnji muftija sandžački, sadašnji poslanik srbijanski Muamer Zukorlić, pokazuje jezivo naglu metamorfozu stava i principa.
Od čovjeka koji je odavao dojam budućeg velikog misionara dawe ( učenja islama – vjere u Jedinog Boga, Allaha dž.š. ) do realno ostvarenog beskompromisnog jačanja vlastite političko karijerne, šmekerske i naravno – materijalne dominacije u Sandžaku. Čovjek nezaježljivih ambicija i svakovrsnih afiniteta, sa nesumnjivo nesvakidašnjim rasponima dobrog i lošeg utiska na posmatrača.
Dosadilo Muameru Zukorliću da bude obični smrtnik. Tokom vremena uporno, podlo, dvolično, narcisoidnom sigurnošću u sebe, radio je na izgradnji i učvršćivanju kulta svopstvene, neprikosnovene, nedodirljive i nadnaravne ličnosti, u odnosu na koju ( ličnost nad ličnostima ), mi obični smrtnici imamo samo pravo divljenja i veličanja do eventualnog stiha ljubavi ili ode zahvalnosti, ukoliko nekog bude ošamutilo „prosvetljenje“ u susretu sa njim. Njegove ambicije i neutoljiva glad i žeđ za dominacijom nad narodom nisu mogle više biti zadovoljene samodopadanjem i uživanjem u samouzdizanju i samoveličanju sopstvenog lika i djela.
Poželio je Zukorlić bezgraničnu vlast – i duhovnu i svjetovnu – nad narodom, sa namjerom da ga ( narod ) pretvori u poslušno i tragično zaslijepljeno stado. Narod je u njegovom vrijednosnom sistemu uvijek bio i sada je to jasno i vidljivo – tek obično sredstvo za ostvarenje njegovih rastućih ambicija.
Pojam narod je polako i postepeno nastojao da zamijeni floskulama – sljedbenici i poslušnici. Sklon upotrebi raznoraznih metoda ušutkivanja i zastrašivanja, ubijeđenje u sopstvenu nepogrešivost širi zavađom, razdorom, namjernim prešutkivanjem istine, zlonamjernom zamjenom teza, izazivanjem zabune, spletkarenjem… Još samo da po njegovoj mjeri i drugi povjeruju da je svaka njegova izjava za mašalah i za ushićenje, kao što sam o sebi misli.
Muslimansko vjerovanje da će nas naša djela ili zlodjela na sudnjem danu voditi u pravcu dženneta ili džehenema u njegovim megalomanskim promišljanjima otišla su do druge krajnosti. Okružen ogromnim materijalnim obiljem u kojem godinama uživa, pokazao je da mu je dosta čekanja i da svoj ovozemaljski život želi pretvoriti u raj. Za svaki slučaj neka bude makar nešto slično tome – predostrožnost nije na odmet!
Mešihat je pretvorio u svoju ličnu imperiju, a svoje suradnike u zastrašene i slijepe poslušnike. Njegove veleljepne kuće, ogromne vikendice, vozni park i ostalo basnoslovno bogatstvo, učinili su ga sandžačkim Knezom.
Uviđajući da je potrošio onozemaljski kredit i kapital, nemilice uživa u ovozemaljskim dobrima i ljepotama. Nama, običnim smrtnicima drži dersove o smjernosti, skromnosti, skrušenosti i poniznosti, ali svoj život je pretvorio u sve suprotno od toga. Posmatrajući sa strane materijalno i svakom drugo obilje u kojem Zukorlić uživa, mnoge Sandžaklije sa posebnom dozom duboke ironije govore: „Bolji je Muamerov dan, nego moja godina. Ala ga muftija ćosa!“
Neki ljudi dobiju prolaznost, ali zato izgube vječnost.
Nezasiti ego muftije dakle nije više mogla da zadovolji uloga vjerskog poglavara. On zna da su sultani ujedno bili i halife, odnosno da su imali i svjetovnu i vjersku vlast. Zato je pohrlio ka svjetovnoj vlasti. Navodno se odričući titule muftije, upustio se u beskompromisnu borbu za svjetovnu vlast. Ništa ovaj čovjek nije prepustio slučaju, a kamoli da se odrekao bilo čega. Njegova vizija krije jednu mnogo kompleksniju patologiju – jer kad ujedini oba domena vlasti onda se pretvara u apsolutistu i postaje samodržac. Dojučerašnji „hrabri borac za bošnjačka nacionalna prava“ i samoproglašeni narodni tribun pretvorio se u beogradskog ćutologa i hizmećara. Praktično da praktičnije ne može biti – pa, pa narode, tamo negdje do neke druge prilike!
Prešao je Zukorlić dug put, od navodnog sandžačkog gazije i dahije do beogradskog hamala. Čudan čovjek, nesvakidašnja psihologija, kontroverzna biografija. Ali, samo na prvi pogled! U njegovom slučaju sve se ustvari savršeno uklapa – jer čovjek nikako ne može dalje od sebe, pa ma šta radio i ma koliku moć ili bogatstvo zgrtao.
Bivše orljansko čobanče, pošto se izvještilo u upravljanju stadom, poseglo je da sve sandžačke Bošnjake pretvori u vlastito stado, kojim bi da upravlja po vlastitoj volji i ćeifu. Međutim, nikako ne smijemo zaboraviti onu narodnu: „Možeš koliko hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš.“ Svu težinu ove mudrosti osjetiće dakako na svojoj koži i Zukorlić, kad-tad.
Student FIS-a