Potpredsjednik Vlade i ministar Rasim Ljajić aktivno se priključio kampanji priznavanja nezavisnosti Kosova svojom izjavom da je “neverovatno da dobar deo političke elite zagovara zamrznuti konflikt u rešavanju kosovskog pitanja”, saopšteno je iz Demokratske stranke Srbije.
U saopštenju se navodi da je Ljajić svjesno iznio mnogo neistina, a osnovna, na kojoj gradi sve ostale, jeste da zalaganje za zamrznuti konflikt predstavlja “protivljenje bilo kakvim pregovorima o rješavanju kosovskog pitanja”.
DSS ističe da Ljajić zna, kao što to zna i predsjednik Republike, da se pod zamrznutim konfliktom podrazumijeva samo da se pitanje konačnog statusa Kosova stavi u stanje mirovanja, a da sva druga pitanja treba i mogu da se rješavaju razgovorima, dok se istovremeno Srbima u Pokrajini pruža svaka vrsta pomoći.
Ponavljanje neistina o “zaustavljanju reformi” , “zaustavljanju ekonomskog oporavka” i druge, postalo bi već smešno, da nije sastavni dio beskrupulozne manipulacije javnosti, dodaje se u saopštenju.
Da sprovodi reforme, uređuje državu, razvija domaću privredu drugačijom ekonomskom politikom i disperzijom tržišta, da jača institucije i vrati demokratski poredak, Srbiju ne sprečava nerešen status Kosova, već nepostojanje političke volje vlasti, zaključila je DSS u svom saopštenju.
Sa sigurnošću se može kazati da je najpoznatija voda na svijetu, voda za kojom žudi više od milijarde
muslimana širom svijeta voda iz bunara Zemzem.Oko ove vode i ovog izvora prepliću se brojne priče, vjerovanja i predanja, neka su vjerodostojna, dok neka od njih nisu. U narednom tekstu pokušat ćemo iznijeti sažet prikaz historije ovog bunara.
Voda zemzem je ime dobila od arapske riječi zemzeme što u prijevodu znači klokotanje vode, odnosno glas pri izviranju vode.
Ibn Abbas, r.a., navodi da je voda nazvana ovim imenom zato što je ‘zarobljena’, odnosno zatvorena zemljom da se ne bi rasipala, jer je Hadžer, kada je dotrčala do mjesta gdje voda izvire počela praviti mali bazenčić u koji se voda sakupljala, a u arapskom jeziku za to se koristi glagol zemme.
Pored ovog imena, zemzem-voda ima i drugih imena, kao što su tajba-ugodna, ismet-zaštita, sejjida-gospođa, salima-zdrava i ljekovita, mubareka-blagoslovljena, kafija-dovoljna itd.
Prva pojava vode zemzem doseže, prema historijskim proračunima, oko četiri hiljade godina ranije, u vrijeme Allahovog vjerovjesnika i prijatelja Ibrahima, a.s., i njegove supruge Hadžer i sina Ismaila, a.s. Historijski je poznata priča da je Ibrahim, a.s., u dolini Mekke, u kojoj tada nije bilo ničega, doveo svoju suprugu Hadžer i sina Ismaila, novorođenče. Tu ih je, prema Allahovoj zapovjedi, ostavio sa posudom hurmi i vodom. Kada je nestalo hurmi i vode.
Hadžer je, nakon što joj je nestalo vode, trčala od Safe do Merve, što danas simbolizira sa’j, koji je jedan od obreda hadža i umre. Tada je čula glas meleka Džibrila koji je pozvao, i koji je svojim krilom ili nogom iskopao izvor zemzema. Kada je dotrčala vidjela je da voda izvire pored obraza njenog djeteta, malog Ismaila, a.s., pa je počela zgrtati rukom.
Nakon nekog vremena, u Mekku su se doselila brojna plemena voda zemzem je zatrpana ili se izgubio njen izvor. Mekka je postala veliki grad, zahvaljujući Kabi koja se u njoj nalazila, a izvor je pronađen tek oko dvije ipo hiljade godina nakon Ismaila, a.s., pronašao ga je Poslanikov, s.a.v.s, djed, Abdulmutallib. On je u snu vidio bunar zemzem i iskopao ga. Nakon toga sa ovog bunara su pili hadžije koji su u predislamskom periodu obilazili Kabu. Abdulmutallib je imao mnogo deva, pa bi ih u vrijeme hadža izmuzao i u kožnim vrećama pomiješao njihovo mlijeko s medom. Također bi u zemzem vodu, koja je tada bila jako gusta, sipao suho grožđe. Tim napicima on je hranio i pojio hadžije.
U bunar zemzema se ulivaju tri kraka izvora, izvor od Hadžeru-l-esveda, izvor koji dolazi od Saffe ili brda Kubejs i izvor koji dolazi od Merve.
Bunar zemzema je kroz historiju bio mjesto o kojem su brigu vodili brojni halife i vladari. Posebnu pažnju ovom bunaru poklanjali su abasijski halife, jer je njihov predak Abbas b. Abdulmutallib, bio zadužen da poji hadžije. Prvi koji su prostor oko bunara obnovili i ozidali mermerom bili su abasijski halife i to Ebu Dža’fer el-Mensur, a kasnije i el-Mehdi. To je 210. godine po Hidžri promijeno Omer b. Feredž er-Rahdži u vrijeme vladavine abasijskog halife Mu’tesima. Prije toga prostor je bio natkriven osim male kupole koja je bila direktno iznad bunara. Omer je to promijenio i uradio krov od tikovine nad cijelim zemzemom i u unutrašnjosti ga pozlatio. Spolja je uradio mozaike i ukrasio krov raznim svjetiljkama.
U jednom opisu sa početka devetog stoljeća stoji: “Bunar zemzem sada se nalazi u četvorougaonoj građevini i u zidovima ove građevine nalazi se devet česama iz kojih teče zemzem voda, a koje služe za abdest. Zid koji je okrenut prema Kabi je sa prozorima, a iznad ove građevine nalaze se i dva munareta. Ne zna se ko je graditelj ovog objekta.”
Ibrahim Rif’at-paša, s početka 13. vijeka, u vrijeme Osmanske uprave, daje opis bunara: “Ovaj bunar se nalazi južno od Mekami Ibrahima. Sjeverozapadni ugao ove građevine nalazi se na nekih 18 metara od Kabe.”
Ovako je bunar zemzema izgledao u prošlosti. Pristup i prilazi vodi u novije vrijeme se osavremenjuju, tako da je sada voda izvedena savremenim tehničkim metodama, a prostor oko bunara i način dostave vode se svake godine osavremenjuje i olakšava se hadžijama korištenje ovog izvora.
‘Teret’ je priča o pojedincu koji se suočava sa teretom ostavštine zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.
Vlada (Leon Lučev) tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civilaUstupljeno Al Jazeeri
U sklopu Takmičarskog programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF) prikazan je srbijanski film Teret reditelja Ognjena Glavonića, o vozaču Vladi koji tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. godine u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civila, ubijenih i zakopanih od strane srpske policije, vojnih i paravojnih snaga.Riječ je o filmu koji se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji ne smije govoriti već 20 godina, a koji krajnje hrabro, direktno, iskreno i emotivno prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava sa teretom ostavštine jedne zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.Nakon što je 2009. godine igrom slučaja naišao na zastarjeli tekst o masovnoj grobnici u Batajnici, mladi reditelj iz Pančeva Ognjen Glavonić je počeo istraživanje. Uskoro je saznao da je riječ o jednom od najstravičnijih zločina iz ratova na području bivše Jugoslavije vođenih ‘90-ih godina, a koji je kao i većina drugih nastao u političkoj fabrici Slobodana Miloševića.
Sedam odbijanja
Naime, vlast na čelu sa Miloševićem je tokom bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije od strane NATO-a, osmislila cijeli plan prikrivanja tragova zločina počinjenih na Kosovu. Taj zločinački projekt, u koji je bila uključena cjelokupna izvršna vlast u Srbiji, od političkog vrha do lokalne policije, podrazumijevao je prebacivanja leševa ubijenih Albanaca koji su s područja Kosova u hladnjačama prevoženi u Beograd gdje su zatim u više navrata pokopavana u masovnim grobnicama i to na području baze posebnih jedinica policije u Batajnici.Ono što je privuklo Glavonića da se upusti u istraživanje ovoga zločina jeste navođenje ličnih stvari žrtava, nakon čega saznaje da je riječ o više od 700 civila, od čega 75 djece. On odlučuje “progovoriti” o ovome zločinu o kojem se u Srbiji glasno šuti, uprkos pronađenim masovnim grobnicama s tijelima ubijenih Albanaca, 110 identifikovanih pripadnika policije koji su učestvovali u ovome zločinačkom projektu te svakako i svjedočenjima vozača kamiona koji su prevozili leševe.O nepoželjnosti teme ovoga filma svjedoči i podatak da je scenarij sedam puta odbijan na konkursu Filmskog centra Srbije te da je određeni iznos dobio tek na kraju pretprodukcije.”Za nas je jako značajno što je na kraju Filmski centar podržao ovaj film. Ne samo zbog novca koji nam je nedostajao, već simbolički mislim da je užasno bitno da je na kraju ova tema prihvaćena i prepoznata u Srbiji. Kada ljudi budu pogledali film u Srbiji shvatiće da apsolutno nije antisrpski, kako se pokušavalo predstaviti, ali ga moraju prije svega pogledati prije osuđivanja, jer je on prerastao u nešto mnogo više od same teme kojom se bavi”, rekla je producentica Dragana Jovović.Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo Srbije (FHP) je dodao da i nakon premijere filma u Cannesu i velike pažnje koje je privukao u regionalnoj javnosti, određeni mediji u Srbiji i dalje pišu o “navodnim” masovnim grobnicama, što svakako svjedoči o konstantnom odbijanju suočavanja sa prošlošću u Srbiji i strahu koji se poput sjene nadvio nad pojedincem.
Od Dubine dva do Tereta
Tokom istraživanja za igrani film Teret, Glavonić prikupljeni materijal odlučuje da uobliči u dugometražni dokumentarni film Dubina dva.”Sve je krenulo sa Teretom prije sedam godina i pošto je produkcija trajala dosta dugo, a istraživanje se odvijalo bez prestanka, ubrzo sam skupio dosta materijala koji nisam mogao iskoristiti u priči o Vladi i nastala je Dubina dva. To je dokumentarac koji se bavi samom organizacijom ovoga zločina i još više organizacijom njegovog prikrivanja”, rekao je Glavonić.Dubina dva je, dakle, eksperimentalni dokumentarac premijerno prikazan na 66. Berlinaleu, koji počinje pronalaskom hladnjače na dnu Đerdapa, s tijelima ubijenih Albanaca. Kombinujući, zatim, stvarna svjedočanstava porodica žrtava, svjedoka, ali i učesnika u zločinu sa suđenja pred Haškim tribunalom, sa snimcima lokacija gdje su se zločini desili – od Suve Reke do Batajnice, kao svojevrsnim mapiranjem prostora zločina te fikcionalnim prizorima vožnje hladnjače, Glavonić kreira jedno meditativno i hipnotizirajuće ostvarenje koje nalikuje košmaru iz kojeg se nemoguće probuditi.Stvarajući efekat začudnosti odsustvom prikaza lica svjedoka svedenih samo na glas, koji uz pomoć fluidne kretnje kamere putuje od jednog mjesta zločina na drugo, reditelj gledatelja budi iz pasivnog stanja koje donosi uobičajeno intervjuisanje protagonista, te tako djeluje na njegovu maštu i osjećanja.Na koncu, Dubina dva je film koji dodaje sliku glasu prepuštenom zaboravu i uz pomoć rediteljevog poigravanja sa neograničenim kreativnim prostorom koji nudi dokumentarna forma, gradi i predstavlja jedan zločinački projekt od temelja (pojedinaca) do vrha (predsjednika Slobodana Miloševića), čije je postojanje u stvarnosti prebrisano akcijom tajanstvenog naziva Dubina dva i to po uputama predsjednika lično: “Nema leša – nema zločina”.
Sa leševima kroz apokaliptičnu Srbiju
Film Teret apočinje preuzimanjem kamiona vozača Vlade (Leon Lučev) koji tako, njegov nepoznati i odlučno zaključani teret, a sa njim i svu odgovornost koju on sa sobom nosi, preuzima na svoja pleća.Bez ikakve ideje o tome šta zapravo prevozi, Vlada izlazi na cestu i započinje svoj uobičajeni dan vozača, nastojeći što prije završiti posao, isporučiti “teret” i vratiti se kući sinu i teško bolesnoj supruzi. Ipak, već na početku vožnje, Vlada nailazi na zastoj na cesti, zbog čega biva primoran pronaći alternativni put do Beograda, što za nekoga ko je iz Pančeva i nije tako jednostavan zadatak.Uskoro mu se na njegovom životnom putovanju pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle Čemerikić), koji očigledno pokušava pobjeći od rata na Kosovu, iako ga u Beogradu očekuju nove eksplozije s potpisom NATO-a. Upravo njihov odnos ispočetka ispunjen nepovjerenjem, nelagodom i nerazumijevanjem, a koji se postepeno pretvara u iskreno prijateljstvo, definiše Teret kao generacijski film o “teretu” koji su stariji ostavili mladima.Taj krug teretnog života na prostorima bivše Jugoslavije, obilježen iskopavanjem jama i zakopavanjem leševa, u ostvarenju Teret počinje simbolima o Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što je upaljač s posvetom bitki na Sutjesci, koji Vlada čuva kao poklon od oca veterana, a završava “poklonom” koji će on ostaviti svome sinu. Da li će to biti hladnjača sa leševima, napunjena od strane iste fašističke ruke protiv koje se njegov otac borio ili pak prihvatanje lične odgovornosti za zločine koje je počinila država u kojoj danas živi?Tokom Vladinog i Pajinog putovanja Srbijom sa leševima u kamionu, oni se zaustavljaju na mjestima koja, s jedne strane, prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u sumraku vladavine Slobodana Miloševića, kao što su puste ceste i napuštene ruševine te lokalne kafane s pjesmama Svetlane Ražnatović Cece, a s druge, apsolutno odricanje od sjećanja na antifašističku borbu i brisanje značenja natpisa “Kad zatreba, ponovi me” koji stoji na zapuštenom spomeniku bitki za Popinu (teška bitka Nijemaca i partizana 1941. godine).Atmosferu kraja svijeta, Glavonić gradi uz pomoć oskudne palete boja, stvarajući sivkasto i maglovito ozračje u čijoj maglovitosti njegovi likovi lutaju, ali i priklanjanja žanru filma ceste koji se po pravilu povezuje sa postapokaliptičnim ostvarenjima u kojem se traga za hranom i bježi od “živih mrtvaca”.
‘Neću odustati’
Vlada na kraju filma donese odluku s kojom će zasigurno ugroziti vlastiti, ali i živote svoje porodice, ali koja sa suncem novog dana donosi nadu u čovječnost na balkanskim prostorima, do guše zatrpanu jamama, leševima i teretima ratne prošlosti.”Meni sve ovo postaje mučno, baš mučno. Posljednjih deset godina sam igrao u većini filmova koji su pokušavali otvoriti istinu na ovim područjima i povraća mi se nakon tih deset godina, jer situacija je sve gora i gora. Bitno je ovo što radimo, jer je jedino moguće i ispravno raditi ovako. A šta će biti sa nama, hoće li nas pobiti ili ćemo ovo sve preživjeti, nemam pojma. Često se pitam za koga sve ovo radimo, jer nema promjena. Za sad vidim samo sve goru situaciju, sve fašistoidniju i sve radikalniju. Ali barem ja neću odustati. J… ću im majku do kraja”, rekao je glumac Leon Lučev nakon regionalne premijere filma za novinare.Po njemu, Teret “nije niti antisrpski, niti antihrvatski, niti antibošnjački, već da je jednostavno anti jer se bavi istinom i odgovornošću koje na ovim prostorima ne odgovaraju nikome”.Lučev je za ulogu Vlade u filmu Teretnagrađen Srcem Sarajeva za najboljeg glumca na 24. Sarajevo Film Festivalu.
Izvor: Al Jazeera
Mladi atletičari Novog Pazara osvojili su danas pet prvih, drugo i treće mjesto u četvrtom kolu Letnje mini lige Atletskog saveza centralne Srbije u Kragujevcu.
Saima Murić pobjedila je kod mlađih pioinirki na 600 metara, gdje je treće mjesto pripalo Mejri Mehmedović, dok je u tom uzrastu na dvostruko kraćoj dionici slavila Vanja Petrović, a Kanita Brahić je bila četvrta.
Vahid Gicić ostvario je trijumf u konkurenciji mlađih pionira na 800 metara, ispred drugoplasiranog Džemala Hasanovića, dok su kod atletskih škola za 2007. i 2008. godište bez premca bili Samed Hadžić na 800 i Nejra Brahić na 600 metara.
Prethodno kolo Letnje mini lige Atletskog saveza centralne Srbije održano je pre sedam dana u Smederevskoj Palanci, a mladi Pazarci uknjižili su četiri prva i dva treća mesta.
Murić je trijumfovala kod mlađih pionirki na 600 metara, Mehmedović i Lenka Nikolić završile su na trećoj i četvrtoj poziciji, dok je Petrović u toj starosnoj kategoriji bila najbrža na 300 metara.
Kod mlađih pionira na 800 metara pobjedio je Džemal Hasanović, uz treće mjesto Gicića, dok je Hadžić na istoj dionici slavio u konkurenciji atletskih škola za 2007. i 2008. godište.
Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan, koji je na kongresu vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) ponovo izabran za predsjednika te partije, ponovio je večeras da njegova zemlje neće popustiti pred SAD posle naglog pada turske lire.
“Nećemo se predati onima koji se predstavljaju kao naši strateški partneri, dok pokušavaju od nas da naprave stratešku metu”, rekao je Edogan na kongresu stranke i dodao da niko ne može da preti Turskoj sankcijama, privredom ili inflacijom.
Turska lira je u padu pošto su SAD zapretile novim sankcijama. SAD su već uvele sankcije za dvojicu turskih ministara i udvostručile carinske namete na turski čelik i aluminijum.
Turska je uzvratila carinama na uvoznu robu iz SAD u vrednosti od 533 miliona dolara i najavila bojkot američkih elektronskih uredjaja.
Mehmed Meša Selimović je jedan od najcitiranijih bošnjački i jugoslovenskih pisaca koji je stvarao u drugoj polovini 20 vijeka. Najveći uspjeh postigao je romanom “Derviš i smrt” (1966). Ovaj roman je osvojio sve značajnije domaće književne nagrade. Sledi, takođe, značajan roman “Tvrđava” (1970).Njegove mudrosti i danas se često citiraju, a u nastavku pročitajte neke od njegovih najzanimljivijih mudrosti o ljudima.
“Ljudi se u stvari boje, zato su surovi”.“Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi”.“Čudan svt, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismejava plemenita dijela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada”.“Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima”.
“Ljudi preziru sve one koji ne uspeju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu”.“Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svjetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrednost”.“Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka”.“Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi”.“To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan posle pobede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko”.“Ljudi su zla deca, zla po činu, dijeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji”.
“Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?”“Čovek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu”.
POLJOPRIVREDA
Pet lica iz Prijepolja biće angažovano u anketiranju poljoprivrednih gazdinstava
Republički zavod za statistiku od 1. oktobra do 30. novembra sprovešće Anketu o strukturi poljoprivrednih gazdinstava. Prijava za 536 anketara, od kojih će pet biti angažovano u Prijepolju, traje do 21. avgusta.
Zadatak anketara biće da anketiraju porodična poljoprivredna gazdinstva i gazdinstva preduzetnika na terenu, na osnovu dodeljene Liste gazdinstava. Dobijene podatke unosiće u elektronski upitnik na laptopu, a u skladu sa propisanim uputstvima i smjernicama dobijenim na obuci, koju će izabrani anketari pohađati od 24. do 27. septembra.
Prednost pri izboru imaće nezaposlena lica koja poseduju diplomu o visikom obrazovanju iz oblasti poljoprivrede, zatim kandidati koji imaju mogućnost korišćenja vozila za rad u anketi, kao i oni kandidati koji su učestvovali u Popisu poljoprivrede 2012. godine ili drugim statističkim istraživanjima Zavoda u poslednje tri godine.
Građani i građanke koji žele da budu anketari trebalo bi da se prijave do 21. avgusta. Kandidati se prijavljuju isključivo preko veb sajta Zavoda za statistiku, popunjavanjem elektronske prijave. Lista kandidata koji su ušli u uži izbor biće objavljena 24. avgusta, a preliminarna lista izabranih anketara 4. septembra. Izabrani anketari biće radno angažovani u periodu od 24. septembra do 7. decembra ove godine.
Rješenje decenijskog problema sa vodom i kanalizacijom mještana i mještanki Tomovine se ne nazire. Kako nemaju alternativno rješenje, većina domaćinstava je svoje otpadne vode sprovela u nedovršenu kanalizacionu mrežu koja se izliva direktno u Mileševku.
Iako Tomovina broji osamdesetak kuća i samo je oko dva kilometra udaljena od centra Prijepolja, bez vodovodne i kanalizacione mreže, njeni stanovnici, kako kažu, žive kao u srednjem veku.
Više ne vjeruju političkim obećanjima, jer je njihovo povjerenje više puta izigrano.
Za sada je sadržaj kanalizacije više od polovine domaćinstava ovog naselja sproveden postojećim cijevima do kraja mosta, odakle se uz nesnosan smrad izliva direktno u Mileševku.
Kažu da su im u opštini i komunalnom preduzeću sva vrata zatvorena jer ih smatraju divljim naseljem, a s druge strane, ne mogu da legalizuju svoje objekte.
Mještani smatraju da su prevareni jer su i sami novčano učestvovali u izgradnji postojeće kanalizacije koju komunalno preduzeće zbog neplanske gradnje nikada nije prihvatilo.
Rukovoditeljka Radne jedinice „Vodovod i kanalizacija“ Danica Cvijović kaže da Javno komunalno preduzeće „Lim“ nije gradilo tu kanalizaciju, da nije jasno u čijem je ona vlasništvu, pa da samim tim ovo preduzeće nije odgovorno za njeno održavanje.
Šta kažu mještani Tomovine pogledajte u video prilogu:
Povratnici u Srpskoj ligi zapad ekipa Jošanice ubedljivo je slavila na gostovanju u Loznici pobedivši domaću ekipu rezultatom 0:3.
Domaćin je imao inicijativu u prvom delu susreta, sve do prvog pogotka Smajovića. Isti igrač uspeo je da zatrese mrežu i drugi put u prvom poluvremenu pa se na odmor otišlo sa rezultatum 0:2.
Izabranici Kenana Kolašinca su u drugom poluvremenu preuzeli potpunu kontrolu nad mečom pa je Ličina svoju odličnu igru pretvorio u pogodak za konačnih 0:3.
I u narednom kolu Jošanica će svoj meč igrati na gostovanju u Vladimircima sa ekipom Provo.
Kuršumlija, grad na jugu Srbije, nosi to ime već nekoliko stoljeća, ali Srpska pravoslavna crkva sada to želi promijeniti.
Kažu da je riječ o toponimu u čijem korijenu je turska riječ i zato su pokrenuli inicijativu za vraćanje starog imena grada.
Al Jazeerin reporter Zoran Kosanović je provjerio kako na tu ideju gledaju građani Kuršumlije.
