U mjestu Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja u Crnoj Gori) počinjen je stravičan zločin u kojem su Crnogorci i Srbi iz plemena Vasojevići, ne štedeći djecu i žene, na najmonstruozniji način pobili više od hiljadu Bošnjaka. U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine učestvovalo je približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.
Taj zločin genocidnih razmjera u nekim se segmentima, zbog brutalnosti, okolnosti i općih društvenih odnosa, razlikuje od onih ranijih i kasnijih masovnih ubistava Bošnjaka jer je počinjen u mirnodopskim uvjetima.
Prema crnogorskoj historiografiji, Crnogorci su tada vršili silovanja žena i morbidna ubijanja djece, slabih i nenaoružanih ljudi, što je do tada bilo nezamislivo. Svi raniji zabilježeni zločini bili su spram ovog “dječija igra”.
Ovaj genocid posljedično je prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Tursku. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga.
Prije samog napada vlasti Beograda i Cetinja proveli su akciju prikupljanja oružja od Bošnjaka. Pretresene su sve bošnjačke kuće i oduzeto je oružje. Nakon dva dana, u montiranom procesu ubijen je Boško Bošković, tadašnji načelnik Kolašinskog okruga. Njega su po tajnom planu i nalogu vlasti ubili Vasojevići, komite Todor Dulović i Dimitrije Bulatović. Na sahrani Boškoviću u Kolašinu za ubistvo je optužen odmetnik, a za Bošnjake prvak i junak Jusuf Mehonjić. Poslije se ustanovilo da je Mehonjić u to vrijeme bio u Albaniji. Prvo su bošnjački prvaci uzeti za taoce pa zatim pobijeni. Oduzeto oružje od Bošnjaka “u pohodu na Turke” predato je Crnogorcima i Vasojevićima.
Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta.
Ovo su blagoslovljeni dani Hadža u kojima muslimani treba strogo da se pridržavaju ajeta koji govori o zabrani raspravljanja i svađe u ovim mubarek danima. Allah, subhanehu ve te’ala,
u 197. ajetu Sure El-Bekare
govoreći o Hadžu kaže:
“Hadž je u određenim
mjesecima; onome ko se
obaveže da će u njima
hadž obavljati nema
snošaja sa ženama,
nema RUŽNI RIJEČI i
nema SVAĐE u danima
HADŽA.”
Sinoćno gostovanje na Sandžak televiziji dekana Islamskog fakulteta, Admira Muratovića, i visokog funkcionera Islamske zajednice, Hajra Tutića, blago rečeno je šokiralo sandžačku javnost. Nastavili su da daju podršku Mevludu Dudiću i potvrđuju njegove riječi da su svi ostali “kukolj” muslimani, drugim riječima da su svi koji su van njihove organizacije nevjernici, a da samo oni imaju apsolutno pravo od Allaha dž.š. da određuju ko je musliman i kome je primljen Hadž a kom nije.
Zaista teške i upitne riječi za iman, ali Admiru Muratoviću je i ovo bilo malo, pa je otišao korak dalje, bolje rečeno korak niže od onoga što jeste, pa je izustio jednu tešku konstataciju, koja nosi u sebi ogromnu mržnju, i kad bi Allah dž.š. ove riječi pretvorio u otrov njihova težina okeane bi zagadilo. Da bilo ko koristi argument protiv jednog intelektualca, alima i pisca i izusti ove riječi: “On ne zna ni ko je ni šta je, niti ko mu je otac, i šta ima on nama da priča”, prelazi svaku vrstu pokvarenosti. Poslušajte gnusne riječi Admira Muratovića, koji u argumentaciji protiv ovog alima navodi da je on kopile, prelazeći svaki prag dobrog ukusa.
Sve se ovo moglo i očekivati od Admira, možda ne baš u ovolikoj mjeri, jer je on bio poznat kao izuzetno nasilna i konfliknta osoba još dok je radio kao imam. Svježa su sjećanja džematlijama raznih džemata sa koliko se Muratović ljudi zamjerio ili posvađao, pa čak htio i da se tuče.
Ali ono što široj javnosti nije poznato jeste da je Admir Murtović još dok je bio hodža u Koraćkoj džamiji zloupotrijebio povjerenje jednog džematlije iz Jaklje, Salković Sulejmana, građevinskog majstora, pa mu je na ime malterisanja svoje kuće dao automobil, umjesto dogovorenog novca. Nakon nekog vremena taj automobil je oduzet na graničnom prelazu, zato što je bio ukraden. Godinama je Salković Sulejman pokušavao da povrati novac od Admira Muratovića za automobil koji nije htio, i na kraju je bio prevaren. Da stvari budu gore, iako je Salković imao puno svjedoka koji su dali izjavu da je auto bio u vlasništvu Admira Muratovića, policija i tužilaštvo dižu optužnicu protiv sina Salković Sulejmana, a Admir Muratović biva amnestiran i izbačen iz optužnice. Ovaj slučaj je dokaz da Admir Muratović i te kako ima dugi niz godina pomoć policije i tužilaštva. A podsjetimo se i 2015. godine kada je za skupštinskom govornicom tadašnji gradonačelnik Meho Mahmutović otvoreno iznio dokaze da Admir Muratović radi za Državnu bezbjednost, pogledajmo video…
Da bismo imali pravu sliku o kakvoj se ličnosti radi moramo vas upoznati sa ovim slučajem: ovo na slici je kuća Admira Muratovića, koja se nalazi na zemlji tasta mu, Džanković Bahrije. Ispred kuće se nekada nalazio saobraćajni znak, koji je isječen i dislociran, da bi Admir mogao parkirati auto. Ovakav vandalizam daje kompletnu sliku o kakvoj ličnosti se radi.
Z
A za sve nabrojane slučajeve, kao i ostale dokaze, radit ćemo priloge…
Kupovinu placa i izgradnju objekta, koji će u početku služiti kao kulturni centar, finansira Vlada Katara.
Mešihat islamske zajednice u Podgorici započeo je izgradnju objekta za stanovanje u Staroj varoši, vrijednog 1,5 miliona eura.
Izgradnju finansira Vlada Katara, a građevina će imati stan – studio sa kupatilom, kuhinjom i pretprostorom, sprat, prizemlje u sklopu kojeg je predviđeno i vanjsko natkriveno stepenište za sprat i podrum, koji je u funkciji parking prostora za četiri vozila.
Praznik je posvećen sećanju na događaj Hristovog preobraženja na gori Tavor kada on najavljuje svoje potonje stradanje i slavu.
Preobraženje se u pravoslavlju ubraja u 12 velikih Hristovih praznika.
U crkvi se na Preobraženje, u znak zahvalnosti Bogu na plodovima koje daje zemlja, osvjećuje grožđe i dijeli narodu, a u krajevima gde nema grožđa, drugo voće.
Praznik Preobraženje Gospodnje posvijećen je trenutku kada se, kako kaže hrišćansko predanje, Hristos na gori Tavor pred apostolima preobrazio i zasijao kao sunčeva svijetlost.
“Tada se Hristu i apostolima javio Mojsije i Ilija koji su govorili sa Gospodom o njegovoj smrti u Jerusalimu”, piše u vjerskim knjigama.
Svaki praznik i njegovi običaji vezani su i za godišnje doba. Zato se u narodu obično kaže da od Preobraženja uglavnom više nema velikih vrućina. Takođe se nekad verovalo da je Preobraženje poslednji dan za kupanje u rijekama.
U timočkim selima devojke se dogovore da uveče na Preobraženje prirede sedeljku u kući koju izaberu. Posle vječere, one se skupe na skrovito mjesto u nekoj zgradi, donesu drva i založe vatru. Jedna dijevojka se svuče gola, uzjaše vratilo, a druge dijevojke drže oklagije i obilaze oko vatre. Tako se čini da bi se mladići vrteli oko dijevojaka. Zatim se kreću oko vatre i govore: “Koliko iskre, toliko momci”, piše u Mitološkom rečniku.
Preko dana se na Preobraženje ne spava da se ne bi dremalo tokom godine. Majke prišivaju maloj dijeci parice na odeću da bih ih zaštitile od demona.
Preobraženje pada uvijek u vreme Gospojinskog posta. Zato je praznična trpeza obogaćena vinom i ribom. Danas se grožđe dijeli i na groblju za pokoj duša mrtvih. U crkvenim bogosluženjima praznuje se sedam dana, tokom kojih se pjevaju pjesme posvećene ovom jevanđelskom događaju.
Vjeruje se i da se na veliki praznik Preobraženje i nebo, u gluvo doba noći, tri puta preobražava, a ko to vidi i drugom obelodani – izgubiće razum.
Ikona Preobraženja nalazi se često na ikonostasima. Na njoj je predstavljen Hristos na gori, okružen svetlošću, sa sagovornicima Ilijom i Mojsijem, dok trojica apostola, Petar, Jakov i Jovan, uplašeni leže na zemlji.
Praznik Preobraženje slavi se na istoku od sedmog vijeka. Zapadna crkva unijela ga je u svoj kalendar tek 1457. godine, i to u slavu pobjede hrišćanske vojske nad Turcima kod Beograda.
Naime, Janoš Hunjadi, kod nas zvani Sibinjanin Janko, mađarski velikaš, zajedno sa franjevcem Ivanom Kapistranom spriječio je sa vojskom prodor Turaka na sjever. Obojica su kratko posle pobjede umrli, prvi u Zemunu, drugi u Iloku.
Srbija nikada neće biti dio nikakve koalicije onih koji žele da rade protiv Turske, uključujući i neke od ovih organizacija koje se nalaze u zemljama u našem regionu, izjavio je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić u AntalijiANTALIJA (AA) – Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić u Antaliji je izjavio kako Srbija nikada neće biti dio nikakve koalicije onih koji žele da rade protiv Turske, javlja Anadolu Agency (AA).Dačić je nakon ceremonije otvaranja Konzulata Srbije u Antaliji s ministrom vanjskih poslova Republike Turske Mevlutom Cavusogluom održao zajedničku konferenciju za novinare.”Srbija nikada neće biti dio nikakve koalicije onih koji žele da rade protiv Turske, uključujući i neke od ovih organizacija koje se nalaze u zemljama u našem regionu i Srbija nikada neće pružati utočište nekome ko bi se borio protiv turskih interesa, turske države i naših turskih prijatelja”, izjavio je Dačić.Poželio je mnogo sreće počasnom konzulu Fikretu Ozturku u radu i zahvalio na prihvatanju odgovorne dužnosti.Dačić je uvjeren kako će Ozturk i njegova porodica doprinijeti uspostavljanju tješnjih veza i saradnje dvije zemlje.Ukazao je kako je u Srbiji prošle godine zabilježeno gotovo 100.000 turista iz Turske, ali i na brojne turiste iz Srbije u Turskoj.”Mislim da možemo da radimo još mnogo više. Naše dvije zemlje su ukinule vize. To je jedan od najviših stepena prijateljstva između zemalja. Uveli smo također, režim slobodne trgovine, tako da mi nastavljamo dalje našu saradnju“, dodao je Dačić.Dačić je ukazao na trud da saradnja obuhvati sve oblasti, od politike, ekonomije, kulture, obrazovanja, sporta…”Vi znate da ovdje u Turskoj postoji veliki broj građana koji imaju porijeklo iz naše zemlje. Historijska kretanja su bila takva da ima dosta naših ljudi, s našim porijeklom koji ovdje žive. Također, postoji i u našoj zemlji i jedan broj Turaka, ali i muslimanskog stanovništva, bilo da se oni zovu Bošnjaci ili muslimani, koje ima posebne simpatije prema Turskoj. Mi sve to moramo i treba da koristimo da bude u funkciji zajedničkog života i zajedničkih interesa Srbije i Turske“, smatra Dačić
Hadž, jedan od pet stubova islama, obavezan je za sve vjernike muslimane bar jedanput u životu.
Oko dva milijuna muslimana iz cijeloga svijeta očekuje se tijekom idućeg tjedna na hodočašću u najsvetije mjesto islama Meku i u obližnje gradove, a počinje u nedjelju, prenosi Hina.
Hadž, jedan od pet stupova islama, obvezan je za sve vjernike muslimanske vjere bar jedanput u životu, ako posjeduju dovoljno novca za podmirenje troškova putovanja i dobrog su zdravlja te su fizički spremni za posjet rodnome mjestu proroka Muhameda.
Obveza hadža nastupa čim vjernik prvi put u životu osigura višak materijalnih sredstava dostatan za sve troškove hodočašća, što podrazumijeva i da nije zadužen te da ima osiguran stan i opskrbu za svoju obitelj dok je odsutan.
Običaji hadža
Uz navedene uvjete, žena hodočašće mora obaviti sa mahremom, svojim mužem ili muškarcem koji se njome ne može oženiti, poput brata, sina… Ako ne može obaviti hadž s mahremom na hadž kreće u skupini žena.
Za hodočasnike je Kaba najsvetiji dio svetišta.
Vjernici kruže oko Kabe kako bi obavili obred poznat kao Tawaf prije nego što krenu prema dolini Mini i započnu uspon na goru Arafat, istočno od Meke, što je vrhunac hadža.
Muškarci odijevaju ihrame ili nešivenu bijelu odjeću, a žene običnu široku odjeću koju nose u svakodnevnom životu. Žene ne smiju nositi nakit, niti se smiju našminkati.
Obredi počinju u nedjelju, traju do petka
Gotovo 1,7 milijuna hodočasnika već je stiglo s četiriju strana svijeta, pokazuju službeni podaci objavljeni u četvrtak. Kako bi im se olakšalo sudjelovanje u tom događaju golemih razmjera, hodočasnici na svojim mobitelima imaju sve veći broj aplikacija na svjetskim jezicima.
Obredi počinju u nedjelju i traju do petka, a očekuju se temperature veće od 40 Celzijevih stupnjeva.
Tijekom hadža, koji je velik logistički izazov, od 1987. dogodilo se nekoliko tragedija u kojima su stotine ljudi poginule u stampedima i u sukobima saudijske policije i iranskih hodočasnika koji su provjedovali protiv Sjedinjenih Država i Izraela.
U studiji koju je objavio američki istraživački institut Pew Center procjenjuje se da će broj muslimana u svijetu s 1,8 milijarda u 2015. narasti na tri milijarde do 2060., što je povećanje od 70 posto.
Dječak iz naselja Šutenovac, Nail Ferhatović, koji živi u ulici Vojkovačkoj, napisao je pismo gradonačelniku Novog Pazara, u ime svojih 50 drugara iz ulice..
Pismo su potpisali svi oni i možete ga pogledati i pročitati u ovoj objavi. Oni se obraćaju gradonačelniku samo sa jednom molbom, da im se asfaltira ulica kako bi mogli da voze rolere, bicikla, skejt bordove..
Pismo još uvijek nisu poslali. Čekaju da prođe Bajram i nadaju se da će ga neko pročitati. Djeca su toliko bila aktivna svih ovih prethodnih dana, da me je njihova upornost natjerala da ga objavim prije nego stigne. Gotovo svakoga dana primao sam njihove, itekako interesantne poruke, koje u nekim trenucima izmame i suze na lice. Djeca su izuzetno bistra i pametna i itekako pismena!
U specijalnoj emisiji “Borba za vakuf medijske hajke” emitovanoj na TV Sandžak 18. avgusta 2018. godine a čiji su gosti bili predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice Admir Muratović i efendija Hajro Tutić predsjednik Sabora Islamske zajednice u Srbiji, Admir Muratović je u završnici ove maratonske emisije ničim izazvan sa moje strane na najbrutalniji, najpogrdniji i najuvredljiviji način govorio o meni sa neviđenom dozom mržnje, drskosti i nevaspitanja, upotrebljavajući uličarski vokabular i način obraćanja sa namjerom da me omalovaži i ponizi pred televizijskim auditorijumom na najneprimereniji način koji ne priliči ni uličnom dripcu, a kamoli jednom hodži. On tom prilikom kaže: “I sad ja treba da tumačim Esada Rahića koji ode kod Rasima Ljajića kod kuće, traži nešto za njega, pošto je zaslužio da mu se ovo ispriča. On je poznat da je snishodljiv kad je neki interes u pitanju – katastrofa. Kaže mu ovaj ti si jeo to i to za mene. Ja se izvinjavam što moram biti ovako slikovit. Ovaj kaže: Jesam Rasko al oprosti.” Da napomenem, da tragedija bude veća, emisija sa ovakvim izjavama koje izriče jedan hodža snimljena je u prostorijama Islamskog fakulteta u Novom Pazaru gdje se predaje i uči Božija riječ.
Ovo su riječi, ovo je ders jednog svršenika Islamskog fakultata i profesora i zamenika Dekana Islamskog fakulteta u Novom Pazaru. Je li to sve od gradiva što si zapamtio iz perioda dok si završavao Islamski fakultet i od znanja koje prenosiš svojim studentima. Osoba koja javno izgovara sijaset proizvoljnih i sumanutih rečenica koje predstavljaju dnevnik uvreda ispod svakog ljudskog i intelektualnog nivoa, časti i dostojanstva govori u istoj emisiji o značaju odbrane časti i obraza.
Admir Muratović je moj najveći promašaj u čitavoj mojoj profesorskoj karijeri. Stidim se što je on bio moj učenik u Muru. Nadam se da će i njegovi učenici i studenti imati ovakvo poštovanje prema njemu jednoga dana. A osim toga, nažalost, zbog nekih munafika sličnih tebi, poslednji razgovor sa gospodinom Rasimom Ljajićem imao sam 2014. godine. Ali vrijeme je najbolji pokazatelj svih istina i zabluda.
Napominjem da sam između ostalog sedam godina predavao historiju i u ženskoj i u muškoj medresi “Gazi Isabeg” u Novom Pazaru; da sam tamo bio najvoljeniji i najcenjeniji profesor. Također sam bio tri godine, što je vjerovatno i rekordno vrijeme – urednik glasila Mešihata Islamske zajednice u Srbiji “Glas Islama” (1999-2002). Da mi je u tom periodu gospodin Zukorlić u više navrata nudio da napustim državnu školu i potpuno pređem da radim u Mešihatu uz beneficije o kojima si ti tada mogao samo da maštaš. Potsjećam te, mada si ti tada u Mešihatu bio igrač od desetorazrednog značaja, da sam bio član svih najviših i najznačajnijih Mešihatovih delegacija i u ime Mešihata govorio na svim skupovima u Beogradu i drugim mjestima, vodeći zajedno sa vašim čelnicima tešku borbu za uvođenje vjeronauke u školi. Vjeronauka je uvedena u škole kao predmet zahvaljujući meni i još nekim članovima ovog malog, ali trijumfalnog tima. Čast mi je da se mogu svrstati i među tri najzaslužnija čovjeka za uviđenje bosanskog jezika u školama u Sandžaku.
I sjećam se šta ste mnogi od vas najpogrdnije ranije u mom prisustvu govorili o tom istom Zukorliću.
U saopćenju Društva historičara Sandžaka zbog kojeg me verbalno granatiraš sa najodvratnijim i naprizemnijim munafiklucima i uvredama ne postoji nikakva lična uvreda prema tebi, a niti prema gospodinu Mevludu Dudiću i njegovoj porodici.
Čak gospodin Hajro Tutić je pokušavao tokom cijele emisije, osim manjih izleta, koliko god je mogao da obuzda i kontroliše svoju ljutnju.
Kauboj iz Bajevice vrijeđa 415 hadžija i njihovo iskreno vjerovanje u Alaha Uzvišenog, i njihove porodice i porijeklo i porodice naših mladih intelektualaca, vrijeđa mene i moje kompletno bratstvo Rahića, i širu porodiju i bezbroj mojih prijatelja.
Pa umiješ li da se zaustaviš Admire Muratoviću? Kad ćeš prestati da miješaš dnevnu politiku i čast i dostojanstvo porodičnih ljudi i njihove godine dostojne pijeteta i trag koji su ostavili u kulturnom stvaralaštvu bošnjačkog naroda.
Najavljujem ti sudsku tužbu zbog vrijeđanja dostojanstva i kako ti reče u emisiji “časti i obraza”, klevete i nanošenja duševne boli meni lično i mojoj porodici. Tamo objasni šta je meni Rasim rekao, a šta sam ja Rasimu i kada. A da govoriš laži svjedočiće i sam gospodin Ljajić. Da li će sudskom tužbom biti obuhvaćena I televizija Sandžak o tome ću odlučiti nakon konsultacija sa advokatom. A kao nepobitni dokaz priložiću snimak emisije.
Predsjednik Društva historičara Sandžaka: Esad Rahić
Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali s ciljem da se odupru
Za stanovnike Bosne i Hercegovine Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u njihovim životima. Odluke Berlinskog kongresa označile su radikalne promjene za stanovništvo Bosne i Hercegovine jer je ona povjerena Austro-Ugarskoj na upravljanje, bez formalnih povreda dotadašnjih sultanovih prava. Godine 1878. Bošnjaci nisu imali svoju formalnu organizaciju u koju bi se udružili. Svoju političku organizaciju stvorili su tek nakon dolaska austrougarske vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Politika austrougarskog režima, konzervativna po prirodi, prodirala je u sva područja društva. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine odupirali su se nametnutim novinama novog režima, kako oružanim putem, tako i javnim protestima.
AUSTRO-UGARSKA SE NIJE DRŽALA POSTIGNUTIH DOGOVORA
Na Berlinskom kongresu u junu 1878. godine donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je ustanovilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Vodeće evropske sile, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, težile su da svoju teritoriju prošire “preko mora”. Za razliku od njih, Austro-Ugarska se morala okrenuti djelovanjem prema Balkanu kako bi ostala u utrci s ostalim silama. Pravo da Austro-Ugarska uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini bio je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Ovim diplomatskim potezom zadatak Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini bio je da uspješno demonstrira upravljačke sposobnosti, čime će ona uspostaviti svoju potpunu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, što Bošnjacima nije išlo u prilog.
Novopazarska konvencija, ili Aprilska konvencija, iz 1879. godine riješila je zakonski status Bosne i Hercegovine te potvrdila da je sultan zadržao pravo suvereniteta uprkos austrougarskoj okupaciji. Austro-Ugarska je dobila pravo na vojsku, koje osigurava separaciju od Srbije i Crne Gore. Ovakve odluke govore o tome da je dvojna monarhija trgovala s mnogim pravima u svojoj tadašnjoj koloniji. Iako je, prema dogovorima i svojim političkim obećanjima, trebala omogućiti Bošnjacima neometanu saradnju i komunikaciju sa svojim tadašnjim duhovnim vođama u Osmanskom carstvu, često se dešavalo da dolazi do narušavanja ovih odredbi, što je značilo da se Austro-Ugarska nije držala postignutih dogovora.
Takav odnos novoosnovane vlasti nailazio je na negodovanje domaćeg bošnjačkog stanovništva, međutim, Austrija je sve to dobro znala kontrolirati. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska je primijenila britanski model kolonijalizma, zadržavajući domaće kulturne kodove te status postojećih elita, dok su zapadne norme ponašanja i administrativne tehnike nametane postepeno. Ovakav odnos tokom okupacije Bosne i Hercegovine različit je od klasičnih kolonijalnih nametanja režima koji je bio prisutan kod Francuza, a ogledao se u tome da se domaće okupirano stanovništvo asimilira pomoću jezika i kulture. Dolazak nove vlasti za Bošnjake značio je gubitak prijašnjih privilegija, a takav stav prema ovom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva zauzeo je Kallay, koji se trudio da se Bošnjacima ukinu sve političke i zakonske povlastice.
BOŠNJACI IZMEĐU STAMBOLA I BEČA
Bošnjaci su se nakon okupacije našli između utjecaja iz Beča i onog iz Stambola. Prvi utjecaj želio ih je prilagoditi na onaj način na koji će što više biti lojalni novoj vladi, dok se nostalgija i povezanost s nekada matičnim Stambolom još uvijek mogla osjetiti. Zbog takve složene situacije, Bošnjaci su pružali žestok otpor prema austrougarskoj vlasti pokazujući im time da je ne prihvataju. Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali, s ciljem da se odupru okupaciji. Diplomatski i konzularni predstavnici imali su informacije o organiziranju nezadovoljnih Bošnjaka, međutim, nisu pronašli način da ih spriječe u nastojanju da novoj vlasti pruže vojnički otpor.
U trenutku kada je austrijska vojska ušla na teritoriju Bosne i Hercegovine 29. jula 1878. godine počele su intenzivne borbe. Austro-Ugarska je shvatila ozbiljnost vojnog otpora, pa je stoga za potrebe okupacijskog otpora upotrijebila između 72.000 i 268.000 vojnika. Nakon 76 bitaka u 80 dana, otpor je ugašen, a predvodnici vojničkog otpora uhapšeni su te osuđeni na smrt. Vojnički otpor Bošnjaka nije bio jedini bunt okrenut spram Vlade Austro-Ugarske. Bošnjaci su svoja nezadovoljstva iskazivali i kroz protest, a jedan takav desio se 1890. godine, kada se Bošnjaci u Sarajevu bune protiv sve većeg broja vjerskih konvertiranja. Ova reakcija Bošnjaka bila je povod za donošenje statuta 1891. godine koji je regulirao ovo po njih veoma bitno pitanje. Nezadovoljstvo se širilo i bilo je prisutno u svim slojevima bošnjačkog stanovništva. Vlada je primala veliki broj peticija i žalbi koje su govorile o nekorektnom odnosu vlasti, a borba se manifestirala kroz razne akcije, definitivno najradikalniji oblik bunta bio je iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se iselilo 5.255 porodica, prema zvaničnim podacima.
Austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine te prelazak iz islamsko-orijentalnog u evropski i kršćanski civilizacijski krug muslimani su doživjeli kao veoma negativan proces, pa su učestala iseljavanja bila razumljiva. Bošnjačko stanovništvo, koje je bilo u velikoj mjeri vezano za Osmansko carstvo, u prvim godinama okupacije nije se moglo pomiriti s činjenicom da u Bosni i Hercegovini dolazi do promjene vlasti, pa su iseljavanja bila sve češća i masovnija. Većina muslimanskih iseljenika smatrala je da život pod nemuslimanskom vladom za njih neprihvatljiv, a tu odredbu iz Kur’ana smatrali su veoma važnom i bili su joj dosljedni. Svoj novi život počinjali su daleko od svoje domovine, a najčešće su to bili odlasci u druge dijelove Osmanskog carstva. Ugledni iseljenici pokušavali su osnovati organizacije preko kojih su tražili da turske vlasti reagiraju na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, međutim, nastojanja iseljenika da se pitanje bosanskih muslimana stavi na vrh prioriteta pred osmanske vlasti nikada nije dobio na značajnosti. Nezadovoljstvo s novom vlasti Bošnjaci su iskazivali i zbog gubitka lokalnih poslova, koji su sada radili austrougarski doseljenici.
Ovakvi stavovi prema novoj vlasti nisu bili prisutni kod cjelokupnog bošnjačkog stanovništva zbog toga što su neki muslimani iz viših slojeva stanovništva pokušavali svoje odnose s novom vlasti očuvati i ne kvariti, naravno, zbog svojih ličnih interesa. Veoma je važno istaknuti da bošnjački intelektualci s pdručja Sarajeva, na čelu s Hercegovcem Mehmed-begom Kapetanovićem, zahtijevaju pokretanje sedmičnog časopisa pod nazivom Bošnjak.
Glavni cilj pokretanja ovog sedmičnog časopisa bio je odbrana Bošnjaka i njihovih interesa koje su ugrožavali srpska i hrvatske politika, a čiji je glavni cilj bio da Bošnjake pripoje svojim interesima, ne smatrajući ih zasebnom cjelinom. List je u veoma kratkom roku imao zadatak istaknuti nove društvene vrijednosti i stimulirati transformaciju među bošnjačkom elitom. Bošnjak je često govorio o obrazovanju, te je radio na tome da pomogne bošnjačke porodice i usmjeri ih prema obrazovanju vlastite djece. U časopisu se isticalo da Srbi i Hrvati nastoje svoju djecu obrazovati i da ne vide nikakve smetnje tome jer nova vlast i njen obrazovani sistem neće sigurno utjecati negativno na bošnjačku omladinu. Strategija tadašnje bošnjačke elite mijenjala se između saradnje i protesta te se može posmatrati kao logična posljedica austrijskog nastojanja da bosanskom društvu nametne formalno birokratsko uređenje. Uslijed ovakvog stanja, Bošnjaci su izražavali negativan stav protiv nove vlasti, međutim, njihov jedinstveni stav povodom ovog pitanja polahko se gubio u nadolazećem periodu zbog prorežimske orijentacije poređenih bošnjačkih političara.
Mnogo je tvrdnji o tome šta je dobro ili loše za životni vek baterije mobilnih telefona, ali da li sve istinite?
Ovo je pet najčešćih zabluda kada je u pitanju životni vek baterije.
1. Baterija treba da bude prazna ili gotovo prazna pre punjenja
Ovo važi jedino ako se koriste nikl-kadmijumove baterije čiji kapacitet opada ako se mobilni telefoni prerano ili prečesto pune. Litijum-jonske baterije koje se koriste u modernim pametnim uređajima, s time nemaju problema.
2. Korišćenje punjača koji niste dobili uz uređaj šteti bateriji
Nema pogrešnog punjača kada su u pitanju moderni pametni telefoni koji za punjenje koriste standardan USB priključak. Razlika je isključivo u brzini punjenja jer nemaju svi mobilni uređaji mogućnost brzog punjenja.
3. Novi mobilni telefon potrebno napuniti do maksimuma prilikom prvog punjenja
Danas ne, to je bila praksa pre litijum-jonskih baterija. Danas svaki korisnik samostalno odlučuje da li hoće do kraja da napuni uređaj i pritom ne treba da brine da li će ta odluka da utiče na kapacitet baterije.
4. Često priključivanje i isključivanje sa punjača smanjuje životni vek baterije
Još jedna zabluda. Tačno je da životni vek baterije sadrži određeni broj ciklusa punjenja, ali i jedan ciklus može da se sastoji od nekoliko pojedinačnih punjenja.
5. Uvek napunite mobilni uređaj do maksimuma
Netačno, optimalni nivo napunjenosti kreće se između 30 i 70 posto. Za očuvanje baterije bolje je da ga se puni u nekoliko kraćih vremenskih intervala nego uvek do maksimalnih 100 posto.
