U ideološkom smislu trojicu ratnih lidera iz bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića vezali su za tri inkriminirane knjige, koji su tretirane kao njihovi osobni politički programi; „Memorandum“, „Bepuća“ i „Islamska deklaracija“
Piše: Nedžad Latić
Kako su se raspisali srpski mediji, kako entitetski tako i prekodrinski, Beograd i Banja Luka će uskoro formirati timove stručnjaka koji će doprinijeti pisanju teksta zajedničke deklaracije Srbije i RS-a o djelovanju za opstanak Srba.
U deklaraciji će, prema riječima Milorada Dodika, biti navedeni svi važni elementi i aktivnosti koje treba sprovesti da bi se održala srpska nacija, povećao njen državni kapacitet i zaštitile sve srpske zajednice, bez obzira gdje se nalazile – u regionu i cijelom svijetu.
Ranije je generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković najavio da će se na deklaraciji, koja će biti svojevrsni nacionalni program, raditi narednih mjeseci.
Treba bošnjakizirati Bošnjake!
Na šta me je ovo podsjetilo? Prvo na nedavnu izjavu Bakira Izetbegovića kako Bošnjaci imaju nacionalni program i on se sastoji od tri riječi:“država Bosna i Hercegovina“.
A potom, to me je podsjetilo na formiranje Svjetskog Bošnjačkog kongresa kojeg sam inicirao i realizirao njegovo osnivanje skupa sa bivšim reisom dr Mustafom Cerićem i bivšim Sandžačkim muftijom Mumamerom Zukorlićem.
Taj Kongres još formalno egzistira i ovaj dvojac se predstavlja u javnosti da su njegovi titulari iako nakon osnivačke skupštine, evo već pet godina, nije sazvano niti jedno tijelo meritorno da da ocjenu dosadašnjeg njegovog (ne)rada. Razlog tome je što su Zukorlić i Cerić pronevjerili novac, prevarili osnivače i iznevjerili sve proklamirane ciljeve ovog tijela. Sudeći prema tvrdnjama očevidaca o prijemu i utrošku donacija za rad Kongresa oni bi trebali i krivično odgovarati zbog krađe donacija.
Ja sam, naravno, mnogo prije istupio iz ovog projekta i javno se distancirao od Cerića i Zukorlića, gorko se kajući što sam nakon iskustva sa nacionalnim listom „Ljiljan“ dopustio da me „zmija ujeda dva puta iz iste rupe“. Nije mi bilo žao što sam protratio vrijeme od godinu dana radeći sam samcat na listu „Pan Bošnjak“, koliko mu je žao što sam dopustio da ovaj dvojac uhelaći tako važne ideje. Primjerice, umjesto zahvale što sam besplatno uređivao i pisao, sam samcat, desetak brojeva mjesečnika „Pan Bošnjak“, Cerić , a posebno Zukorlić je napucikao na mene svoje nasilnike, mafijaše, batinaše i mutikaše da bi me proglasili „nečovjekom za primjer“. „Pan Bošnjak“ su predali u ruke akademiku Muhamedu Filipoviću, koji je poput mnogih nacionalnih projekata „umro“ na njegovim rukama!
Bakir Izetbegović je i tada bio protiv bilokavih nacionalnih programa, pa i protiv osnivanja Bošnjačkog kongresa. On nije razumio šta se htjelo sa tim tijelom, kao što nikad neće razumjeti šta je to nacionalni program jednog naroda. Oprostite, možda će razumjet kad bude čitao srpsku Deklarciju koju će promovirati njegov „prijatelj“ Alkesandar Vučić i njegov „neprijatelj“ Milorad Dodik! Uz sve to će morati progutati Vučićevu lažnu ispriku kako to nije upereno protiv Bošnjaka i itd. Već je i „golubovima na Bašćaršiji jasno“ da Izetbegoviću (nacionalna) politika „na ide od ruke“ i stoga se ne želim baviti njegovim motivima zašto je i tada odbaciovao ovakve ideje.
Ovdje želim objasniti kako i zbog čega sam bio došao na ideju da se formira jedno (nad)nacionalno tijelo koje bi imalo „posljednju riječ“ kad su u pitanju odluke od „vitalnog nacionalnog značaja“ za Bošnjake. Bilo je to vrijeme kad je Sulejman Tihić vodio politiku „podvijenog repa“ i kad su ga Dragan Čović i Milorad Dodik „vodali k'o bekana“ po restoranima zbog čega je cijela nacija strijepila da ne potpiše neki sporazum, poput Prudskog sporazuma. Na geopolitičkoj sceni bošnjačka politika je bila bukvalno na vjetrometini zbog vulkana islamskog ekstremizma koji je izbio na Bliskom istoku od kojeg je strepio cijeli Zapad, posebno Evropa. U ideološkom smislu trojicu ratnih lidera iz bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića vezali su za tri inkriminirane knjige, koji su tretirane kao njihovi osobni politički programi; „Memorandum“, „Bepuća“ i „Islamska deklaracija“.
„Moramo bošnjakizirati Bošnjake“, reči ću jednog dana reisu Ceriću u njegovom kabinetu. Objasnio sam da je u vrijeme komunizma bilo razumljivo da se Izetbegović bavi opstankom islama, dok se mi danas moramo baviti opstankom nacije, odnosno afirmacijom nacionalnog identiteta. Tim prije jer imamo ogromnu dijsporu, a raspadom Jugoslavije nemamo stožernu instituciju, odnosno maticu koja bi objedinjavala naciju na Balkanu.
Doduše, intimno sam mislio, a nisam to izgovarao, da se Bošnjaci moraju prećutno distancirati od „Islamske deklaracije“ koja je tretirana kao militantno islamističko štivo.
Dijaspora nestaje!
Pošto je Zukrlić bio jedini bošnjački lider iz Sandžaka koji se okretao prema Sarajevu više nego prema Beogradu, predložio sam mu da formiramo instituciju po ugledu na Svjetski jevrejski kongres. „Čitajući njihova akta na web-siteu otkrio sam da Svjetski Jevrejski kongres ima svog predstavnika u UN-u“, reći ću jednom prilikom Zukorliću u njegovom privatnom restoranu na Mejdanu u Novom Pazaru.
Isto veče na nekakvom skupu u sportskoj dvorani gdje se vrlo često skupljao svoje pristalice da mu puna dva sahata kliču, on će se pohvaliti kako će on učiniti sve da Bošnjaci imaju „svoju stolicu“ u UN-u.“Muftija, muftija, muftija…“, skandirale su mu pristalice.
„Haram je ovakve ideje iznositi javno, posebno da bi se zbog njih dobio aplauz“, „skresao sam mu u brk“ nakon mitinga! On se samo nasmiješio očito zadovoljan skandiranje u dvorani.
Isto ću čuti od Cerića kad je govorio na manifestaciji „Festival islama“:“Mi trebamo bošnjakizirati Bošnjake,“ grmio je Cerić.
Ne treba se baviti ni ovim likovima. Treba ih ostaviti njihovim ličnim ambicijama. Mada njih dvojicu treba razlikovati. Cerić je, Bog zna, završena bošnjačka priča, dok je Zukorlić mnogo opasniji i treba ga „držati na oku“.
Pitanje je da li treba revitalizirati nacionalne ideje koje su njih dvojica pokrali, kidnapirali i dezavuirali.
Ja plediram da o ovim temama progovori primarno dijaspora iz više razloga. Prvi razlog je što bošnjačka dijaspora sigurno nestaje po osnovu raznih oblika prozelitizma. Samo jedna ovakva institucija poput Svjetskog Bošnjačkog kongresa dijasporu spašava! Drugo, ispred ovako primitivnog režima Bakira Izetbegovića oboljelog u korupciji i nepotizmu bježe mladi i prespektivni kadrovi, tako da su u Bosni i Hercegovini ostali samo puki uhljebi nesposobni i nevoljni da poduzmu bilo što revolucionarno za promjenu stanja u kojem obitava bošnjačka sirotinja.
Treće, u dijaspori postoji još dovoljno patriotizma, možda više nego u onima koji žive u BiH, da ih se može mobilizirati da intelektualno i materijalno realiziraju ovakve projekte. Na ovu temu bi trebalo održati nekoliko tribina i naučnih rasprava diljem Evrope i Amerike, pa i Australije, pa potom pristupiti realizaciji projekta. Opet bih se ugledao na Jevreje koji su nakon jedne takve tribine u Bazelu odlučili iznova formirati svoju državu. I uspjeli su! Ako su mogli Jevreji zašto ne bi mogli Bošnjaci. Tim prije što su u ogromnoj prednosti u odnosu na njih!
(TBT)